Homilija mons. Vukšića na povijesnom blagoslovu Kapele hrvatskih svetaca i blaženika

U subotu, 1. ožujka 2025. godine, zbio se povijesni događaj za hrvatski puk. U Betlehemu je blagoslovljena Kapela hrvatskih svetaca i blaženika. Svečanu svetu Misu predslavio je nadbiskup vrhbosanski, monsinjor Tomo Vukšić, u koncelebraciji s monsinjorom Marinom Barišićem, splitsko-makarskim nadbiskupom u miru i nazočnim svećenicima te u zajedništvu s velikim brojem hrvatskih hodočasnika. Propovijed mons. Vukšića prenosimo u cijelosti. 

"Među pobožnim kršćanima vrlo rano je nastao običaj hodočašća u krajeve i mjesta, u kojim se Isus rodio i za vrijeme svoga zemaljskog života propovijedao, djelovao, svjedočio, muku podnio i uskrsnuo. Tom nepreglednom nizu kršćanskih hodočasnika, njihovih zavjeta i molitava, vrlo brzo nakon što su Hrvati prihvatili kršćansku vjeru, počeli su se pridruživati i pripadnici našega naroda.

Tako, prema nekim zapisima (E. Peričić), najstarije potvrđene vijesti o hodočašćima ljudi iz naših krajeva u Svetu Zemlju potječu iz 9. stoljeća. Odnosno, kronike bilježe da je svećenik Ivan 843. godine jednom venecijanskom lađom krenuo na hodočašće u Jeruzalem „da bi zbog zavjeta pohodio sveti Kristov grob“ te je, na povratku u Dubrovnik, taj svećenik donio relikvije koje se do danas čuvaju u riznici tamošnje katedrale i jednom godišnje, na svetkovinu svetoga Vlaha, izlažu na javno štovanje kao platno „u koje je Krista nakon njegova rođenja umotala njegova majka djevica Marija“.

Poslije svećenika Ivana pa do danas sȁmo dragi Bog zna kolike su tisuće pobožnih Hrvata pohodile sveta mjesta. No sigurno je da ih je bilo mnogo i da su neki od njih, na različite načine i na više mjesta, stekli velike zasluge i ostavili u povijesti dubok trag, čak trajan i neizbrisiv, te smo zato dužni pamtiti ih sa zahvalnošću. No neka danas, u povodu ovoga važnog događaja blagoslova kapele, o kojemu će se kao važnom u budućnosti sigurno često pripovijedati, ipak bude dopušteno ponajprije sjetiti se sȁmo dviju važnih zasluga hrvatskih hodočasnika i njihova doprinosa općoj Crkvi.

Ponajprije svakako treba spomenuti da je upravo iz Svete Zemlje Crkva među Hrvatima dobila svoga prvog sveca i mučenika, svetoga Nikolu Tavelića, a nakon njega su uslijedili drugi sveci i blaženici iz našega naroda kojima na čast, svima zajedno, smo sagradili ovu kapelu što ćemo je danas blagosloviti. Nikolin primjer svetosti je dar koji je hrvatskom narodu – valja to prepoznati – stigao upravo iz Svete Zemlje. On je, s primjerima drugih svetaca i blaženika, također poziv na svetost i intimna poveznica s cijelom zajednicom Naroda Božjega.

Na drukčiji način velike su zasluge trojice braće Brankovića – Pavla, Antuna i Jakova – hrvatskih vitezova svetoga reda jeruzalemskoga, podrijetlom s područja Vrhbosanske nadbiskupije. Oni su 1681. godine, boraveći u Jeruzalemu, svojim sredstvima kupili dio vrta u kojemu je Isus Krist proveo posljednje sate svoga života, odnosno Vrt starih getsemanskih maslina, kako mu je bio naziv. Darovali su ga Katoličkoj Crkvi, odnosno franjevačkoj zajednici, i otada je taj vrt u crkvenim rukama i njim upravlja Kustodija Svete Zemlje.

Svečani blagoslov kapele hrvatskih svetaca i blaženika je odlična prigoda u kojoj, po zagovoru svih hrvatskih svetaca i blaženika, treba zahvaliti Providnosti Božjoj što je potaknula neke ljude te se u njima rodila zamisao da se ona podigne. I neka bude Bogu na slavu, svecima i blaženicima na čast i mjesto hodočasničke molitve za hrvatski narod i njegov napredak te za mir i slogu među ljudima i narodima u Svetoj Zemlji.

U ime svih biskupa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Hrvatske biskupske konferencije, koji su vrhbosanskoga nadbiskupa ovlastili danas biti njihov predstavnik,  izričem duboku zahvalnost također svima koji su svojim molitvama, prilozima i drugim oblicima doprinosa pomogli da se ova pobožna zamisao sretno privede kraju. Hvala i domaćim vlastima čiji su predstavnici dali potrebna dopuštenja da se ova građevina podigne.

No, ove ljepote ipak ne bi bilo bez pravoga znanja, velikoga talenta, vještine i dubokog osjećaja za građevinski sklad i umjetnički izraz, kojima je dragi Bog obdario španjolske arhitekte koji su kapelu projektirali i akademskoga kipara Iliju Skočibušića koji je osmislilo koncept njezina unutrašnjeg uređenja. Stoga, uz zahvalnost za sve što su učinili sa svojim radnicima, molimo dragoga Boga da, po zagovoru svih hrvatskih svetaca i blaženika, blagoslovi njih i njihove obitelji. Neka oni u sebi nađu snage biti Bogu uvijek zahvalni za talente koje im je On darovao.

Neka im Gospodin dadne snage kako bi i ubuduće svoje sposobnosti koristili na najbolji mogući način. Neka djela njihovih ruku budu slike i prilike stvaralačke ljepote Boga, vječnog Umjetnika koji također po njima nastavlja stvarati ljepotu i u kojega se imaju ugledati. I neka svoje talente, koje su dobili na dar kao nepovratan i ničim zaslužen kredit iz riznice neizmjernoga bogatstva Božjega znanja i umijeća, pretvaraju u djela koja će biti na slavu Božju, na njihovu osobnu, vjerničku i umjetničku izgradnju te za ugodu ljudskom oku i vjerničkom duhu.

Nositelji projekta Kapele hrvatskih svetaca i blaženika bili su Samostan franjevaca konventualaca sa Svetoga Duha u Zagrebu, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske te Franjevačka kustodija Svete Zemlje. Građevinski dio izgradnje financirala je Vlada Republike Hrvatske, a unutarnje je uređenje plod svesrdne potpore privatnih dobročinitelja iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svijeta.

Ugaoni kamen ove kapele blagoslovio je u Zagrebu nadbiskup kardinal Josip Bozanić 10. veljače 2020., na 60. obljetnicu smrti blaženog Alojzija Stepinca. Uzet je od kamena zagrebačke katedrale i postavljen na ulazu u kapelu s desne strane. Početak radova ovdje na Pastirskim poljanama blagoslovio je 22. svibnja 2022. splitski nadbiskup Marin Barišić, dok su završetak radova i opremanja kapele bili 23. srpnja 2024. Istoga dana je u njoj slavljena prva sveta Misa kojom se, u očekivanju svečanoga blagoslova, željelo zahvaliti dragomu Bogu i dobrim ljudima za sretno obavljen posao.

Misao vodilja u uređenju kapelice svetopisamski je izvještaj (Lk 2,1-20) o susretu anđela Gospodnjeg i pastirȃ te poruka anđela da pastiri pođu u Betlehem jer se u tom „gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin“. U tom navještaju velike radosti glasniku Božjemu se pridružila silna nebeska vojska te je hvalila Boga i govorila: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ A pastiri su pohitjeli do Betlehema te pronašli Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama.

