Misa za generala zbora Antu Zorislava Rosu

1.  Čuli smo kratki odlomak iz Prve knjige o Makabejcima koja je pisana oko 100. prije Krista. Makabejci su židovska junačka obitelj u vrijeme kada je Izraelom vladao Aleksandar Makedonski (do smrti 323.). A onda je vlast preuzeo  Antioh IV. Epifan Seleukovići iz Egipta koji je ograničavao židovsku vjeru, kulturu i tradiciju. Zabranjivao je obrezivanje, svetkova-nje subote i bogoslužje. A kada je Seleukidsko carstvo bilo pred raspadom, Makabejci su uspjeli (162. pr. Kr.) uspostaviti nezavisnu židovsku državu. Tada su Jeruzalem, Hram i hramska liturgija, te vjernost Zakonu sa Siona ponovno su postali središtem njihovoga društvenog i vjerničkog života. A Makabejci su u povijesti spasenja postali borci za slobodu u očekivanju doba ispunjenja koje će nastupiti rođenjem Isusa Krista. On će do kraja ispuniti Božja obećanja i oplemeniti povijest spasenja.

Na stranicama knjige o Makabejcima otkrivamo određene sličnosti i našega narodnog hoda i prolaza kroz brojne povijesne Scile i Haribde. Nakon sporazuma koji su 1102. sklopili hrvatski župani i mađarski kralj Koloman Hrvatska i Ugarska dobile su istoga vladara, a hrvatska vladarska prava prešla na mađarskog kralja i njegove nasljednike. Ugarski kralj je imenovao bana u Hrvatskoj, izdavao potvrde o izglasanim zakonima na saboru, imao vrhovno zapovjed-ništvo nad hrvatskom vojskom i određivao vanjsku politiku. Nakon sporazuma 1102., „Pacta Coventa“, započelo je naše dugo i teško doba „hrvanja s raznim Seleukovićima“, koji su stolovali kako u Pešti ili Beču, tako i u Mletcima ili Beogradu. Trebalo je kroz devet stoljeća „podnositi brojne zabrane“ narodnog, kulturnog i vjerničkog identiteta. 

•    Stoga, posebice smo zahvalni Božjoj Providnosti za naše očeve i sve odgovorne za društvo, što su poput Makabejaca bili svjesni svojih narodnih i vjerskih korijena. 

•    Bogu hvala za naše crkvene pastire koji su navještajem evanđelja na narodnom jeziku i u glagoljskoj liturgiji podržavali taj plamičak ponosa i narodne svijesti. 

•    Sa zahvalnošću se sjećamo svih naših odvažnih rodoljuba kroz povijest, koji su poput „uskoka“, „gusara“ i „hrabrih branitelja“ davali do znanja svim okupatorima da „narod želi biti svoj na svome“. I ne miri se s gubitkom samostalnosti, već stremi za slobodom koju je gospar Đivo Gundulić opjevao riječima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo!“ 

2. U prigodi liturgijskog slavlja i spomena pokojnog generala Ante Roso, naviru sjećanja na teške i slavne dane Domovinskoga rata. Sjećamo se tako da je prije 34 godine okupator naumio stravičnim zločinima i razaranjima hrvatskih ognjišta i svetišta zauvijek ugasiti tu neutaživu čežnju za slobodom. A ta čežnja nakon pada Berlinskoga zida (tog simbola moćne komunističke ideologije) sve više i više je rasla i bujala u srcima našega puka - kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Bila je nošena spomenutim Gundulićevim snom o slobodi koju će nam sigurno „višnji Bog darovati“. Ta se čežnja širila brzo i snažno diljem Lijepe Naše, od juga do sjevera, i od istoka do zapada. Ništa je više nije moglo obustaviti. Čak ni strašna stradanja grada Vukovara i tu naše Škabrnje i Nadina. Za koji tjedan Hrvatska će obilježiti dan njihovoga stradanja i pada. Nisu, naime, mogli odoljeti silini oružanog napada – i nisu izdržali. 

•    Ali, izdržala je Hrvatska! Izdržala je  zahvaljujući nadljudskim naporima njezinih branitelja, uz ustrajnu molitvenu potporu vjernika, kako u zemlji, tako i u inozemstvu.

•    U ovoj prigodi spominjemo i tadašnjeg čelništva RH s predsjednikom Franjom Tuđmanom koji je u tim teškim okolnostima znao pregovarati, zapovijedati i vojsku stvarati. Škabrnja mu je s pravom podigla spomenik iz poštovanja i zahvalnosti. Jer, kao vrhovni zapovjednik brojnih vojnih akcija, posebice akcijom „Bljesak i Oluja“ (1995.) oslobođen je najveći dio okupirane Domovine. 

•    Osobitu zahvalnost dugujemo neustrašivim braniteljima koje su predvodili naši generali, poput sugrađanina gospodina Ante Gotovine i njegovoga prijatelja Ante Roso.  

3. U ovoj prigodi posebice smo zahvalni za doprinos u obrani i stvaranju Republike Hrvatske generalu Anti Zorislavu Roso, koji je rođen 1952. u Osijeku i preminuo u rujnu u 74. godini života. Uoči Domovinskog rata vratio se u Hrvatsku iz Legije stranaca, u kojoj je bio od 1974. godine. Legija stranaca je elitni dio francuske kopnene vojske koja djeluje pod sloganom „Legia est patria nostra“, Legija je naša domovina. Među legionarima vlada kodeks časti po kojem oni „žive i rade poput braće, a disciplina i bratstvo njihova su snaga i vrlina. Svoje poslanje smatraju svetom dužnošću koju valja „izvršiti do kraja, pod cijenu i vlastitoga života.

