Nadbiskup Kutleša predvodio proslavu svetkovine Velike Gospe u Mariji Bistrici

Draga braćo i sestre u Kristu, dragi hodočasnici!
Danas smo, poput generacija naših predaka, došli u ovo svetište koje je postalo srce marijanske pobožnosti hrvatskoga naroda. Ovdje smo kao hodočasnici koji doživljavaju da se na ovome mjestu susreću nebo i zemlja, vjera i život, prošlost i budućnost.

Pod okriljem Majke Božje Bistričke, u ozračju njezine tihe i postojane prisutnosti, želimo proslaviti događaj koji nadilazi vrijeme i prostor: otajstvo njezina Uznesenja dušom i tijelom na nebo. Taj događaj ne pripada samo Marijinoj osobnoj povijesti, nego se tiče i naše budućnosti te života čitave Crkve.

Naš pogled nije usmjeren samo unatrag, prema davnome jutru kada se dovršilo Marijino ovozemaljsko putovanje. Mi gledamo unaprijed, prema onome što nas i same čeka jer današnja svetkovina nije spomen prošlosti, nego proročki znak budućnosti.

Blažena Djevica Marije u svome je hvalospjevu Veliča izrekla riječi: „Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo” (Lk 1,49), a Crkva danas s radošću svjedoči da su se te riječi u potpunosti ostvarile. One nisu bile tek pjesma pobožne duše, nego stvarno iskustvo osobe koja je cijelim bićem pripadala Bogu i koja sada, u punini slave, pripada svima nama kao Majka i Zagovornica.

Dogma o Uznesenju Blažene Djevice Marije, koju je papa Pio XII. proglasio 1. studenoga 1950. godine, potvrđuje ono što je Crkva od davnine vjerovala i slavila, da je Bezgrješna Bogorodica, vazda Djevica, Marija, po završetku svoga zemaljskoga života dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.
To znači da je Marija prva u potpunosti primila puninu života koju Bog želi darovati svima nama u zajedništvu s njime. U njezinu Uznesenju vidimo dovršetak spasenja, cilj ljudske povijesti, ispunjenje onoga za što smo stvoreni.

Marijino Uznesenje je poput prozora otvorenog prema vječnosti. Dok svijet oko nas često upravlja svoje poglede i polaže nade uz ono što je prolazno, potrošno i krhko, današnja svetkovina potiče nas da svoj pogled usmjerimo prema onome što ne prolazi, što nam nitko ne može oduzeti i što ne blijedi s vremenom. I zato danas, u liku naše nebeske Majke promatramo svoj poziv i svoje odredište. Onamo gdje je ona već stigla, pozvani smo i mi doći, ako poput nje svoj život stavimo u Božje ruke.
 
1. Marija - znak nade u vremenu gubitka smisla
Draga braćo i sestre, ne možemo zatvoriti oči pred činjenicom da živimo u vremenu koje je izgubilo osjećaj za vječnost. Mnogima danas životni horizont ne ide dalje od nekoliko godina unaprijed, a smrt se smatra krajem svega. Sve se mjeri trenutnim uspjehom, prolaznim zadovoljstvima i materijalnom dobiti.

Crkva nas samim svojim poslanjem neprestano podsjeća da društvo koje zaboravlja nebo, gubi smisao za zemlju, jer: kad zaboravimo kamo idemo, počnemo lutati, donositi pogrešne odluke i nikada ne stižemo do cilja.

Današnji čovjek ima više tehničkih mogućnosti nego ikada, ali sve manje zna odgovore na ona temeljna pitanja tko sam, zašto živim, kamo idem. Kad vjera u Boga oslabi, oslabi i čovjekova nada. A kad oslabi nada, pojavi se tuga, praznina, pa čak i očaj.

U takvom stanju čovječanstva Marija sja poput jutarnje zvijezde koja najavljuje izlazak sunca. Ona nas neprestano podsjeća da je naš život hodočašće prema Ocu, da je zemlja samo prvi dio puta, a nebo konačno odredište.

Vjerom u njezino Uznesenje Crkva potvrđuje neprevarljivost Božjih obećanja u životima onih koji mu ostanu vjerni.

Sveti Pavao nas podsjeća: „Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista” (Fil 3,20). Marija je već tamo, prva među spašenima, i zato je nama putokaz i zora nade.

Kao narod to smo svjedočili u najtežim trenutcima dolazeći pred njezin lik, ovamo u Mariju Bistricu i u mnoga druga marijanska svetišta.

Današnja svetkovina poziv je da iznova svoj pogled usmjerimo prema nebu, da se odvojimo od zemlje, od svojih strahova i planova koji nas zatvaraju te povjerujemo da je Bog veći od svih naših granica.
 
