Putopisi Bratstva sv. Franje koji su pješke hodočastili sv. Josipu u Karlovac

„Sastajališe: crkva sv. Ivana Nepomuka u Lučkom u 4.30 sati. Čekamo ekipu da se skupi, upoznajemo se međusobno. Neki smo sa Svetog Duha, drugi naravno iz drugih župa, a neki su prijatelji iz prošlih vremena kojima se obradovah na prvi pogled jer se godinama nismo vidjeli...  Bog je velik! Kako nas spoji ponovno u neočekivanim situacijama!  
 

Pokret: 4:55 sati.

"Imam li sve? Trebam li još štogod? Prvi mi je puta, nisam nikad hodao 50km 'u komadu', pitanja je stotine!  

Nakon samo 5 minuta skidam tenisice, žulja me neš', vadim/bacam uložak iz tenisice, sad je bolje...'Već sada me neš' muči?', pitam se. Valjda će bit' OK...  
Molimo krunicu, već smo skoro svi na broju, ne odvajamo se puno, baš smo lijepa skupina putnika namjernika...!"

Prvi odmor, 15 minuta, 6:30 sati: crkva Presvetog Srca Isusova, Rakov potok

"Ramena lagano osjetim, natrpao sam ruksak s potrebnim i nepotrebnim, opremio sam se kao da idem osvojiti Himalaju!  

OK, brzo nešto jedemo, pijemo; svi smo super, nikome nije ništa, praktički smo tek krenuli, ajmo dalje...samo jako!" 

Drugi odmor, 5 minuta, 8:15 sati; Klinča sela

"Stajemo na busnoj. Malo smo se razdvojili od ostatka, grupa se prepolovila, sad smo cca 8-8, lijepo je... Skidamo jakne jer smo krenuli zabundani na -1*C, sada je vec „visokih“  7, sunce je izašlo, pa dok hodamo postaje vruće."

Treći odmor, 45 minuta, 10:45 sati, Jastrebarsko

"Kava/kafić. Pišća i ja došli prvi. Odvojili se od ostatka. Naručujemo kavu, skidamo tenisice (u kafiću nas na terasi svi gledaju – baš me briga, nek' gledaju ), tabani stenju, noge mole milost, kukovi bi se najradije skinuli sami s tijela kao na Barbie lutkici jednim potezom, ali ništa od toga. Trpi. Šta ćeš?  Nema sad nazad! Na pola smo puta, odmor moramo iskoristiti maksimalno, popij tableticu protiv bolova pa ćemo dalje...  

Dolaze i ostali, svi su nekako zaostali. Pišća i ja kao najbrži, a imamo najsporiji tempo??    Kažu nam: „Mi smo stali još koji put između...“ Mi nismo, samo gas!   Ne damo se! Krećemo dalje... Pišća vadi šešir, ja šiltericu (ipak je dobro da je ruksak pun, moraš biti spreman na 2-3 različita godišnja doba. Sad je vec 15 *C vani, sunce prži, a moja frizura baš i ne štiti puno... )"

Četvrti odmor, 10 minuta, 13:45 sati, Draganići

"Pišća kaže: 'Stani, boli me, puk'o žulj...'  Ništa, izuvaj se, skidaj čarape, peri noge bocom vode, reži flaster i spremaj se za dalje... nema odustajanja, ipak smo na misiji!  
Teške su već noge, hodamo uz cestu, ima/nema pločnika – kako gdje. Skoro nas pokosi jedan auto, blizak susret; križamo se i zahvaljujemo dragome Bogu što nas čuva!    
Priključio nam se dio ostalih, sad smo ekipa od 4. Naši novi kolege drže nas tempo... Luka, iskusni hodač/planinar i njegova kolegica Marina, novak kao i mi, prvi puta hoda ovakvu turu... Ne damo se, mučimo se, noge su teške, probija nas bol u zglobovima, ali radost cilja nas nosi... tko bi rekao da ću ja odhodati ovoliko kilometara??!"   

