Homilija mons. Batelje povodom svetkovine sv. Franje Asiškog

Uvodne misli

Na pitanje znatiželjnika »Odakle ste… kojem redu pripadate?« sveti Franjo i njegovi prvi sljedbenici odgovarali su jednostavno: »Mi smo pokornici iz Asiza.« U svom Prvom pismu vjernicima (pokornicima) sv. Franjo kaže: »Kako su blaženi i blagoslovljeni oni i one… koji donose plodove dostojne pokore«. Asiški pokornici slijedili su ovaj savjet sv. Franje i provodili ga čineći tjelesna i duhovna djela milosrđa.

Gospodin je meni bratu Franji dao da ovako činim pokoru: Dok sam bio u grijesima bilo mi je previše odurno i pogledati gubavce. I Gospodin me sam dovede među njih i počeh suosjećati s njima. Dok sam se vraćao od njih, pretvori mi se u duhovnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše odurno. I nakon kratkog oklijevanja napustio sam svijet.

Evo nas večeras u kući tih asiških pokornika. Cilj njihova života bio je i danas je pozivati ljude na pokoru, odnosno izbjegavati grijeh kako bi se razvilo prisnije jedinstvo s Bogom. Čestitamo našim fratrima trećoretcima svetkovinu sv. Franje, a neka i nama bude na spasenje ovo sveto slavlje u koje uđimo raskajane duše, moleći: Ispovijedam se ….

Homilija

Predragi u Kristu Isusu!

Čuli smo Isusove riječi: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti«. One jamče da čovjek izmoren od života i duhovno izgubljen može naći olakšanje, utjehu, mir i radost. Nemojmo se prestrašiti ni ovih Isusovih riječi: »Jaram je moj sladak i breme moje lako«. Taj jaram Gospodnji pričinja se ljudima teškim zbog duhovne lijenosti i uspavanosti na đavoljem jastuku. No, Sin Božji nas uči da vršeći njegove riječi život postaje lagan. Kako je to moguće? Sâm Isus nas uči da je to moguće ako čovjek postane malen, jednostavan i ponizan.

Eto škole ljubavi! Isus je svoje ponizno srce darovao stadu da prispije onamo kamo ga predvodi on, hrabri Pastir. Uistinu »skromnost« i »poniznost« značajka su svakoga Isusova sljedbenika. I cijelo Isusovo »stado«, svaka zajednica Isusovih učenika mora biti »ponizna«. I svaki onaj kojega tituliramo »Oče duhovni«, i onaj kojega nazivamo »uzoriti«, ili »preuzvišeni«, »velečasni« ili »časna«, svaki fra i don, svi pravi vjernici Isusovi moraju biti humilis gregis – »ponizno stado«, zajednica poniznih!

Stoga su poniznost, blagost i dobrota obilježje kršćana. To je naša »registarska tablica« po kojoj nas ljudi prepoznaju. Isus je tu tablicu pričvrstio na naše srce riječima današnjeg Evanđelja: »Učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca!« Nažalost, mnogi kršćani putuju svijetom s izgubljenom tablicom poniznosti.

Stoga večeras s ponosom iz riznice Crkve iznosimo svjedočanstvo čovjeka koji je tablicu poniznosti dobro pričvrstio na svoje srce. S njom je siromašak iz Asiza postao u svoje doba i danas je ogledna slika Kristova. Znao je i čvrsto vjerovao da Krist ne zavodi lažnim riječima.

Suočava nas s težinom života u vjeri koja se jača slatkoćom nje-gova križa: »Tko želi ići za mnom neka svaki dan uzme svoj križ.« Ali nam On ne pokazuje samo težinu, nego obećava snagu: »Ja ću vas okrijepiti.«; daje primjer: »Učite se od mene«; jamči radost: »Jaram je moj sladak.«

U takvoj školi Kristove poniznosti, u kojoj je sv. Franjo oblikovao svoju dušu, posvetio se i franjevački trećoredac blaženi Alojzije Stepinac. Kako je moguće otkriti tu sličnost Franjine i Alojzije duše? Alojzije je kao nadbiskup koadjutor postao član Trećega franjevačkog svjetov-nog reda 1935. godine. On se čitav život odlikovao ljubavlju prema Kristu Raspetome. Pisao je s bojišnice Prvoga svjetskog rata kako je kršćaninu dovoljan pogled na Raspoetoga i bez bojaz-ni ide prema kušnjama. Nakon rata pisao je djevojci Mariji Horvat s kojom je kanio bio sklopiti kršćansku ženidbu: »A kod nas je dovoljan jedan pogled na raspetog Spasitelja i mi se saviti od nepogoda života opet dižemo s krepkim srcem i puni veselja stupamo dalje putem života.«

