Veliki utorak uz razmatranje misionara u Kamerunu

Vjernicima će se svidjeti podatak i tvrdnja brojnih ozbiljnih bibličara i teologa da su Djela apostolska kao nezamjenjivi dio Novoga zavjeta i cjelokupno Svetoga pisma, od samih početaka nove kršćanske zajednice u Jeruzalemu i šire, zapravo bila vrlo cijenjeno i rado razmatrano duhovno štivo.

Pod vještim perom liječnika i umjetnika, kroničara i obraćenika sv. Luke, mlada kršćanska zajednica je nakon Duhova dobila neke od najljepših stranica nadahnute Božje riječi za sva vremena. Smatra se da su dijelovi ove novozavjetne knjige redovito služili kao obavezna duhovna hrana pojedincima, grupama i zajednicama prvih kršćana upravo u višetjednoj bližoj pripravi za veliku svetkovinu Uskrsa.

U drugom poglavlju Djela apostolskih (ukupno ih je 28), od 42. do 47. retka, otkrivamo u sažetom i zbijenom obliku jednu od najsnažnijih poruka i precizan opis života i djelovanja muškaraca i žena iz druge polovice prvog stoljeća, koji sami sebe nazivaju "izabranim sljedbenicima Puta". Drugim riječima, bezuvjetnim pristašama djela i nauka Isusa Krista. Spomenimo da se konačni, ustaljeni i prihvaćeni tekst ovoga djela sv. Luke (ujedno i evanđeliste!) smješta negdje izmedju 70-ih i 80-ih godina naše nove ere. A to je otprilike barem 40 godina od prve Pedesetnice u Jeruzalemu.

Njihov zanos i zalaganje te čvrsta vjera u Uskrsnuloga i upravo herojsko svjedočanstvo bratstva i dobrotvornosti, u djelima i riječima, još uvijek u to vrijeme i za života pisca i sastavljača ovoga naslova, nikako ne jenjava niti slabi.

Stručnjaci su oduvijek u ovih nekoliko rečenica iščitavali pravu sliku i model jedne idealne zajednice vjernika. Svojedobno se u biblijskim krugovima i tumačenjima govorilo o četiri glavna stupa ili potpornja, a danas neki predlažu, više opisne, 4 "vjernosti" prvog naraštaja mlade nastajuće crkve u Svetoj zemlji. Bili su, govori nam autor i svjedok osobno, redoviti i vjerni u slušanju apostolskog nauka (katehete, pouke, nagovori). Uz velike osobne i obiteljske žrtve predani djelima "karitasa", nesebične ljubavi bez granica. Velika im je duhovna utjeha od samih početaka bila zajedništvo u "lomljenju kruha," a to znači sudjelovanje u nedjeljnoj euharistiji - (dies Dominica- dan Gospodnji). I konačno, međusobnu potporu za snagu, utjehu i izdržljivost, crpili bi, u ono vrijeme u jednom još uvijek većinski nesklonom okruženju, u čestim zajedničkim molitvenim sastancima.

Možemo i danas potvrditi iz naše daleke vremenske i prostorne udaljenosti da su ove 4 velike vjernosti još uvijek nezaobilazne u stvaranju i napredovanju svake ozbiljnije kršćanske zajednice širom svijeta. Istini za volju, neki smatraju i u crkvenim krugovima da se jedna takva idealna vjernička matrica u naše doba više ne može u potpunosti predlagati kao uzor jednom novom naraštaju, kako kažu, posvjetovnjačene post-kršćanske civilizacije, nažalost. S tim se ne možemo u cjelosti složiti. Možda djelomično imaju pravo, ali to, nas vjernike ovoga stoljeća i podneblja, nipošto ne oslobađa moralne obveze da naše pretke u vjeri barem nastojimo nasljedovati u jednom ili drugom obrascu ako ne i u svima (4) prema duhovnim, intelektualnim i materijalnim mogućnostima.

I mi današnji kršćani primamo brojne darove Duha Svetoga i karizme koje valja usmjeriti na najveće dobro bližnjega i u vidu spasenja mnogih.

U tom pogledu i Djela.., 2, 42 - 47, izgledaju između ostaloga, kao sasvim prikladni ispit savjesti u svakodnevici, a posebice o ovoj korizmenoj "četrdesetnici".