Depresija i problem suicida – riječ stručnjaka
"Svaki izgubljeni život zbog nedostatka adekvatne podrške društva je velika tragedija."
O depresiji i problem suicida razgovarali smo sa Sanjom Hržicom koja radi kao psiholog u Republici Irskoj u neprofitnoj organizaciji koja pruža trening/edukaciju odraslim osobama s nekom vrstom invaliditeta.
Depresija je poput tihog ubojice koji nastoji ostati skriven dok uništava osobu iznutra. Nadalje, depresija ne pogađa samo pojedinca, već se odražava i na cijelo društvo. Kako pomoći čovjeku da izađe iz začaranog kruga depresije?
“Depresija, kao i većina bolesti, jest bolest čitavog društva. Tu se želim osvrnuti na Bronfenbrennerovu teoriju ekosustava. Smatram teoriju odličnim prikazom današnje perspektive svih sustava. Pojedinac/osoba je stavljena u sredinu u najmanji krug kojeg onda pokušavamo staviti u okvir školstva, zdravstva, medija i dalje okviriti zakonima, političkim sistemima, kulturama i tako dalje. Ako izokrenemo taj sustav u potpunosti i okrenemo perspektivu gdje su ti zakoni u "srcu" društva i jedan temelj da izgradimo društvo i zajednice, škole, zdravstvene sisteme koji podržavaju razvoj te jedne osobe, taj zadnji krug "mikrosistem" neće trebati okvir oko sebe jer će imati stabilne temelje i takav sustav podrške da će mu samo nebo biti granica. Tada više nećemo rađati djecu već osobe, koje će imati sva prava i sve podrške kao i odrasli ljudi koje želimo "liječiti". Tada će roditelji te djece imati sve informacije i podrške da omoguće optimalni razvoj te male osobe. Tada će nastavnici imati sve resurse i podrške zakonodavaca da pomognu toj osobi i obitelji za optimalni razvoj te osobe, a zakoni će biti restorativni i optimalni za razvoj društva na temelju ljudskih prava. Morala sam ovo navesti jer je izuzetno teško svaliti svu odgovornost na osobu da izađe iz depresije. Kao što sam prethodno navela, potrebna nam je interdisciplinarna suradnja - suradnja zajednice da osigura radna mjesta ili iskustva gdje osoba ima fleksibilnost i pravo "ne biti dobro". Potrebno je pronaći pravi lijek koji ne utječe na osobe tako da im zatupi sve emocionalne doživljaje. Često lijekovi ciljaju na to da umanje osjećaj tuge, bespomoćnosti, ali isto tako ti lijekovi umanjuju i osjećaj sreće i postignuća i depresivne osobe više ne osjećaju ugodu u situacijama koje su im prije donosile zadovoljstvo. Kada imate privilegiju, kao ja, da dubinski surađujete s osobom do te mjere da otkrijete tko je ta osoba i što odgovara toj osobi, zaista dobijete uvid u to koliko su ljudi prekrasni i sposobni rasti u pravim uvjetima.”
Uz depresiju je usko vezan i problem suicida. Koji opseg zauzima i kako ga riješiti?
“Ponovno se vraćam na Bronfenbrennerovu teoriju. Ovdje bih još dodala nešto, a to je socijalna izolacija i usamljenost, te nemogućnost da se obratimo nekome u trenutku potrebe. Zamislite tu osobu koja je u potpunosti sama bez podrške (to je osjećaj, ne mora biti realna situacija) pod takvim pritiskom društva, škola, poslodavaca, socijalnih medija, možda se bori da dobije pregled kod specijalista ili krov nad glavom i odluči da više nema snage boriti se. Ne znam točne statistike, ali svaki izgubljeni život zbog nedostatka adekvatne podrške društva je tragedija. Želim isto naglasiti da je ovo jedinstveni "problem" po tome što ga jedinog ne možemo riješiti mi, već smo ga prisiljeni gledati iz perspektive ljudskih prava. Jedan od uzroka suicidalnih misli je i kronična bol, kao i jedan od uzroka depresije. To dovodi do pitanja eutanazije i ima li osoba pravo umrijeti kada joj je kvaliteta života narušena do te mjere da ono "utopijsko" društvo, što sam navela, ne može osigurati dovoljno podrške toj osobi da živi, već samo da preživljava. Riječima čovjeka koji je želio skočiti s mosta dok sam se vraćala kući: ‘Mnogi ljudi su prošli pored mene vi ste jedini stali da sa mnom pričate’."
Možete li ukratko objasniti povezanost depresivnih stanja s fizičkim invaliditetom?
“Prvo što sam spomenula je kronična bol, koja ima očigledan utjecaj na osobu. Drugi važan faktor je vrijeme kada je stečen fizički invaliditet, je li osoba imala vid pa ga izgubila ili se rodila slijepa... U slučaju "izgubljene sposobnosti" osoba će prolaziti kroz sve faze tugovanja kao i kod gubitka bliske osobe. Reakcije (posebice one negativne) okoline i bullying mogu doprinijeti razvoju depresije. Jedan genijalan primjer koji sam vidjela na edukaciji je kako iz "empatije" oduzimamo ljudska prava osobama s invaliditetom. Osoba u kolicima je stajala na cesti pored semafora. Upalilo se zeleno svjetlo za pješake i "dobri Samaritanac" je pogurao osobu preko ceste bez da ju je pitao treba li pomoć. Osoba nije htjela prijeći cestu, zaustavila se da provjeri nešto na mobitelu. Ovo su samo neki od primjera…”
*Glavni cilj otvaranja naše nove rubrike ''Vrijediš više'' jest pokazati svakoj osobi s invaliditetom (tjelesnim ili psihičkim) da je vrijedna, nezamjenjiva i potrebna društvu u kojem živi. Uz to, svaka osoba posjeduje intrinzično dostojanstvo ljudske osobe i moraju joj biti osigurana sva osnovna ljudska prava. Nastojimo donositi svjetlost u tmurnu svakodnevnicu i boriti se protiv svakog oblika stereotipa i predrasuda, kao i protiv nasilja koje bi bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.