Znate što je ta djevojka napisala na takvo Stepinčevo očitovanje: »Tvoji ideali su previsoki i ja sam se umorila leteći za tobom. Ti si tako dobar čovjek, tako sjajna i zamamna partija i ja, znam bolje neću i ne mogu imati, sve to ja znam i poimljem, ali znam i sebe, ne bih mogla onako kako bih htjela i morala. Volim nikako, ma i nikada priseći – nego polovično. Baš zato, što Te držim previše poštenim i plemenitim, ne mogu i ne smijem da Te varam, moram dakle za dobro oboje nas reći da pođemo svaki svojom stazom. Moram reći ove pjesnikove riječi = ‘Z menom ne gre se k sreči.’«

Tu ljubav on je učinio orijetirom Crkvi u Hrvata. Predbacio je svojim tužiteljima i sucima: »Vi ste u školske knjige naše djece iz sovjetskih prepisali i tvrdite protivno svih dokaza povijesti da Isus Krist nije postojao, da je Isus Krist izmišljena osoba, da Isus Krist pripada u carstvo priča. Znajte, Isus Krist je Bog i za njega smo spremni umrijeti svaki dan i svaki čas!« I umro je: mučenički, svetački, junački!

Stoga, u hedonističkom i sekulariziranom svijetu, kršćani ne trebaju skrivati gorkost i križ, ali ni utjehu ni slatkost zbog nasljedovanja Krista. U svakome bi trebao odzvanjati Isusov poziv: »Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni!« Dođite znači da taj glas ne smijemo ugušiti. – Reče sv. Franjo: »Cijena je Božje ljubavi ne biti cijenjen. I jer je dostatna za postizanje kraljevstva nebeskog i ljubavi Onoga koji nas je tako mnogo ljubio, zaslužuje najviši stupanj naše ljubavi.«

Franjo je izvrstan tumač Evanđelja. On Evanđelje primjenjuje bez mrmljanja. Osobito živeći skromno, siromašno, poslušno. U svemu slijedeći Krista ponizna, siromašna, čista i poslušna do smrti, smrti na križu.

Zato je o njemu bl. Alojzije Stepinac prozborio na način i nama danas razumljiv. Reče: »Požuda očiju, ljuta je rana čovječanstva osobito u današnje doba. Što je zapravo stvorilo komunizam? Zar možda Spartakus, Marks, Engels, Lenjin itd? Nipošto! Oni su samo plod što je izrastao na pohlepi kapitalizma, onako kao što i trnje nužno rađa bodljikama. Lakomost i pohlepa za bogatstvom bez obzira na bijedne, bez obzira na slabe, bez obzira na neuke, to je kolijevka komunizma. A čime liječiti ovu ranu? Možda još većom lakomosti, koja drugom ne omogućuje ni prava na zrak? Možda nasiljem, grožnjom, krvoprolićem? To bi značilo, da se poslužim riječima evanđelja, 'tjerati đavla pomoću belzebuba' ili lijevati ulje u vatru, da se pogasi. Ova opačina liječi se odricanjem. A najuspješnije odricanjem i onoga što je inače čovjeku dozvoljeno. To evo provode naše redovničke obitelji, u kojima članovi polažu zavjete siromaštva odričući se svakog osobnog privatnog vlasništva. Zato nijedan socijalni reformator nije tako djelovao na poboljšanje ljudskog društva kao jedan sv. Franjo Asiški, makar nije napisao nikakvih učenih rasprava o tom pitanju. Jer ako je po riječima sv. Pavla apostola 'korijen sviju zala srebroljublje' onda je jasno, kad se iščupa korijen, da će i stablo usahnuti. To je uostalom uvidio već i onaj poganski grčki filozof

Crates, za kojega veli sv. Jeronim, da se svega odrekao, da bude slobodan. A drugi jedan pisac navodi za njega, da je jednog dana bacio u more veliku množinu dukata uz povik: 'Odlazi od mene u dubinu, ti gadna pohlepo! Ja ću da utopim tebe, da ti ne bi utopila mene.'

