Mladomisnici 2025.

Desetorica mladomisnika Zagrebačke nadbiskupije zaređeni su za svećenike u subotu 21. lipnja 2025. godine po rukama zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše u sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na zagrebačkoj Šalati. Više o mladomisnicima Dominiku Čaušiću, Ivanu Čusu, Matku Filipoviću, Krešimiru Haramiji, Ivanu Ivičeku, Kristijanu Koloniću, Grgi Markoviću, Franji Pišteleku, Pavlu Prusini i Luki Žeželju saznajte na internetskim stranicama i društvenim mrežama Zagrebačke nadbiskupije. Grgo Marković rođen je 12. ožujka 1994. godine u Splitu. Pored roditelja ima i stariju sestru. Odrastao je u mjestu Kučine, nedaleko od Splita, u župi posvećenoj Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije. Prije odlaska u bogosloviju završio je Graditeljsko-geodetsku tehničku

Grgino mladomisničko geslo glasi:

“Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.” (Iv 6, 68) Njegova mlada misa najavljena je za 13. srpnja 2025.

Grgo opisuje svoj poziv kao plod dugo zrelog duhovnog procesa: nakon završene srednje škole u njegov život ušla je intenzivnija duhovnost, a misli o svećeništvu su se javljale spontano. Premda se u početku bojao da nije dostojan poziva i osjećao je otpor zbog gubljenja dotadašnjih oslonaca, onda ga je Božja ljubav postupno ojačala i pokazala mu pravi put. Njegova obitelj i prijatelji na vijest o pozivu reagirali su različito neki s ohrabrenjem, drugi pomalo rezervirano. No, unutarnji mir i svjesnost Božje volje pomogli su mu da ostane odlučan. Govoreći o svojoj formaciji, ističe da je riječ o povlaštenom, ali i zahtjevnom vremenu. Kroz teološka predavanja, pobožnost, kreposti i prijateljstva, izgradio je dubinu vjere i zajedništva. Najteži dio procesa, po njemu, bilo je proći kroz monotoniju: „iz dana u dan sve jednako, čini ti se da gubiš žar“. U takvim trenucima, naglašava, ključno je stalno prepoznavati Božju prisutnost i raditi i male stvari iz ljubavi. Đakonski praktikum u Velikoj Gorici omogućio mu je konkretno pastoralno iskustvo unutar žive župne zajednice. Župnik i vikar ukazali su mu povjerenje u obveze, administraciju i kontakt s ljudima, što smatra vrijednim korakom u pripremi za svećeništvo. O svojoj budućnosti kaže da očekuje s radošću i strahopoštovanjem: veseli se svakodnevnim svećeničkim zadaćama, osobito slavlju mise i ispovijedi. U isto vrijeme priznaje strah od mogućnosti pogreške, lošeg savjeta ili ispraznosti srca, ali se oslanja na Božju milost da nadvlada svoje granice.  Na pitanje kako netko može prepoznati takav poziv, ističe tri pokazatelja: zadovoljstvo pri pomisli da stojiš za oltarom, želja za dijeljenjem boli drugih, te osjećaj da Bog traži novi iskorak i predanje u životu.

Poručuje mladima koji razmišljaju o posvećenom životu da krenu od molitve i tišine, da ponude Bogu svoje biće i darove te mu dopuste da usmjeri njihov put. Naglašava da Bog ne traži savršenost, nego slobodno “da”, a najveće snage dolaze iz povjerenja u Božju milost i svakodnevnog koraka naprijed.

Izvori:

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije