Propovijed biskupa Štefkovića na Dužijanci 2025.

Pozdrav na početku mise:

Preuzvišeni biskupe Franjo, prečasna subraćo svećenici, predstavnici ustanova javnog života i udruga, draga braćo i sestre u Kristu! Liturgijski pozdrav: „Mir vama!“, kojim se uskrsni Isus obratio okupljenim učenicima, upravljen je svima vama ovdje nazočnima, kao i onima koji su s nama povezani putem valova Radio Marije. Da, u ovom slavlju želimo primiti mir koji nam uskrsli Gospodin daruje, te biti njegovi glasnici u ovom našem vremenu uzburkanom tolikim napetostima, sukobima, nerazumijevanjima, kako na svjetskoj razini, tako i u našim zajednicama, pa čak i obiteljima.

U ovoj Jubilarnoj godini, kao hodočasnici nade, okupili smo se na Dužijancu zahvaliti Bogu za ovogodišnju žetvu, za kruh svagdašnji. Ovim činom vjere želimo posvjedočiti da „Nada ne postiđuje“. Nije to utopija niti bijeg od stvarnosti, nego naprotiv svjestan povratak u stvarnost iz bijega u vječitu zauzetost, žurbu, rastresenost, produktivnost. Saberimo se, umirimo misli i srce, te zamolimo Gospodina da nas obdari iskustvom njegove utješne blizine i milosrdnog oproštenja svih naših grijeha.

Propovijed:

Draga braćo i sestre u vjeri!

Na ovoj svečanoj proslavi 115. Dužijance, okupljeni u subotičkoj katedrali na svetu misu, pozvani smo ponajprije zastati, umiriti se i sabrati, odložiti teret svakodnevne žurbe, briga i posla. Jer Dužijanca nije tek kulturna svečanost, puki folklor, običaj i tradicija nakon obavljene žetve, nego je Dužijanca duhovni događaj zahvale Bogu. Dok Bogu iskazujemo zahvalu za plod zemlje i rada ruku čovječjih, za pšenicu i kruh svagdašnji, još više smo zahvalni za život koji tim kruhom uzdržavamo. Danas smo se ovdje okupili ne samo zbog divnih klasova, koje smo blagoslovili na početku mise, niti zbog vijenca pšenice, koji krasi bandašov šešir, pa niti samo zbog kruha kojeg ćemo prinijeti u prikaznoj procesiji, nego smo se ponajprije okupili s vjerom u srcima da Bogu uzdignemo hvalu i slavu. Zato želimo zastati, umiriti se i sabrati, kako bismo postali svjesni gdje smo i zašto smo ovdje.

Božja riječ, koja nam je naviještena, također nas poziva da se zaustavimo i umirimo, te u skrovitosti vlastitog srca pogledom vjere preko darova pšenice i kruha spoznamo neprocjenjivu vrijednost i svetost ljudskoga života. Odlomak iz poslanice Hebrejima podsjetio nas je kako se Abraham nije oslanjao tek na ono što je svojim očima gledao, niti na ono što je po naravni stvari bio i posjedovao, nego se u vjeri čvrsto oslanjao na Božju riječ, na primljeno obećanje i strpljivo čekao njegovo ispunjenje. Izabrani narod se toliko pouzdao u Jahvu, koji će mu udijeliti oslobođenje, da je čak i noću bdio – o tomu smo čuli u čitanju iz Knjige Mudrosti. A Isusov poklik iz evanđelju: „Ne boj se, stado malo!“ – kao da nas poziva da se zaustavimo, osluhnemo i potražimo Gospodina koji se obraća upravo nama, sad i ovdje, tebi i meni.

U današnjem svijetu, u kojem nas sve gura da idemo brže, stalno budemo zauzeti, vječito nešto postižemo i to na svim poljima života: više raditi, zaraditi i trošiti; kupovati i ono što nam nije nužno potrebno samo da bismo trošili; putovati i stjecati nova iskustva, pa listamo profile naših idola na društvenim mrežama, krišom pratimo što drugi rade, kako bismo i mi to činili i bili u trendu; a sve nekako u grču, u zebnji i strahu da nešto ne propustimo, dok pri tomu u svemu ostajemo samo na površini. Ali, Gospodin nas poziva da se zaustavimo, da stanemo, kako bismo mogli ne samo gledati nego i vidjeti, ne samo čuti neko i slušati i razumjeti, ne samo doživjeti, nego i iskusiti i svjesno živjeti.

