Istarski Božji ugodnici: sveti Pelagije, sveti Nicefor i sveti Peregrin
Pretposljednju emisiju o istarskim svecima i blaženicima, koju je pripremila katolička novinarka Gordana Krizman, posvećujemo svetim biskupima, i to dviju povijesnih biskupija koje su danas dio Porečke i Pulske biskupije
Novigrad: Sv. Pelagije
Već izdaleka, približavajući se Novigradu, na vrhu zvonika dočekuje nas sv. Pelagije. O životu novigradskog patrona sv. Pelagija ne zna se puno. Najviše o njemu doznajemo iz spisa biskupa Tommasinija, iz 17. st., prema kojem se radilo o izuzetnom mladiću iz bogate novigradske kršćanske kuće, koji je zbog kršćanstva i vjere podnio nezamislive muke. Tijekom progona kršćana, 284. godine, za vladavine cara Numeriana, za rimskog prefekta Istre postavljen je Evilarije, koji se nastanjuje u Novigradu. Pelagije u tom trenutku pokazuje jaku vjeru i odlučnost te posjećuje kršćane u tamnicama hrabreći ih da izdrže. Jedne noći začuje glas s neba, koji ga potiče na djelovanje. Odlazi sucu Evilariju kako bi mu prigovorio za okrutnost i mnogoboštvo. Zbog svoje kršćanske hrabrosti bačen je u lance i osuđen na bičevanje dok se izvršitelji ne umore. Prema legendi, nijedna brutalna tortura koje su slijedile, na Pelagiju nisu ostavile ni traga ni posljedica, pa egzekutorima nije preostalo ništa nego da ga osude na smrt odrubljivanjem glave. To je navodno i odrađeno izvan zidina Novigrada, gdje je kasnije izgrađena Crkva sv. Križa.
Novigrađani i brojni vjernici, svakog 28. kolovoza, spomen na sv. Pelagija obilježavaju prijepodnevnom procesijom sa svečevim kipom i moćima, koja kreće od crkve Blažene Djevice Marije Gospe od Karmela do središnje Župne crkve sv. Pelagija i sv. Maksima.
Koliko je kršćanski mučenik iz 3. st. važan Novigrađanima, govori i činjenica da mnogi od njih stoljećima nose ime Pelagije, iako ta tradicija nakon 1920-ih godina opada. Znakovit je i događaj iz travnja 2013., kad je u organizaciji Grada Novigrada i Muzeja Lapidarium održan svečani program obilježavanja stogodišnjice postavljanja kipa sv. Pelagija na vrh zvonika, kojem su nazočili brojni predstavnici gradskih i crkvenih institucija, kao i mnogobrojni građani. Posebna gošća na svečanosti bila je Ines Manzoni Nikčević, unuka Pelagija Tuiacha i kći Carla Manzonija, koji su prije sto godina radili na postavljanju kipa na zvonik. Tom prigodom župnik Luka Pranjić poručio je okupljenima: „Pelagio Tuiach 4. travnja 1913. godine, prema želji i na zahtjev stanovnika Novigrada, postavio je kip sv. Pelagija na vrh zvonika, koji ostaje kao trajni duhovni testament na najvišem i najčasnijem mjestu u gradu, kao da nam želi reći: Budi kao Pelagije - odvažan, vjeran, socijalno osjetljiv, borac za pravdu, otvorene ruke za siromahe, zaštitnik maloga čovjeka, istovremeno i sam mali čovjek…“
Također, istaknimo kao zanimljivost, u Novigrad je, za trajanja svoje apostolske službe u Zagrebu, dolazio nekadašnji apostolski nuncij Alessandro D'Errico, pa je tako ta župa imala čast da joj misu svetkovine patrona predvodi apostolski izaslanik.
O Novigradskoj biskupiji
Novigradska biskupija (tal. Diocesi di Cittanova, lat. Dioecesis Aemoniensis seu Emoniensis seu Civitatis Novae), osnovana je u VI. stoljeću. Osim grada Novigrada, biskupija je obuhvaćala područje između Dragonje i Mirne te mora. Graničila je s Koparskom, Tršćanskom i Porečkom biskupijom.
Novigradska biskupija početkom XVII. stoljeća imala je 12 župa. Od većih mjesta tada se ističu Brtonigla, Buje, Grožnjan, Momjan, Oprtalj, Šterna i Završje. Uz katedralni kaptol u Novigradu imala je i zborne kaptole u Umagu, Bujama, Grožnjanu i Oprtlju. Na njezinom području je djelovao glagoljaški samostan franjevaca trećoredaca (Novigrad).
U postridentinskom razdoblju u Novigradu je u 17. i 18. stoljeću održano je čak 6 biskupskih sinoda.
Biskupija je bila sufragan Akvilejskomu patrijarhatu, a od 1751. je pripadala Goričkoj nadbiskupiji i u cijelosti se nalazila u granicama mletačke Istre. Ukinuo ju je papa Lav XII. 30. lipnja 1828. bulom Locum beati Petri i pripojio Tršćanskoj biskupiji, odnosno istom bulom uspostavljenoj Tršćansko-koparskoj biskupiji. Biskupija je stvarno ukinuta 23. svibnja 1831. kada je umro njezin zadnji biskup Teodoro Loredano grof Balbi.
