Svjedočanstvo zlatomisnika vlč. Josipa Bana u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu

Pri kraju misnog slavlja zlatomisnik vlč. Josip Ban posvjedočio je okupljenim vjernicima svoju vjeru te prisutnost Boga u njegovu životu.

"Rođen sam 27. travnja 1951. u Hrvatskom Zagorju, Župa Zajezda, od roditelja Petra i Amalije kao dvanaesto dijete od oca. Prva mu je žena Marija umrla, a i šestero djece prije Drugog svjetskog rata. Moji su roditelji bili izvrsni ljudi, uistinu i vjernici. Dva brata su postali vojni glazbenici, a i jedna sestra je radila kao tajnica u Domu JNA u Rijeci. Razumljivo da su bili članovi Saveza komunista, te su se kao takvi usprotivili kada sam odlučio poći u Dječačko sjemenište u Zagrebu na Šalati, a osobito žestoko kad sam pošao na bogosloviju i tako se pripremao za svećenika. Kao braća smo se uistinu voljeli, ali zbog komunističke ideologije smo se neprestano svađali. Kroz te sam prepirke brusio svoju odluku da krenem putem svećeništva. Inače nas je iz Župe Zajezda bilo tada sedmorica u sjemeništu, a na kraju sam samo ja postao svećenik. Neprestano doživljavam svoj poziv slično onome što opisuje prorok Jeremija kad kaže: 'Ti si me, Gospodine, zaveo i ja se dadoh zavesti.'
"Kad sam prije ređenja za đakona trebao donijeti konačnu odluku, bilo mi je veoma teško, jer sam se dvoumio ima li smisla biti svećenik te hoću li moći biti pravi i dobar svećenik. Tada sam shvatio da nema ničeg vrjednijeg ni plemenitijeg od onoga što nam daje Gospodin Isus. Postalo mi je jasno: ako Isusa i njegovu ljubav budem svjedočio ljudima, donosit ću im u život ono najvrjednije što mogu imati i što im treba. I to je bilo presudno da s radošću i oduševljenjem prihvatim služiti Kristu u svećeničkom zvanju. Gospodin me je krijepio u svećeničkom djelovanju te se više nikad nisam dvoumio ni sumnjao o tom najizvrsnijem pozivu."
"Već kao bogoslov, a onda i pet godina kao kapelan, služio sam u zagrebačkim naseljima Utrine i Zapruđe gdje smo župnik Matija Stepinac i ja stanovali u zgradi u jednosobnom stanu, a na drugoj strani hodnika bio je stan od 54 m2 gdje je bila naša crkva Sv. Ivana apostola i evanđelista. Možete si zamisliti kako nam je bilo živo i veselo, osobito kad smo uvijek imali puno djece, prvopričesnika i krizmanika. Jedne godine smo u tom prostoru pripremali preko 180 prvopričesnika. Unatoč komunističkim pritiscima, bili su to divni dani vjerničkog zajedništva i srdačnih druženja, a osobito su dirljive bile mnoge katehetske priprave za mlade, ali i odrasle koji su željeli primiti sakramente ili studente kojima je bilo posebno važno da temeljitije upoznaju našu vjeru. Ništa nije moglo spriječiti milost Božju koja je i tada dopirala do srdaca mnogih. Postali smo poznati po Europi. Švedska televizija došla je snimati tu čudnovatu crkvu u deveterokatnici gdje je više vjernika bilo na hodniku i stubištu nego u samoj crkvi."
"Prvo župničko služenje snašlo me u Španskom gdje se većinu dotadašnjih kuća rušilo radi izgradnje novog naselja. Starosjedioci su se morali iseljavati, a u zgrade su sa svih strana dolazili novi stanovnici. Okupljanje nove župne zajednice od svih onih koji su bili vezani uz prijašnje, a onda ishođenje građevinske dozvole i gradnja nove crkve na vrlo skučenom prostoru bilo je izazovni zadatak od 1980. do 1987. Zapreke su se javljale sa svih strana. Nije bilo ni građevinskog materijala. Po cijelom sam zapadnom dijelu grada tražio cement i uspio naći tri vreće koje sam prevozio svojim fićekom, ali milost Božja nije dopuštala odustajanje. Polako, ali ustrajno formirala se i zajednica vjernika, od kojih su mnogi, osobito mladi, bili veoma aktivni. Među ostalima, bio je aktivan i divan nezaboravni suradnik akademik Božidar Finka. Župa je posvećena Žalosnoj Gospi, a mene su zvali veseli župnik Žalosne Gospe. Evo jedne ilustrativne zgode - na početku u vrijeme blagoslova stanova, odnosno obitelji, nije ih se puno njih prijavilo pa sam imao dosta vremena. U tjednu nakon Božića išao sam od stana do stana i tako pozvonio na jedna vrata. Otvorila ih je mlađa gospođa i zahvalila te rekla da ne primaju svećenika jer joj je muž sekretar partije. Ali smo na hodniku uz otvorena vrata razgovarali, naravno o vjeri, sat vremena. A kroz odškrinuta unutarnja vrata vidio sam da su imali okićen bor, a još nije došla Nova Godina. Takvi momenti bili su veliko ohrabrenje da ima smisla služiti tim ljudima i donositi im Radosnu vijest jer naš Spasitelj je došao na svijet osobito zbog tih i takvih ljudi."