Kad se konačno zaustavimo, počinjemo opažati ono što nam inače promiče. To iskustvo nam je svima poznato, osobito kad putujemo, vozimo, jurimo. Kad stanemo i pogledamo oko sebe, tad primjećujemo i ono malo, obično, svakidašnje. Vrlo često je to svakidašnje bitnije i vrijednije, od onog blještavog i nametljivog, zbog čega stalno, pa i nesvjesno, ubrzavamo temo. Da, redovito se u tom malenom i običnom krije ljepota i smisao istinskog života. Zrno pšenice, kap znoja, ruke koje rade, pogled koji se susreće, mir tišine, pjev ptica, ljubav u obitelji, vjernost i poštenje u malim stvarima – sve to je Dužijanca. Isus je i nama danas rekao: „Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!“ Biti budan znači biti sabran, prizeman, na svojemu mjestu, vjeran i marljiv u onome što je povjereno meni, što čini moje životno poslanje.

Zato, tako smireni i sabrani, dok slavimo Dužijancu, prepoznajemo ljepotu života, koji zna nazrijeti otiske Boga stvoritelja u prirodi, u ritmičkom smjenjivanju dana i noći i godišnjih doba, u rastu posijanog sjemena, u sazrijevanju zlatnog klasa. No, mi se ne zaustavljamo samo na tomu, nego idemo dalje. Neusporedivo uzvišeniju ljepotu života otkrivamo u ljudskom biću stvorenu na sliku Božju. Da, svaki muškarac i žena – bez obzira na dob, stanje, stalež, društveni položaj ili bilo koju drugu odrednicu – odražavaju sliku Boga, koji svakog čovjeka iz ljubavi stvara.

Ova spoznaja potiče nas ne samo da se divimo Bogu stvoritelju, o kojemu ljepota prirode tako zorno svjedoči, niti samo da u bližnjima prepoznajemo sliku Božju, nego nas ona potiče i da istinski budemo zahvalni. Zahvalnost nije tek riječ, niti puki osjećaj. Nije ona samo odgovor na primljeno dobro, nego je zahvalnost istinski čin vjere. Sveti Pavao veli: „Zahvaljujte u svemu jer to je volja Božja u Kristu Isusu za vas.“ (1 Sol 5,18) Da, pozvani smo zahvaljivati „u svemu“, jer i u poteškoćama Bog djeluje za naše dobro (usp. Rim 8,28). Biti zahvalan ne znači uvijek osjećati se sretno. U Svetom pismu zahvalnost je često čin vjere i poslušnosti, osobito u teškim okolnostima. Sjetimo se Joba, koji nakon gubitka svega izgovara: „Gospodin dao, Gospodin oduzeo! Blagoslovljeno ime Gospodnje!“ (Job 1,21) Kakva stamena vjera!

Danas, dok slavimo Dužijancu, dok Bogu izričemo zahvalu za ovogodišnju žetvu, želimo to učiniti upravo kao čin vjere. Kad kao vjernik zahvaljujem Bogu, onda ne mislim samo na ono što sam primio, što imam, nego najprije na ono što jesam i komu pripadam. Čovjek sam vjernik, kršćanin, katolik, a pripadam Bogu, Crkvi, obitelji, narodu, ovo beskrajnoj ravnici. Pri tomu me ispunja poniznost, jer znam da je u tomu tako malo mojih zasluga, a neizmjerno više Božje milosti i milosrđa. Kako onda ne biti zahvalan? Ustvari, po onomu što jesam i komu pripadam sam Bog mi iskazuje svoju blizinu i vjernost. Zato je moja zahvala čin vjere, kojim se izručujem Bogu, povjeravam mu se i predajem mu ne samo svoju prošlost, nego i sadašnjost i budućnost. Takva zavala me ispunja mirom i radošću, jer osjetim milinu Božje blizine.

Jedna priča kaže kako je jednom bio jedan čovjek koji je neprestano žurio. Ujutro je žurio na posao, popodne s posla, navečer je žurio da još sve postigne. Čak i kad bi sjedio, misli su mu letjele: planovi, obaveze, poruke, rokovi. Uvijek je negdje išao, ali nikad stvarno nije stizao. Jer kad bi negdje stigao, već je u mislima jurio dalje. Jednog dana sreo je mudrog starca na putu. Starac ga pogleda i reče: „Vidim da stalno žuriš, znaš li uopće kamo ideš?“ Čovjek odgovori: „Naravno da znam! Idem naprijed! Uspjeh, sigurnost, napredak!“ Starac mu tiho odgovori: „Možda ideš naprijed, ali si putem izgubio ono najvažnije.“ „Što to?“ – upita čovjek zbunjeno. Starac mu pogleda oči i reče: „Sebe.“

Draga braćo i sestre, slaveći Dužijancu mi želimo pronaći sebe u činu zahvaljivanja pred Bogom. Zato smo se zaustavili i sabrali, te zamijetili ono nenametljivo, maleno, svakidašnje, kako bismo u tomu iskusili Božju blizinu, koja ona u nama budi zahvalnost, radost i sreću. Da, Bog je s nama, vjerno, nenametljivo, stvarno. Zato neka naša zahvala, naša Dužijanca, ne ostane samo na riječi, nego postane naš svakidašnji život, u molitvi, zajedništvu i radosti. Amen!