Peti odmor, 5 minuta, 15:55 sati, Karlovac

"Na 9 km smo do Svetišta. Neki se pitaju koliko još. Vidim da im je teško, ali ne dajem da sad klonu duhom...   Skoro smo tu, još malo! Hej, pa još imamo 9 km. 9km!!! Presli smo 42, a još 'samo' 9! Ma nema šanse da se sad preda itko! Ako ja mogu, svi mogu... zazivam Duha Svetoga u sebi i odgovara mi: „Moli!“ Kažem: „Ljudi idemo se pomoliti. Čini mi se to kao najbolja opcija!“ Viknem: „MRŠ!“ Svi me gledaju – ha? „Moli/radi/šuti!“ (Vidi se da se ne druže puno s fra Vilčekom... ). Izmolimo Oče naš, Zdravomarijo, Slava Ocu. Pišća veli: “Imam ja jednu sv. Josipu!“ Pa daj onda i nju, naravno... ja se razvežem o katehezi koju vodim s fra Ivanom, o djeci prvopričesnicima, o svome poslanju pomoćnika na Svetom Duhu, samo pričam i ne dozvoljavam da se itko žali...  Ne smiju razmišljati o boli, cilj je nadomak ruke...!  

Brojimo zadnje metre. Što više gledam u mobitel i brojim, više me sve boli. Fizički sam mrtvac, ali duhom spreman završiti, makar se vuk'o rukama po podu. Još malo… Kupa s desne, sunce na zalasku, zvonik crkve se nazire... ne damo se! Baš smo ustrajni! Pišća i ja, ratnika dva!!
Ta-daa!"  

Dolazak u Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu u 17:20 sati, kava/čekanje mise

"Došli smo! Uspjeli smo! Tu smo! Ha-ha!!! Srce k'o kuća veliko!     Sjedamo u kafić na glavnoj, odmah kraj Svetišta, da dođemo k sebi prije mise...  
Sve boli. I noge i tabani i kukovi i ruke, ali ne boli ništa, dobro smo, super smo, pucamo od sreće! Bog je velik, uspjeli smo!!      
Sjedamo na kavu, naručujemo pivu naravno, i guštamo. Osmjesi na licu od uha do uha!     Skidam obuću. Lijeva čarapa sva crvena, skorena krvava, puk'o valjda neki žulj, nešto… Ma koga briga, tu smo, ne skidaj čarapu i dobro je.  
Pričamo o putu, pričamo o Bogu, pričamo o obiteljima, o djeci, o Crkvi, o nama –  braći u Kristu... razmišljamo naglas o idućoj godini, jel' idemo opet..?!    
Skupljaju se i drugi, dolaze, uspjeli su...baš smo dobra ekipa!"  

Sveta Misa u 18:30 sati.

"Predivno svetište. Nikad nisam bio ovdje. Puna crkva. Čekamo ispovijed. Čitam, iza oltara piše: 'Sveti Josip, zaštitnik naše Domovine'. Kakav sam neznalica, u svojim godinama tek to sada saznam... Čovjek uči dok je živ!  
Počinje misa, krasna propovijed, nalazim se u svakoj rečenici, naravno – zna On što mi treba reći...!  
Završava misa, ispunjeni milošću kao kuća dobrim ljudima, ukrcavamo se u aute i povratak doma.  
Vozim se, gledam kroz prozor, proučavam pločnike/travu/mjesta uz cestu...danas smo sve to pješke prošli!  
Ususret nam idu mnogi po mraku, hodočasnici, namjernici kao i mi maloprije danas... lampice im svijetle u mraku, korak po korak, do jutra su tamo, nema predaje!  
Doma sam. 22:00 su sata, šepuckam pošteno... vrijedilo je! Hvala Bogu i sv. Josipu!"

Mario Franić, Bratstvo sv. Franje