Misa za generala zbora Antu Zorislava Rosu

1.  Čuli smo kratki odlomak iz Prve knjige o Makabejcima koja je pisana oko 100. god. prije Krista. Makabejci su židovska junačka obitelj u vrijeme kada je Izraelom vladao Aleksandar Makedonski (do smrti 323.). A onda je vlast preuzeo  Antioh IV. Epifan Seleukovići iz Egipta koji je ograničavao židovsku vjeru, kulturu i tradiciju. Zabranjivao je obrezivanje, svetkovanje subote i bogoslužje. A kada je Seleukidsko Carstvo bilo pred raspadom, Makabejci su uspjeli (162. pr. Kr.) uspostaviti nezavisnu židovsku državu. Tada su Jeruzalem, Hram i hramska liturgija te vjernost Zakonu sa Siona ponovno postali središtem njihova društvenog i vjerničkog života. A Makabejci su u povijesti spasenja postali borci za slobodu u očekivanju doba ispunjenja koje će nastupiti rođenjem Isusa Krista. On će do kraja ispuniti Božja obećanja i oplemeniti povijest spasenja.

Na stranicama Knjige o Makabejcima otkrivamo određene sličnosti i našega narodnog hoda i prolaza kroz brojne povijesne Scile i Haribde. Nakon sporazuma koji su 1102. sklopili hrvatski župani i mađarski kralj Koloman Hrvatska i Ugarska dobile su istoga vladara, a hrvatska vladarska prava prešla na mađarskog kralja i njegove nasljednike. Ugarski kralj je imenovao bana u Hrvatskoj, izdavao potvrde o izglasanim zakonima na saboru, imao vrhovno zapovjedništvo nad hrvatskom vojskom i određivao vanjsku politiku. Nakon sporazuma 1102., ''Pacta Coventa'', započelo je naše dugo i teško doba ''hrvanja s raznim Seleukovićima'', koji su stolovali kako u Pešti ili Beču, tako i u Mletcima ili Beogradu. Trebalo je tijekom devet stoljeća ''podnositi brojne zabrane'' narodnog, kulturnog i vjerničkog identiteta. 

•    Stoga, posebice smo zahvalni Božjoj providnosti za naše očeve i sve odgovorne za društvo, što su poput Makabejaca bili svjesni svojih narodnih i vjerskih korijena. 

•    Bogu hvala za naše crkvene pastire koji su navještajem Evanđelja na narodnom jeziku i u glagoljskoj liturgiji podržavali taj plamičak ponosa i narodne svijesti. 

•    Sa zahvalnošću se sjećamo svih naših odvažnih rodoljuba kroz povijest, koji su poput ''uskoka'', ''gusara'' i ''hrabrih branitelja'' davali do znanja svim okupatorima da ''narod želi biti svoj na svome''. I ne miri se s gubitkom samostalnosti, već stremi za slobodom koju je gospar Đivo Gundulić opjevao riječima ''O lijepa, o draga, o slatka slobodo!''

2. U prigodi liturgijskog slavlja i spomena pokojnog generala Ante Rosa, naviru sjećanja na teške i slavne dane Domovinskoga rata. Sjećamo se tako da je prije 34 godine okupator naumio stravičnim zločinima i razaranjima hrvatskih ognjišta i svetišta zauvijek ugasiti tu neutaživu čežnju za slobodom. A ta čežnja nakon pada Berlinskoga zida (tog simbola moćne komunističke ideologije) sve više i više je rasla i bujala u srcima našega puka, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Bila je nošena spomenutim Gundulićevim snom o slobodi koju će nam sigurno ''višnji Bog darovati''. Ta se čežnja širila brzo i snažno diljem Lijepe Naše, od juga do sjevera, i od istoka do zapada. Ništa je više nije moglo obustaviti. Čak ni strašna stradanja grada Vukovara i tu naše Škabrnje i Nadina. Za koji tjedan Hrvatska će obilježiti dan njihova stradanja i pada. Nisu, naime, mogli odoljeti silini oružanog napada – i nisu izdržali. 

•    Ali, izdržala je Hrvatska! Izdržala je  zahvaljujući nadljudskim naporima njezinih branitelja, uz ustrajnu molitvenu potporu vjernika, kako u zemlji, tako i u inozemstvu.

•    U ovoj prigodi spominjemo i tadašnjeg čelništva RH s predsjednikom Franjom Tuđmanom koji je u tim teškim okolnostima znao pregovarati, zapovijedati i vojsku stvarati. Škabrnja mu je s pravom podigla spomenik iz poštovanja i zahvalnosti. Jer, kao vrhovni zapovjednik brojnih vojnih akcija, posebice akcijom Bljesak i Oluja (1995.) oslobođen je najveći dio okupirane domovine. 

•    Osobitu zahvalnost dugujemo neustrašivim braniteljima koje su predvodili naši generali, poput sugrađanina gospodina Ante Gotovine i njegova prijatelja Ante Rose.  

3. U ovoj prigodi posebice smo zahvalni za doprinos u obrani i stvaranju Republike Hrvatske generalu Anti Zorislavu Rosi, koji je rođen 1952. u Osijeku i preminuo u rujnu u 74. godini života. Uoči Domovinskog rata vratio se u Hrvatsku iz Legije stranaca, u kojoj je bio od 1974. godine. Legija stranaca je elitni dio francuske kopnene vojske koja djeluje pod sloganom ''Legia est patria nostra / Legija je naša domovina''. Među legionarima vlada kodeks časti po kojem oni žive i rade poput braće, a disciplina i bratstvo njihova su snaga i vrlina. Svoje poslanje smatraju svetom dužnošću koju valja „izvršiti do kraja, pod cijenu i vlastitoga života.

