Nuncij Lingua: ''U Hrvatskoj me se najviše dojmila vjera u obiteljima i pučka pobožnost''

Nadbiskupe Lingua, koji je razlog Vašeg dolaska u Međugorje?

Motivi su različiti. Polaze od pobožnosti do znatiželje, jer sam o Međugorju čuo još dok sam bio bogoslov. Uvijek sam imao tu želju, ali se nikad nije ostvarila i uvijek sam Gospi povjeravao tu želju i govorio Gospi: ''Kada Ti budeš željela, pronađi mi put''.

Jeste li se do sada i na koji način susreli s Međugorjem? Kada ste prvi put čuli za ovaj fenomen?

Ne sjećam se točno kada sam prvi put čuo za Međugorje, ali sam još bio bogoslov na studiju teologije. Kada sam postao svećenik 1984. godine, neki župljani su došli ovamo, a kada su se vratili u Italiju, svi su o Međugorju govorili s oduševljenjem i to su bili moji prvi doticaji s Međugorjem.

Pet godina ste apostolski nuncij u Hrvatskoj. Je li Hrvatska ispunila Vaša očekivanja, što ste očekivali, što ste zatekli, kakvo je stanje sada?

Nisam uopće očekivao da ću doći u Hrvatsku pa nisam ni imao nikakva očekivanja. Bilo je to iznenađenje kada sam saznao za odredište, jer sam bio nuncij na Kubi. Dolazim iz Italije, koja je zemlja bliska Hrvatskoj, ali dolazim iz regije Piemonte, koja je blizu Francuske, i za nas je ići u inozemstvo značilo ići u Francusku, upoznati Francusku… Nisam očekivao ništa, ništa nisam poznavao. Sve je nadišlo moja očekivanja jer sam našao živu Crkvu, zauzetu Crkvu s mnogo aktivnosti i to me se jako dojmilo. S te točke gledišta nisam očekivao jednu zemlju s takvom pobožnošću, s tako živim katoličanstvom.

Što Vas se u Hrvatskoj do sada najviše dojmilo?

Kao što sam rekao, nadasve ta vjera u obiteljima. Vidim obitelji koje zajedno sudjeluju na svetoj Misi. To me se dojmilo. U svojim prvim susretima u crkvama, sjećam se jednog oca koji se zaustavio sa svojim sinom kako bi ga naučio znak križa. To me se dojmilo. Dojmila me se pučka pobožnost, to je pobožnost koju sam malo poznavao, procesije, štovanje svetaca, ljubav prema Gospi… To su stvari koje su me se dojmile, način na koji ljudi odgovaraju na te oblike pučke pobožnosti.

Ali Hrvatska sve više – kao i druge zemlje Europske unije, a slično je i u Bosni i Hercegovini – gubi svoju konzervativnost, na djelu je legalizacija istospolnih zajednica, lakih droga, pobačaja… Kako se nositi s tim izazovima i zašto se to događa na ovim prostorima? Prije samo dvadesetak godina nama je bilo nezamislivo da se to i ovdje može događati?

Događa se sasvim sigurno, jer svijet sve više postaje mali. Preko sredstava priopćavanja, zbog lakoće putovanja i kretanja, svijet sve više postaje globaliziran. Globaliziraju se i pozitivni i negativni aspekti. Ono što mislim je da se ne trebamo alarmirati pred tim fenomenima, nego trebamo nastojati prihvatiti taj izazov. Od početka Crkva je bila identificirana kao duša svijeta, stoga govoriti o konzervatizmu može biti opasno, jer može proizvesti činjenicu da se zatvorimo, ali ako Crkva želi biti duša svijeta, treba se otvoriti, prihvatiti izazove koji dolaze iz svijeta preko Evanđelja. To je veliki izazov za današnju Crkvu – pokazati radost i ljepotu da smo kršćani, ne zatvoriti se da bi sačuvali naš vrt, naš omeđeni prostor, nego imati hrabrost da navijestimo i svjedočimo Krista, nadasve preko radosti, kao što kaže papa Franjo u svojoj prvoj enciklici ''Evangelii Gaudium'', radost, moramo biti oni koji privlače, ne trebamo ništa štititi, nego trebamo biti privlačni. Papa Benedikt XVI. uvijek je govorio da se Crkva širi po privlačnosti, ne zbog prozelitizma. Crkva privlači kada smo mi privlačni i kada u Evanđelju nalazimo izvor naše radosti.

U Vašem mandatu promijenio se veliki broj biskupa u Hrvatskoj, a bit će vjerojatno još imenovanja, koliko Vam je i taj proces bio zahtjevan?

Zahtjevan je. Sigurno je to jedna od najzahtjevnijih zadaća nuncija. Trebam reći da sam naišao na veliku suradnju. Trebamo se konzultirati da bismo u Rimu prezentirali listu kandidata svaki put kada je upražnjena biskupska stolica, ali smo na kraju sluge beskorisne. Bio sam pomognut suradnjom svećenika i biskupa. U temelju mi napravimo jedan posao koji prezentiramo u Rimu, svjesni da smo sluge beskorisne, jer smo svjesni da ne odlučujemo mi. Na kraju, Papa je taj koji bira kandidate koje smo mi proučavali i koje smo mu prezentirali.

