Drage žene, majke, kraljice - NE ODUSTAJTE! BORITE SE!

Razgovarali smo s majkom dvoje maloljetne djece koja svjedoči o tome kako se nosi sa životnim izazovima nakon rastave braka. 

Što Vam je bilo najveći izazov nakon rastave braka, s obzirom na to da ste ostali sami s dvoje maloljetne djece?

Najveći problem nakon rastave bio je pronaći emocionalnu snagu i stabilnost kako bih bila najbolja verzija sebe za svoju djecu. Kad se nađete sami s dvoje maloljetne djece, osjećaj odgovornosti postaje ogroman. Također, financijski je bilo izazovno. Iako sam imala posao, odjednom je svaka kuna (a kasnije euro) bila presudna jer je izostajala podrška mog bivšeg supruga. Osim toga, bilo mi je važno da djeca ne osjete previše negativnih posljedica. Trudila sam se biti prisutna, razgovarati s njima i osigurati im što više sigurnosti u tom turbulentnom razdoblju. Najviše me boljelo što sam ih morala gledati kako i oni prolaze kroz vlastiti proces prilagodbe. Djeca su osjetljiva, i iako sam ih nastojala zaštititi, bilo je trenutaka kad su postavljali teška pitanja na koja nisam uvijek znala odgovor.

U kakvim ste trenutno odnosima s bivšim suprugom? Pomaže li vam uopće? Istaknuli ste kako je izostala financijska pomoć supruga...

Naši odnosi su, iskreno, minimalni i često napeti. Nažalost, on nije preuzeo odgovornost u onom smislu u kojem sam se nadala. Financijska pomoć praktički ne postoji, unatoč sudskoj odluci o alimentaciji. Redovito kasni s uplatama, a ponekad ih i potpuno izbjegne.

Što se tiče odnosa s djecom, viđa ih rijetko i bez ikakve dosljednosti. Kad se i pojavi, često imam osjećaj da to radi iz osjećaja dužnosti, a ne iz stvarne želje da provede vrijeme s njima. To djeci teško pada jer se nadaju drugačijem odnosu s njim. No, trudim se objasniti im situaciju na način primjeren njihovoj dobi, bez da ga kritiziram pred njima. Mislim da je važno zadržati tu granicu, koliko god mi ponekad bilo teško.

Njegov problem s alkoholom i dalje postoji, što me dodatno brine, posebno kad je s djecom. Uvijek tražim načine da osiguram njihovu sigurnost i stabilnost, čak i kad su s njim, no to je ogroman teret koji nosim sama. Sve u svemu, od njega ne dobivam ni emotivnu ni praktičnu podršku, pa sam naučila osloniti se isključivo na sebe.

Što mislite (iz vlastitog iskustva) koliko društvo i država Hrvatska brinu za majke s djecom?

Imam osjećaj da društvo i država ne čine dovoljno za samohrane majke s djecom. Sudske odluke o alimentaciji zvuče dobro na papiru, ali kad bivši supružnik ne ispunjava obveze, teško je ostvariti pravdu. Proces naplate alimentacije je spor i iscrpljujući, a dok čekate, računi se gomilaju. Svaka čast izuzecima i savjesnim šefovima, ali većinom fleksibilnost na poslu gotovo da ne postoji. Kad se razboli jedno dijete, pa drugo, pa vi sami, teško je uskladiti obaveze. Nemate uvijek luksuz bolovanja jer strahujete za posao i primanja. U vrtićima i školama sustav pomaže, ali samo do određene mjere – kad djeca izađu iz tih okvira, često ste prepušteni samima sebi.

Osim toga, društvo zna biti osudno. Samohrane majke se često gledaju kroz prizmu "žrtve" ili čak s predrasudama da nisu uspjele "očuvati brak". Umjesto podrške, često se susrećemo s tišinom ili čak kritikama.

Naravno, ima i svijetlih točaka. Nekoliko puta sam naišla na predivne ljude, institucije i nevladine udruge koje su pružile podršku – bilo kroz donacije, psihološku pomoć ili savjete. Ali to su rijetki trenuci, dok je svakodnevna borba nešto što većinom nosimo same.

Što biste poručili majkama koje se nalaze u sličnom stanju?

Drage žene, majke, kraljice - NE ODUSTAJTE! BORITE SE! Ako se same ne izborite za sebe, nitko vam neće pomoći. Volite svoju djecu i dajte sve za nju, prošlost ostavite iza sebe. Pred vama je novi dan a same odlučujete o tome kakav će vam on biti - tmuran ili vedar.

*Cilj otvaranja naše rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega djeca, samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu te kako smo ravnopravni u različitosti jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru, na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima, npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.