2. Marija - vjernost u malome
Draga braćo i sestre, kada promatramo Marijin život u velikim trenucima, od anđelova navještenja, Isusova rođenja, Kane Galilejske, do Golgote ili Uznesenja, lako je upasti u napast da ga idealiziramo. No, između tih velikih događaja nalaze se godine povučenog, jednostavnog i poniznog života.

Marija nije svakodnevno imala nadnaravna viđenja ni izvanredne čudesne događaje. Njezin svakodnevni život bio je ispunjen onim istim stvarima koje ispunjaju i naš život: briga za dom, rad, susreti s drugima, suočavanje s neizvjesnošću, trpljenje i radost. Razlika je u tome što je Marija u svemu tražila i pronalazila Božju volju te u malim stvarima živjela potpuno predanje Bogu. Njezina svetost nije izrasla iz veličanstvenih djela, nego iz vjernosti u malome.

Neznatnost Nazareta bila je prostor skrovitosti u kojem je rasla svetost koja će promijeniti svijet. Isus će kasnije reći: „Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran” (Lk 16,10). Marija je živjela tu istinu. Bila je vjerna u svakodnevnim molitvama, vjerna u obiteljskim obavezama, vjerna u poslušnosti Božjem glasu. Zato je mogla biti vjerna i u najvećem: u poslanju Majke Božjega Sina.

Za nas je ovo iznimno važna poruka. Ne uzlazimo prema nebu velikim koracima, nego svakodnevnom vjernošću i revnošću u onome što nam je povjereno: u strpljivosti s onima koji nam zadaju muku, u poštenom radu, u vjernosti bračnom zavjetu, u brizi za bolesne i starije, u odgoju djece u vjeri, u molitvi koja možda ne donosi odmah vidljive plodove, ali oblikuje srce.

Ako želimo nasljedovati Mariju, molimo je da nas nauči vjernosti u malome. Samo tako možemo postati veliki u Božjim očima.
 
3. Marija - odgovor na krize današnjega svijeta
Dragi vjernici, povijest pobožnosti našega naroda Majci Božjoj ne smije ostati samo lijepa tradicija. Ona treba biti naš sadašnji izbor i naš budući zavjet. Iako na drukčiji način nego u prošlosti, i danas nam prijete krize proistekle iz vjerske ravnodušnosti i gubitka moralnoga kompasa. U Mariji možemo naći odgovor i pomoć na svaku od njih. Marijanska svetišta širom naše domovine zavjetni su oltari našega naroda, mjesta na kojima obnavljamo svoje povjerenje Bogu po Marijinu zagovoru i odlučujemo ostati vjerni u svim životnim okolnostima.

Marija nam daje odgovor na krize koje u današnjem svijetu prijete istini, ljubavi, slobodi i nadi.

Kriza istine. Istina se sve češće relativizira i svodi na „moje“ ili „tvoje“ mišljenje. Mediji, politika, pa čak i obrazovni sustav, često stvaraju klimu u kojoj ne postoji objektivno mjerilo dobra i zla. U toj magli Marija nam pokazuje da jasnoća istine proizlazi iz odnosa s osobom Isusa Krista, koji je sam Istina. Ona nas vodi k Onome koji nije došao prilagoditi istinu ljudskim željama, nego osloboditi čovjeka snagom istine (usp. Iv 8,32).

Kriza ljubavi. Ljubav se u našoj kulturi sve više svodi na osjećaj, privremenu privlačnost ili čak na trgovinu interesima. Marija nas uči da je prava ljubav bezuvjetno sebedarje. Ona je stajala pod križem kada se činilo da je sve izgubljeno, jer ljubav daje snagu kad postane najteže.

Kriza slobode. Sloboda se danas često shvaća kao činjenje onoga što se želi i kako se želi, pa čak i kad to nanosi štetu drugima. Marija nam pokazuje da sloboda znači spremnost i sposobnost služiti onome što je dobro i poslušati Božji glas. Njezino „Neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1,38) nije bilo robovanje, nego vrhunac slobode, jer slobodan je onaj koji iz ljubavi izabire Božju volju.

Kriza nade. U svijetu obilježenom ratovima, nepravdom, ekonomskom nesigurnošću i rastućim strahom za budućnost, lako je upasti u beznađe. Marija nam pokazuje da ni križ ni smrt nemaju posljednju riječ. Njezino Uznesenje svjedoči da se Bog drži svojih obećanja i da vrijedi ostati mu vjeran do kraja.

Marija je proročka slika svega onoga što ovaj svijet treba. Svijetu ne trebaju nove ideologije niti nova lažna obećanja moći i prosperiteta. Ono što svijetu treba jesu nova srca nalik Marijinu: čista, ponizna, poslušna Bogu, puna vjere, nade i ljubavi.