Pastiri iz ovog izvještaja svojim odlaskom do Betlehema postali su prvi hodočasnici u Svetoj Zemlji, a po svom ponašanju, zaključcima i životu ostali uzor za nasljedovanje svima koji poslije njih dolaze na sveta mjesta i žele naći Isusa. Naime, nakon obavljena hodočašća, pastiri su utvrdili svoju vjeru i vratili se tamo odakle su pošli, vjerojatno upravo na ove Poljane gdje mi danas slavimo Misu, te se ponašali tako što su svojim životom proslavljali i hvalili Boga za sve što su čuli i vidjeli, kako im je bilo rečeno.

Na svetomu mjestu kod Betlehema, gdje su pronašli Novorođenče gdje leži u jaslama, pastiri su povjerovali u ono što im je bilo rečeno. To jest, njihovo hodočašće se pretvorilo u vjeru da se u tom gradu Davidovu zaista rodio Spasitelj, Krist, Gospodin, a njihovi životi su nakon toga postali slava i hvala Bogu za sve što su čuli i vidjeli.

U ovoj svečanoj prigodi, koja je okupila nekoliko stotina nas hrvatskih hodočasnika s raznih strana, zahvaljujemo Bogu za milost i dar što možemo prisustvovati i biti svjedoci važne svečanosti. Po našem dolasku i molitvama nastavlja se i živi već tisućljetna povorka i hodočasnička molitva hrvatskih katolika. U tom nizu svatko od nas, kao duhovni potomak staroga svećenika Ivana, koji je negdje na čelu cijele naše duge povorke kroz povijest, došao je ovamo ponajprije zato „da bi zbog zavjeta pohodio sveti Kristov grob“. I naravno, stigao je svaki hodočasnik također zato da bi pred lice Božjega milosrđa donio i preporučio svoj život, obitelj, prijatelje, nakane, planove, i za njih tražio blagoslov, te da bi Božjoj providnosti prikazao svoje nedaće, probleme, bolesti i dileme i tražio pomoć za njihovo rješenje.

Kršćani grade crkve zato da se vjernici u njima okupljaju na molitvu kojom slave i hvale Boga i kojom mole za vlastito posvećenje. Stoga, jer su u hramu vjernici u Božje ime okupljeni, on je sveto mjesto u kojemu je Bog s njima (usp. Mt 18,20). I jer je hram tamo gdje je Bog, hram može biti i svaki čovjek ako u njemu boravi Bog. Odnosno, svaka crkva je predviđena biti zidani hram za žive hramove. Naime, piše apostol Pavao (1 Kor 6,19-20): „Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji.“

To da smo hram Božji je naša čast i naše dostojanstvo iz kojega, međutim, kako piše apostol Pavao, proizlazi također poslanje i zadaća da proslavimo Boga u tijelu svojem. U tom smislu, kršćanske molitve i sve pobožne vježbe, među kojima su i hodočašća, su sredstva posvećenja i nalaze svoju svrhu u tomu da kršćanin bude hram Božji i da čuva svoju hramsku čistoću i dostojanstvo, da pazi na svetost svoga života, koju ne smije upropastiti. To jest: „Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi“ (1 Kor 3,16-17).

Biti kršćanin znači čuvati svoj hram svetim i štititi se od moguće propasti. U tom smislu, ponizno priznajemo da je biti kršćanin redovito više zadaća koju tek trebamo ostvariti, negoli stanje koje smo već postigli. Odnosno, kao što je pisao sveti Jeronim, možda i prvi hodočasnik iz Dalmacije, koji je u Betlehemu živio cijele 34 godine:

„Kršćanin se ne rađa nego se postaje.“ Stoga, neka po zagovoru hrvatskih svetaca i blaženika, ovaj hram koji blagoslivljamo njima u čast, bude mjesto gdje će hodočasnici sebe izgrađivati kao hramove Božje i ispovijedati da je Krist Gospodin i Spasitelj. Neka ovdje jačaju svoju vjeru i neka se s ovoga mjesta, poput svetih pastira, vrate tamo odakle su došli i svojim životom, djelima i riječima nastave slaviti i hvaliti Boga za sve što su ovdje doživjeli.