S. Aleksija Sardelić proslavila 100. rođendan
''Sretna sam i zahvalna Bogu i zajednici za godine koje sam doživjela, a naročito zato što sam svjesna svega oko sebe.''
Članica Školskih sestara franjevki Krista Kralja splitske Provincije Presvetog Srca Isusova, s. Aleksija Sardelić, proslavila je jučer stoti rođendan, izvijestili su iz Provincije, prenosi IKA.
S. Aleksija Sardelić, krsnim imenom Kata, rođena je 18. srpnja 1922. godine kao najstarije od četvero djece od roditelja Petra i Vice rođ. Milat u Blatu na Korčuli te je jedina iz obitelji koja je još živa.
Rođena je poslije I. svjetskog rata koji je osim ljudskih žrtava ostavio i materijalne posljedice. Nije baš bilo novca, ali imali su dovoljno za život. Uglavnom se obrađivala vinova loza i masline i od toga se živjelo. Uz roditelje, s njima su živjeli baka i djed i upravo je djed Lovre bio velika podrška s. Aleksiji kada je pošla u samostan.
S. Aleksija je u rodnom Blatu završila šest razreda osnovne škole te je upisala prvi razred građanske škole, ali rat ju je prekinuo te ju nije uspjela završiti. Kao djevojka rado je išla u crkvu i pjevala u župnom zboru, te je bila članica Društva Kćeri Marijinih. Kad govori o redovničkom pozivu, kaže da je već na Prvoj svetoj pričesti poželjela biti časna sestra. Odrastajući, poziv je sve više rastao, ali došao je i 2. svjetski rat koji je zahvatio dio njezine mladosti te se tek nakon završetka rata uputila u samostan.
Na Svijećnicu 1948. g. s. Aleksija ušla je u zajednicu Školskih sestara franjevki na Lovretu. U Blatu su bile prisutne sestre Marije Petković, a poznavala je i sestre franjevke koje su u to vrijeme djelovale na Badiji. No, na koncu je ipak pošla školskim sestrama jer je imala jedan san u kojem je vidjela sestre koje imaju istu uniformu kao sestre na Badiji i koje su ju u snu pozivale da pođe s njima. Taj san bio joj je poticaj da se odluči za sestre franjevke na Lovretu. Nakon pola godine kandidature ušla je u postulaturu, ali tadašnje prilike bile su vrlo teške te s. Aleksiji nisu htjeli izdati osobne dokumente zato što je bila u samostanu. Ponudili su joj brojne pogodnosti samo da ga napusti, no s. Aleksija nije htjela odustati od svojeg redovničkog puta. Godine 1951. ušla je u novicijat koji je bio u Makarskoj, gdje se puno fizički radilo, ali s. Aleksija vrlinu marljivosti donijela je od kuće pa se mogla s tim nositi. Već kao djevojka završila je singerski tečaj koji će joj jako dobro doći za rad u šivaonici šivajući jorgane i drugo što je bilo potrebno za zajednicu. U samostanu je pohađala i katehetski institut te je katehizirala u župi. Kao redovnica radila je i u sakristiji, te je među prvima započela čuvati djecu u Imotskom. S. Aleksija prepoznala je potrebu majki koje nisu imale gdje ostaviti svoju djecu prilikom odlaska u polje i na posao te je u prvih sedam dana imala već 15 djece, što pokazuje da je imala smisla i dara za odgoj. Nekoliko je godina radila administrativne poslove glasnika ''Veritas'', a također je u provinciji obnašala službu odgojiteljice kandidatkinja. Djelovala je od Zagreba, preko Zadra, Splita i Imotskog do Dubrovnika. Bila je u različitim apostolatima prema potrebi Provincije Školskih sestara franjevki Splitske provincije u kojoj je prošle godine proslavila 70. obljetnicu redovništva.
''Sada kad sam u ovim godinama, mogu reći, da mi nije bilo lijepo, ne bih ih ni doživjela. Život je bio složen kao što su složena godišnja doba, bilo je i lijepih i manje lijepih trenutaka, ali na kormilu je uvijek bio On, moj Bog koji me je vodio'', ističe s. Aleksija.
Nadodala je kako joj se ponekad činilo da je zaspao, ali zapravo ga nije odmah prepoznala.
''No, On je bio tu, uza me, nije dao da padnem, nego me je Njegova milost uvijek iznova podizala'', kaže slavljenica.
Nakon velikog životnog iskustva s. Aleksija poručuje da je ''vrijeme složeno i eto prošlo je i jedno stoljeće, i ako u tome vremenu nismo shvatili da je početak naš Bog, onda ne će biti ni stoljetni završetak. Ako nismo živjeli s Bogom, onda ne ćemo ni umrijeti s Njim''.
Danas, sa 100 godina, s. Aleksija vrlo je bistrog uma te redovito čita katolički tisak i prati crkvena zbivanja na Radio Mariji kao i zbivanja u provinciji. Raduje se kad netko mlađi posjeti zajednicu i svakoga rado ugosti u svoju sobu, odnosno, kako ona kaže, svoju ćeliju.
Kad pitaju s. Aleksiju je li sretna, ona odgovara: ''Sretna sam i zahvalna Bogu i zajednici za godine koje sam doživjela, a naročito zato što sam svjesna svega oko sebe, jer nisu bitne godine, nego stanje u kojem se nalazimo. Još uvijek me služe noge uz pomoćnu hodalicu i razum, i zato sam zahvalna Bogu. A sutra kad me Gospodin pozove k sebi, spremno ću poći k Njemu''.