Kad kažemo da je Marija „odgovor na krize svijeta”, to znači da nas njezin primjer uči kako liječiti rane današnjice.

Protulijek laži jest život u istini, koliko god to koštalo. Protulijek sebičnosti jest djelatna ljubav koja ne ostaje samo na riječima. Protulijek robovanju strastima jest biranje dobra i odricanje od zla. Protulijek beznađu jest pogled usmjerenu prema Bogu koji vodi povijest i gospodar je vremena i vječnosti.
 
4. Hodočašće Mariji mijenja srce
Draga braćo i sestre, danas smo se ovdje okupili iz raznih krajeva: iz naših sela i gradova, iz različitih životnih situacija. Svi smo mi hodočasnici i dobro je da svatko sebi postavi iskreno pitanje: Zašto sam došao? Ako smo došli samo zato što tako čine naši roditelji ili naši prijatelji, ako je ovo samo lijepa tradicija, onda riskiramo da naše hodočašće ostane na razini folklora. A hodočašće koje ne promijeni srce samo je izlet.

Marija nas danas ne poziva na sentimentalno divljenje, nego na obraćenje. Ona ne želi da je gledamo izdaleka kao lijepu sliku, nego da je nasljedujemo u poslušnosti Bogu, u svakodnevnoj vjernosti, u spremnosti da svoj život stavimo u službu ljubavi. Sjetimo se Marijinih riječi sa svadbe u Kani: „Što god vam rekne, učinite! (Iv 2,5). To je i danas njezina poruka nama.

Predajmo joj sve što nas tišti: svoje grijehe i slabosti, svoje obiteljske rane, svoje neispunjene nade, svoje strahove za budućnost. No, nemojmo ostati samo na molbama, donesimo joj danas i svoje odluke. Odlučimo živjeti kao djeca Božja i djeca Marijina: moliti u obitelji, jer obitelj bez molitve kuća je bez temelja; opraštati, jer opraštanje oslobađa i onoga koji oprašta; govoriti istinu, makar bila nepopularna; živjeti čisto i pošteno, makar svijet govorio da smo „zastarjeli”. Odlučimo biti blizu onima koji su slabi, bolesni i odbačeni, jer s njima se poistovjetio sam Krist Gospodin.

Naše pravo hodočašće započinje tek kad se vratimo svojim kućama. Sve što smo ovdje primili trebamo ponijeti u svoje obitelji, na svoja radna mjesta, u svoje župe, u društvo.
Marija nam danas poručuje da se ne bojimo biti njezini sinovi i kćeri u svijetu koji je ne prepoznaje i da se ne bojimo živjeti Evanđelje u vremenu kad ga mnogi odbacuju.
 
Draga braćo i sestre, dok danas u duhu promatramo Mariju tijelom i dušom uznesenu na nebo, ne gledajmo samo povlasticu koja je njoj dana, nego i obećanje koje je dano svakome od nas. Onamo gdje je ona sada, i mi smo pozvani doći. No, put do te slave ne vodi preko lagodnosti, kompromisa ili udobnoga kršćanstva. To je Marijin put: put poniznosti, služenja, vjernosti i povjerenja u Boga, čak i onda kada nas život vodi na Golgotu.

Ako danas, pred likom naše nebeske Majke, donesemo odluku da ćemo krenuti tim putem, tada će njezino Uznesenje postati i naša nada, a njezin plašt zaštite obavit će i naš narod.

U ovom nacionalnom svetištu hrvatskoga naroda izrecimo zajedno svoje tri velike odluke: da nećemo živjeti bez Boga, da nećemo dopustiti da naše obitelji ostanu bez života i bez molitve i da nećemo pristati da naša domovina ostane bez duše.

Ako izgubimo Boga, izgubit ćemo same sebe, obitelj i narod. Bez molitve naše će obitelji biti nemoćne pred olujama života. Domovina bez duše znači da smo zaboravili svoje korijene, odakle dolazimo i kamo idemo.

Neka nam Marija na nebo uznesena izmoli snagu da u našim svakodnevnim križevima ostanemo vjerni Kristu. Neka nas uči gledati dalje od trenutnih teškoća, prema onome što nas čeka, a to je život s Bogom u vječnosti (Otk 21,4).

Blažena Djevice Marijo, Majko Božja Bistrička i Majko naša, zaštitnice hrvatskoga naroda, povedi nas putem vjere, čuvaj nas od zla i dovedi nas svome Sinu, da se u vječnosti radujemo zajedno s tobom. Amen.

Liturgijsko pjevanje predvodio je župni mješoviti zbor Župe Uznesenja BDM iz Marije Bistrice.