Zabilježeno je kako je general Roso sudjelovao u brojnim operacijama tijekom Domovinskog rata, posebice u planiranju i provođenju vojno-redarstvene operacije Maslenica koja je označila prekretnicu u ratu. Uz to dao je golem doprinos obrani hrvatskih prostora u Bosni i Hercegovini, kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane. S pravom je general Gotovina rekao za njega da je „bio  čovjek izvanrednog integriteta koji je profinjenim humorom motivirao i bodrio sve i u najtežim trenucima rata. Uživao je respekt, poštovanje i povjerenje svojih nadređenih“. Hvala ti, generale Roso. Ponosni smo na Tebe, pa molimo neka Ti Gospodin udijeli pokoj vječni. 

4. Kao negdašnji dubrovački biskup bio sam svjedok velikih stradanja i razaranja na jugu Lijepe Naše. Jako mi je žao što Europa i Amerika nisu zaustavile okrutnu agresiju, a mogli su. Dapače, uvođenjem embarga na uvoz oružja kad je Hrvatska odabrala put samostalnosti, pokazali su svoje farizejsko lice i dopustili nemilosrdnu agresiju jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih postrojbi. No, napadnuti krajevi, sela i gradovi diljem naše Domovine junački su odolijevali. Posebice grad Vukovar koji se herojski mjesecima branio.

•    Sjećamo se izvješća tih dana iz tog herojskoga grada, kao i glasa novinara Glavaševića, koji je bio svjetla iskra nade u velikoj tami ratnih zbivanja. 

•    Sjećamo se i mladoga Francuza Jean-Michela Nicoliera, koji je nakon jedne televizijske reportaže o stradanjima u Hrvatskoj odlučio doći k nama. Svojoj je mami rekao: „Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju“. Došao je vlakom u Zagreb (u srpnju 1991.) i pridružio se Hrvatskim obrambenim snagama, a imao je tek 25 godina.

-    Dragovoljno je pošao braniti Vukovar, u kojem će 9. studenog biti ranjen, te nakon pada grada bio odveden s ostalim ranjenicima i bolesnicima na Ovčaru, gdje je u noći 21. studenoga 1991. bio i pogubljen. Jedan od sedmorice preživjelih svjedoči da ga je četnik Spasoje „Štuka“ ubio metkom, a onda mu iz džepa uzeo 20 franaka. U kratkom intervjuu, par dana prije smrti, izjavio je francuskom reporteru: „Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je bio moj izbor, i u dobru i u zlu“. 

-    Hvala Ti, dični viteže i branitelju Vukovara što si od '91. bio s nama „i u dobru i u zlu“. Svojom odlukom doći u Hrvatsku, koja je tih godina proživljavala pravu Kalvariju, očitovao si milosrdno srce Samarijanca, koje tadašnji politički krugovi u Europi, nažalost, nisu pokazali. Ovih dana čitamo kako ima i u našoj zemlji nekih koji ne shvaćaju ulogu Šimuna Cirenca u Isusovom procesu, pa te ubrajaju među „plaćenike“. Ponižavajuće za tebe, a i za zemlju koju si volio i za nju život položio. Iako oni znaju što čine i zašto tako zbore, oprosti im, dragi Jean-Michele, zbog svih onih s kojima si se borio za slobodu zemlje Hrvatske, koju si toliko volio i u njoj život ostavio.    

5. Dok u molitvama spominjemo generala Antu Zorislava Rosu, naviru sjećanja iz tih teških dana. Tada smo bili poput slijepca iz Jerihona, koji je iz sveg grla vikao: Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se. I mi smo uz brojne strahote i stradanja glasno vapili i obraćali se Europi i svijetu. I na koncu, Bogu hvala, osvojili neovisnost i slobodu. Zato večeras upućujemo svoje žarke molitve Ocu nebeskom neka se sjeti svih koji su stradali i neka im bude milosrdan na sudu. Nije, međutim, dovoljno položiti cvijeće i zapaliti svijeće na grobovima naših branitelja. Oni su, naime, za slobodu Domovine pali, kako bismo mi našu budućnost pravedno i pošteno izgrađivati znali. Korisne su, stoga, preporuke apostola Pavla Rimljanima kojima on savjetuje: „Srdačno se ljubite i pretječite jedni druge s poštovanjem i ljubavlju! U revnosti budite hitri, u nadi radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Radujte se s radosnima i plačite sa zaplakanima! Budite istomišljenici među sobom (Rim 12,5-16). Prekrasne i poticajne riječi koje bi imale biti ukomponirane u sve naše društvene, vjerničke i kulturne projekte.  

Ne prepuštajmo, stoga, svoju sadašnjost i budućnost stihiji, beznađu i neodgovornim pojedincima i skupinama! Preporučimo Bogu sebe i sve svoje. I molimo neka hrvatski puk raste i napreduje u miru, slozi i međusobnoj ljubavi. Neka se ognjišta naša ne gase i kolijevke neka ne budu prazne. Neka za svakoga u našoj Domovini bude dovoljno rada i kruha, pravde, mira i sreće. Svim pak našim pokojnima, posebice generalu Rosi koga se večeras posebice sjećamo, kao i svim stradalim braniteljima i civilima, neka Uskrsnuli otvori rajska vrata. I neka ih oslobodi svih spona smrti i pribroji zboru svojih izabranih i svetih. Po Kristu Gospodinu našem. Amen. 
 

✠ Želimir Puljić, 
nadbiskup zadarski emeritus
Pakoštane, 4. studenog 2025.