I blaženi Alojzie učinio je isto. Često je ponavljao, tješio se i opominjao: »Milošću Božjom jesam što jesam. Po sebi sam ništica.« U osjetljivosti za potrebe bližnjih i nastojeći ublažiti neimaštinu podijelio bi sirotinji rublje, odijelo, cipele; sve do najnužnijega. Bolje je podijelio, a slabije, poderano i zakrpano zadržao za sebe. Ta djela kršćanske dobrotvornosti samo potvrđuju njegovo životno, evanđeoskim duhom prožeto načelo, koje glasi: »Mnogi su pomislili, da se valjda borimo za sebe ili za svoj tobožnji imetak. Ali, što se mene lično tiče, neće naći u gruntovnici ni pola pare upisano na moje ime. U tom smo pogledu jednaki prosjacima.«

Dragi štovatelji sv. Franje! Svetost nije sinonim za žalost: Svetost je radost! O njoj sv. Pavao piše: »Silno se radujem usred svih protivština!« Gledajući danas sv. Franju kao nadahnuće za ispravan pogled na život, na obitelj, na društvo, spoznajemo da nas kršćane vjera obogaćuje. Vjera nas osposobljuje da možemo, znamo i hoćemo, hrabro suočiti tako očite, ujedno i tako žalosne, poteškoće kroz koje prolazi hrvatska obitelj danas: nemar za Božje, nemar za spasenje vlastite duše, bezobzirnost i nehaj prema bližnjemu.

A što je dobri Bog učinio s tolikim svecima, to želi učiniti i od nas. Svi znamo: Franjo je više mislio 'kako će živjeti po molitvi nego što će o njoj pisati. Toma iz Celana svjedoči: »Kad bi Franjin pogled pao na Raspetoga, postajao je kao opojen ljubavlju i suosjećanjem i započeo bi pjevati najnježnije melodije, najprije tiho, a zatim sve jače...

Molitva je bila njegova sigurna luka, ali ne molitva od malo minuta, ne prazna ni preuzetna, nego po trajanju duga, pobožnošću puna, iz poniznosti smirena; bilo da je hodao ili sjedio... bio je uronjen u molitvu«.

»Nije toliko obavljao molitvu koliko je postao molitva.« Nikakve pregrade između molitve i života u njega, nego savršeno stapanje. Stigavši na taj vrhunac, kao svi pravi mistici, Franjo ne moli već hvali: »Hvaljen bio moj Gospodin!«

I blaženi Alojzije bio je čovjek molitve. On uči i svjedoči da je čovjek koji ne moli kao vojnik bez oružja.« Onaj kršćanin koji ne moli naliči ribi koja, kad se nađe izvan vode, ugiba; za nju je molitva čudesni ključ, koji otvara sve blago nebeskih darova. Osobito kad kršćanin moli za obraćenje neprijatelja Božjih.

Eto tako mole sveci! Tako nas uče Božji ugodnici! Zato ne čudi da je sv. Franjo poticao braću na žarku molitvu, a blaženi Alojzije često pisao: »Preporučam se u vaše molitve da uzmognem do kraja izvršiti svoju dužnost, pa makar to moralo biti i uz cijenu života.«

Braćo i sestre! Što je drugo život svetaca ako ne »nasljedovanje svetog Evanđelja – Sequentia sancti Evangelii«? Život je svakog sveca stranica Evanđelja otvorena na pravom mjestu, koju svi znaju čitati, pa i nepismeni, jer je govor svetaca stvaran: iskustveno doživjen. Kako je veliko zvanje kršćanina! Današnja nas svetkovina hrabri i opominje da je svaki od nas pozvan da na neki način pokaže sjaj Kristova lica. Isus daje snagu za život! Iskusivši Isu-sovu dobrotu i milosrđe sv. Franjo nas pozva na neprestano produbljivanje jedinstva s Bogom u Kristu. Stoga poput prvih trećoredskih pokornika i mi nastojmo da Bog bude u središtu našega života. Iz pouzdanja u Krista Raspetoga, iz molitve i žive vjere u Božju dobrotu, crpimo snagu da bismo i mi bili kadri nadvladati kušnje života i postići slavu neba. Amen.