Možete li nam reći nešto više o procesima kanonizacija blaženog kardinala Alojzija Stepinca te beatifikacija sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića? Kada se može očekivati završetak?

Samo Bog zna. Nemam ništa nadodati onome što sam već rekao. Vi dobro znate kako ide kauza i nemam ništa novo nadodati. Kada mi postave takvo pitanje, a nije prvi put, ja uvijek mislim na ono što je za mene bio susret s blaženim Stepincem. Prvu nedjelju mog boravka u Hrvatskoj želio sam hodočastiti pješice iz nuncijature u katedralu, to je možda pola sata, ništa posebno, ali sam tako želio posjetiti katedralu, pomoliti se i pokazati jedan čin pobožnosti blaženiku.

Kada sam kleknuo pred njegov grob, pitao sam ga kao da sam razgovarao s njim, rekao sam: ''Znaš, svi čekaju nešto za proglašenje tvoje svetosti, što mogu učiniti?'' U sebi sam osjetio jedan glas, koji kao da mi je odgovorio: ''Zašto se brineš za moju svetost? Brini za svoju!''

Za mene je to bila snažna poruka. Shvatio sam da to nije vrijedilo samo za mene, nego za cijeli hrvatski narod. Najvažnija stvar, ono što je u Stepinčevu srcu, je ne da on bude svet, nego da narod postane svet. To je način da ga slijedimo, da živimo njegov život… U protivnom ćemo imati jedan lijepi kip u svim crkvama, ali to nije ono što on očekuje. On očekuje svetost naroda.

A i mnogi drugi slični procesi su u tijeku. Jesmo li mi Hrvati baš tako ‘svet narod’?

Samo Bog poznaje svetost. Ono što se vidi je da još uvijek sudjeluju u životu Crkve u mnogim stvarima. Još jedna stvar koju sam zaboravio reći, a koja me se dojmila je sudjelovanje na Misama zornicama pred Božić, mnogo ljudi ide na Misu, sudjeluju, trude se… To je žrtva. Vidi se jedna želja da se svide Bogu, ne samo da se svide sebi, jer je to jedna žrtva. Stoga, vidi se jedna želja da ljudi budu onakvi kakvima ih Bog želi, ali svetost vidi samo Bog. Netko može učiniti izvana sve što Crkva traži, ali ono što je važno je nutrina, srce!

Kakvi su zapravo Hrvati kao narod u očima Katoličke crkve, molimo li dovoljno, jesmo li dobri vjernici…? Papa Leon X. za vrijeme Osmanskog Carstva hrvatsku je prozvao predziđem kršćanstva, jesmo li još na tom tragu?

Teško mi je odgovoriti, ali ono što mogu reći je da vidim hrvatski narod, kao i mnoge druge kršćanske narode, kao narod u vjerničkom hodu. Važno je hoditi. I to fizički vidim u toj želji, u sudjelovanju u hodočašćima koja su vrlo česta i ponekad vrlo zahtjevna… Kao što sam već rekao, čovjek vidi vanjštinu, a samo Bog vidi nutrinu i srce.

Zbog Vaše otvorenosti, čestim pojavljivanjima u javnosti, propovijedanju na hrvatskom jeziku na Misama… Hrvati su Vas zavoljeli, kakvo je Vaše mišljenje o Hrvatima?

Već sam nešto rekao prije govoreći o pobožnosti, o vjerničkom životu, o svetosti… Ima još jedna krjepost, koja je posebno očita, a to je velikodušnost. Uvijek sam bio iznenađen velikodušnošću, načinom kojim izražavaju da nisi beznačajan… Preko nekog malog dara u prigodi imendana, u prigodi rođendana, u mnogim prigodama daruju ti dar i za mene je to znak velikodušnosti, a to je i znak: ''Ti si za mene važan!'' To me se jako dojmilo.

I za kraj – budući da ste trenutačno u Bosni i Hercegovini – jedno nediplomatsko pitanje, ali ne sumnjamo u Vaš diplomatski odgovor: bilo je nekoliko apostolskih nuncija koji su ovu službu obnašali u Bosni i Hercegovini pa u Hrvatskoj ili obrnuto. Možemo li od Vas to očekivati? Imate li i Vi takvu želju?                                               

Nisam nikada o tome mislio, kao što nisam očekivao ni imenovanje u Hrvatskoj, tako ne očekujem ni u Bosni i Hercegovini. Može se dogoditi, bio bih zadovoljan. Već sam jednom bio nasljednik mons. Chullikatta (nadbiskup Francis Assisi Chullikatt, apostolski nuncij u BiH, op. a.) u Iraku. Tko zna hoće li se to ponoviti? Ali, to nije ono što očekujem. Ne želim reći da nisam spreman doći, ali ne ovisi o meni, recimo to tako.

Imamo i slučaj mons. Alde Cavallija koji se našao ovdje kao apostolski vizitator u trenutku kada je već spakirao svoje kofere da ode kući. Stoga, nikad ne treba reći nikad. Raspoloživ sam doći, ali nije na meni da biram.

Intervju u cijelosti možete poslušati i u audiozapisu putem stranice Radiopostaja Mir Međugorje.