"U Župi Pušća 12 godina je proteklo brzo. Gotovo da nije bilo krstitki na kojima ne bih uz gitaru sudjelovao u radosnoj proslavi novih krštenika, a pogotovo svadbi na kojima sam nastojao kroz pjesmu činiti ih sretnima i tako hrabrio mladence za njihov zajednički budući život. Slično kao što je Gospodin dobrim vinom posvjedočio neizmjernu Božju moć i ljubav da spasi i ohrabri mladence u Kani za kušnje i teškoće života. Posebno su divni bili susreti po obiteljima, a nezaboravni oni u Mariji Magdaleni, gdje žive posebno složni i plemeniti ljudi. Uz župni mješoviti zbor slavili smo Gospodina u mnogim lijepim prigodama, nastupali i u Zagrebačkoj katedrali te čak i izvan domovine."
"Slijedilo je pastoralno djelovanje u gradu Krapini. Što da kažem - ne kaže se uzalud: 'Krapina je grad, a Zagreb tak, tak.' Uz revno služenje u pastoralnom djelovanju, uz sudjelovanje u mnogim kulturnim događanjima, uz angažman u DVD-u i drugim društvima i zbivanjima bilo je osobito izazovno obnavljanje tih predivnih crkvenih objekata, a ima ih u Krapini dosta. I to djelovanje bilo je veoma zahtjevno, a hvala Bogu i divnim ljudima koji su pružili pravu podršku bilo je i uspješno kroz samo šest godina."
"Nedavno sam u vrlom hrvatskom tisku, koji meni ni po čemu nije hrvatski, pročitao kako je čudno da jedan od naših najboljih pjevača, sada u ozbiljnim godinama, govori o vjeri kao nečemu posebno vrijednom. Pa se novinar čudi što se to događa ljudima u starijim godinama. Starije ljude uglavnom resi veća mudrost života. Ne obaziru se toliko na trivijalnosti života, nego na život sam - na ono što je bitno u životu, a ne na svakodnevne gluposti. Briga za bolesnike vraća nas onome što ostaje trajno, što nam posvješćuje o onom odakle smo, što smo i kamo idemo. Zašto zapravo živimo? A to nije stvar pohlepe, nije stvar lakomislenosti i besmislene trke za prolaznim vrijednostima. A ozbiljan čovjek u godinama više ni nema vremena gubiti ga tako da trči za glupostima. Evo, koliko predivnih prilika da svećenik donoseći Radosnu vijest drugima i sam napreduje u svakom pogledu. Svećenički poziv je jako svestran, zahtjevan, ali i odgovoran. To nije posao koji sam obavio i gotovo. S time se živi, pa i spava, ali i sanja. Svećenik je pozvan da bude propovjednik, govornik, umjetnik, graditelj, psiholog, liječnik, tješitelj, sudac, mirotvorac, pomiritelj, projektant, pisac, urednik, pjevač, zabavljač, zemljoradnik, osobito vinogradar. Zato, dragi mladi, nemojte dvoumiti prihvatiti taj poziv ako bilo kako osjetite da Vas Gospodin zove. U tom zvanju mladi čovjek ima najviše prilika da se kao čovjek ostvari u svemu što je dobro, što je najizvrsnije. Jer nema ničeg boljeg nego ostvariti u svom životu ljubav - kako prema Bogu, tako i prema ljudima s kojima živimo, prema ljudima Hrvatima i svima koji žive u ovoj našoj lijepoj domovini. Jer ljubav je u tome da u konkretnim, osobito veoma zahtjevnim situacijama, činimo dobro bližnjima uz mnoge žrtve, ali to je put nasljedovanja Isusa Krista."
"Preko petnaestak godina zamjenjivao sam za vrijeme godišnjih odmora svećenike po Njemačkoj, osobito župnika Hansa Bocka u Schierlingu, kod Regensburga. On i njegovi župljani dovezli su za Domovinskog rata tridesetak konvoja po nekoliko kamiona pomoći u Špansko, ali i cijelu sjevernu Hrvatsku. Bilo je više poziva da ostanem kao svećenik u toj nama privlačnoj zemlji, ali nisam. Ostao sam u ovoj našoj domovini jer sam, kao što neki osjećaju poziv da idu u misije, ja osjećao da treba Evanđelje naviještati našem čovjeku u ono vrijeme opakog komunizma, ali mi se čini da je sada, ovo vrijeme liberalizma, još opakije. Brakovi se raspadaju po hitnom postupku, mladi više ne vjeruju u ljubav koja je Božji dar, a ne ljudski prohtjev, pa se neće ni vjenčati, i da ne nabrajam dalje…"

"A svi vi, dragi vjernici, molite za svećenike, kao i one koji osjećaju u sebi duhovni poziv. Jer od presudne je važnosti da bude što više dobrih i svetih svećenika kao i redovnika i redovnica. Neka nas milost Božja, zagovor sv. Josipa i bl. Alojzija Stepinca prati i pomaže", zaključio je svoje svjedočanstvo zlatomisnik vlč. Josip Ban.

Vlč. Banu je na kraju misnog slavlja lik sv. Josipa uručio mladomisnik Ivan Iviček koji od jeseni vrši službu župnog vikara u Josipovu svetištu u Karlovcu.