Zabilježeno je kako je general Roso sudjelovao u brojnim operacijama tijekom Domovinskog rata, posebice u planiranju i provođenju vojno-redarstvene operacije Maslenica koja je označila prekretnicu u ratu. Uz to dao je golem doprinos obrani hrvatskih prostora u Bosni i Hercegovini, kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane. S pravom je general Gotovina rekao za njega da je ''bio  čovjek izvanrednog integriteta koji je profinjenim humorom motivirao i bodrio sve i u najtežim trenutcima rata. Uživao je respekt, poštovanje i povjerenje svojih nadređenih''. Hvala ti, generale Roso. Ponosni smo na Tebe, pa molimo neka Ti Gospodin udijeli pokoj vječni. 

4. Kao negdašnji dubrovački biskup bio sam svjedok velikih stradanja i razaranja na jugu Lijepe Naše. Jako mi je žao što Europa i Amerika nisu zaustavile okrutnu agresiju, a mogli su. Dapače, uvođenjem embarga na uvoz oružja kad je Hrvatska odabrala put samostalnosti, pokazali su svoje farizejsko lice i dopustili nemilosrdnu agresiju jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih postrojbi. No, napadnuti krajevi, sela i gradovi diljem naše domovine junački su odolijevali. Posebice grad Vukovar koji se herojski mjesecima branio.

•    Sjećamo se izvještaja tih dana iz tog herojskoga grada, kao i glasa novinara Glavaševića, koji je bio svijetla iskra nade u velikoj tami ratnih zbivanja. 

•    Sjećamo se i mladoga Francuza Jean-Michela Nicoliera, koji je nakon jedne televizijske reportaže o stradanjima u Hrvatskoj odlučio doći k nama. Svojoj je mami rekao: ''Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju''. Došao je vlakom u Zagreb (u srpnju 1991.) i pridružio se Hrvatskim obrambenim snagama, a imao je tek 25 godina.

-    Dragovoljno je pošao braniti Vukovar, u kojem će 9. studenog biti ranjen, te nakon pada grada bio odveden s ostalim ranjenicima i bolesnicima na Ovčaru, gdje je u noći 21. studenoga 1991. bio i pogubljen. Jedan od sedmorice preživjelih svjedoči da ga je četnik Spasoje Štuka ubio metkom, a onda mu iz džepa uzeo 20 franaka. U kratkom intervjuu, nekoliko dana prije smrti, izjavio je francuskom reporteru: ''Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je bio moj izbor, i u dobru i u zlu''.

-    Hvala Ti, dični viteže i branitelju Vukovara, što si od '91. bio s nama ''i u dobru i u zlu''. Svojom odlukom doći u Hrvatsku, koja je tih godina proživljavala pravu kalvariju, očitovao si milosrdno srce Samarijanca, koje tadašnji politički krugovi u Europi, nažalost, nisu pokazali. Ovih dana čitamo kako ima i u našoj zemlji nekih koji ne shvaćaju ulogu Šimuna Cirenca u Isusovu procesu, pa te ubrajaju među ''plaćenike''. Ponižavajuće za tebe, a i za zemlju koju si volio i za nju život položio. Iako oni znaju što čine i zašto tako zbore, oprosti im, dragi Jean-Michele, zbog svih onih s kojima si se borio za slobodu zemlje Hrvatske, koju si toliko volio i u njoj život ostavio.    

5. Dok u molitvama spominjemo generala Antu Zorislava Rosu, naviru sjećanja iz tih teških dana. Tada smo bili poput slijepca iz Jerihona, koji je iz svega grla vikao: ''Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se''. I mi smo uz brojne strahote i stradanja glasno vapili i obraćali se Europi i svijetu. I na koncu, Bogu hvala, osvojili neovisnost i slobodu. Zato večeras upućujemo svoje žarke molitve Ocu nebeskom neka se sjeti svih koji su stradali i neka im bude milosrdan na sudu. Nije, međutim, dovoljno položiti cvijeće i zapaliti svijeće na grobovima naših branitelja. Oni su, naime, za slobodu domovine pali, kako bismo mi našu budućnost pravedno i pošteno izgrađivati znali. Korisne su, stoga, preporuke apostola Pavla Rimljanima kojima on savjetuje: ''Srdačno se ljubite i pretječite jedni druge s poštovanjem i ljubavlju! U revnosti budite hitri, u nadi radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Radujte se s radosnima i plačite sa zaplakanima! Budite istomišljenici među sobom (Rim 12,5-16). Prekrasne i poticajne riječi koje bi imale biti ukomponirane u sve naše društvene, vjerničke i kulturne projekte.  

Ne prepuštajmo, stoga, svoju sadašnjost i budućnost stihiji, beznađu i neodgovornim pojedincima i skupinama! Preporučimo Bogu sebe i sve svoje. I molimo neka hrvatski puk raste i napreduje u miru, slozi i međusobnoj ljubavi. Neka se ognjišta naša ne gase i kolijevke neka ne budu prazne. Neka za svakoga u našoj domovini bude dovoljno rada i kruha, pravde, mira i sreće. Svim pak našim pokojnima, posebice generalu Rosi koga se večeras posebice sjećamo, kao i svim stradalim braniteljima i civilima, neka Uskrsnuli otvori rajska vrata. I neka ih oslobodi svih spona smrti i pribroji zboru svojih izabranih i svetih. Po Kristu Gospodinu našem. Amen. 
 

✠ Želimir Puljić, 
nadbiskup zadarski emeritus
Pakoštane, 4. studenog 2025.