Razgraničenjem između Italije i Jugoslavije (1947.) najprije je njezin teritorij bio dodijeljen Pazinskoj apostolskoj administraturi, a konačnim rješenjem državnih i crkvenih granica uključen je u Porečku i Pulsku biskupiju (17. listopada 1977.), koja je bila sufraganska Riječko-senjskoj nadbiskupiji.
Od 1969. Novigradska biskupija ubrojena je među sjedišta titularnih biskupa Katoličke crkve. Aktualni titularni nadbiskup (archiepiscopus titulo Aemoniensis seu Civitatis novae), od 2018. godine, je José Avelino Bettencourt, apostolski nuncij u Gruziji i Armeniji.
Sveti Nicefor i Pićanska biskupija
U središnjoj Istri, u pitoresknom gradiću Pićnu, nalazimo sv. Nicefora. Legenda o svetom Niceforu mučeniku kaže kako je rimski car Konstantin Veliki (prvi koji je priznao i poticao kršćanstvo i koji je sagradio novo središte carstva - Konstantinopolj, kasnije Carigrad) dao tjelesne ostatke svetog Nicefora iz Antiohije postaviti na lađu u Carigradu i naredio da se na mjestu gdje se lađa sama zaustavi ima ovom svecu posvetiti crkva.
Legenda nadalje kaže kako je svečevo tijelo nakon pristajanja uz obalu Istre postavljeno na konja koji je pušten i zaustavio se baš - u Pićnu.
Druga pak, daleko poznatija legenda o svetom Niceforu biskupu i trnoplesarima prenosi nam da je Nicefor bio pićanski biskup (u nekim verzijama prvi pićanski biskup i osnivač biskupije) kojeg su Pićanci tužili akvilejskom patrijarhu zbog navodno nećudorednog života. Kako bi ih odvratio od optužbi i dokazao svoje Božje poslanje, Nicefor im ponudi da udarcem štapa o neplodno i dračom obraslo tlo otvori izvor pitke vode.
Pićanci to odbiju, pravdajući se da im je potrebnija drača koju kasnije koriste u svojim vinogradima. On na to uzvrati riječima: „Da Bog da bosi po trnju plesali“ zbog čega se za Pićance do dana današnjeg uvriježio naziv -trnoplesari. A umjesto u Pićnu, Nicefor na putu ka patrijarhu u Akvileju stvori izvore u Gračišću, Krbunama, Buzetu, Trstu i drugdje. Došavši pred patrijarha ne imade gdje objesiti svoj plašt, već ga zatakne o zraku sunca što je provirila u prostoriju i taj je znak bio dovoljan da ga se oslobodi svih optužbi.
Pićanska biskupija prvi se put spominje 579. godine. Pripada je pod Akvilejsku patrijaršiju sve do 1788. kada ju papa Pio VI. ukida i pripaja Goričkoj odnosno Tršćanskoj biskupiji da bi od 1968. potpala pod novoosnovanu Porečku i Pulsku biskupiju. Na području biskupije djelovao je pavlinski samostan u Čepiću, imala je hospicij u Gračišću te je imala dvanaest župa, a biskupi su imali i svjetovnu vlast nad nekoliko sela. Zanimljivo je da su pravo na imenovanje biskupa imali isključivo carevi.
Biskupija je ponovno uspostavljena 1969. kao naslovna biskupija, a naslovni biskup bio je zagrebački pomoćni biskup u miru Valentin Pozaić do 2023. godine.
Umag: Sveti Peregrin
Za kraj današnje emisije spomenimo još jednog ranokršćanskog mučenika koji je svojim svjedočanstvom obilježio jedan kutak 'Krasne Zemlje, Istre mile', sjeverozapadni dio istarskog poluotoka. Sv. Peregrin, čije se ime spominje i u talijanskoj inačici Pellegrin, zaštitnik je Umaga.
Povijesni tragovi i legende o svecu kazuju nam da je sv. Peregrin upravo kod Umaga stupio na tlo sišavši s lađe na putu svoje misije prosvjećivanja širenjem kršćanstva. Predaja kaže da se za vrijeme velikih oseka na rtu Rožac gdje je stupio na tlo Umaga, može vidjeti stopa odnosno otisak noge svetog Peregrina, koja ukazuje da je on na ovom mjestu po prvi puta stupio na istarsko tlo. Kršćanstvo se na našem području počelo širiti već u drugom stoljeću. Sveti Peregrin je došao naviještati Evanđelje u ove krajeve na prijelazu iz trećeg u četvrto stoljeće. To je vrijeme kada je Rimsko carstvo progonilo kršćane. Oni koji su pritom izgubili živote posvjedočivši vjeru dobili su naziv mučenici. I sveti Peregrin je mučenik, te ga kao i druge mučenike prepoznajemo na slikama i skulpturama po tome što u jednoj ruci drži maslinovu grančicu, simbol mučeništva Kristove crkve, a u drugoj ruci model grada.
Sveti je Peregrin tako pogubljen pokraj Umaga na današnjem rtu Rožac. Na tom mjestu je u XII. st. sagrađena crkva i posvećena ovom mučeniku. Crkva je obnovljena oko 1400. i ponovno 1830. godine, kada su ispod oltara pronađene kosti što navodi na pomisao da bi pronađene kosti u XIX. st. mogle biti njegove relikvije.
