Ispovijest samohrane majke konobarice

Život ponekad zaista piše čudne i nepredvidive priče. Jednu takvu s nama je podijelila samohrana majka Nikolina (28) iz okolice Zagreba. Kako svjedoči, završila je Ugostiteljsku školu – smjer konobar, nakon čega se odmah zaposlila u struci. U tom periodu upoznala je nekoliko godina starijeg dečka i odmah se zaljubila. Nakon kraće veze ostala je trudna. Par se odlučio vjenčati i Nikolina se veselila novom periodu života. Međutim, već nekoliko tjedana nakon vjenčanja počele su intenzivne svađe i neslaganja, a par se razveo nakon pet mjeseci. Nikolina je tako ostala sama s nerođenim sinom.

„Bilo mi je jako teško, ali bolje da se tako odigralo nego da sam i dalje nastavila živjeti u agoniji. Period nakon vjenčanja bio je zaista mučan. Bila sam mlada i neiskusna. Naivno sam ušla u ozbiljnu vezu i vjerovala u neke bajke. Tako je to kad imaš 20 godina. Ali sada sam tu gdje jesam.“

Kako bi uspješno iznijela trudnoću do kraja i donijela sina na svijet, Nikolini su pomagali roditelji. Oni su joj bili oslonac i u najtežim trenucima.

„Do neba sam zahvalna svojim roditeljima. Hvala im na ljubavi i podršci. Tata, mama, volim vas! I puno hvala Niki i Tihani, mojim prijateljicama koje su uvijek bile tu za mene. Njihova podrška mi je puno značila.

Rođenjem sina Petra porasli su troškovi u zajedničkom kućanstvu koje je Nikolina dijelila sa svojim roditeljima. Oni su joj i dalje pomagali koliko su mogli sa svojim skromnim mirovinama. To nije bilo dovoljno, stoga se Nikolina ponovno uključila u radni odnos.

„Iznova sam počela konobariti u jednom lokalnom kafiću nedaleko kvarta u kojem živim. Trebala sam novac jer je sve poskupjelo zbog krize, a željela sam i malo financijski rasteretiti svoje roditelje. Kada gledam unazad, mislim da nije prošao niti jedan dan bez nekog barem manjeg incidenta na poslu. Znate, u taj kafić su dolazili pretežito muškarci i to sve samo ne oni (da se tako izrazim) reprezentativni. Većina njih bili su pijanice, ljudi uništenih brakova, propalih karijera, doživljenih brodoloma i neostvarenih želja. Nije bilo lako raditi u takvom društvu...“

Nikolina svjedoči kako je doživjela brojne neugodnosti. Rekla je da želi neke stvari zadržati za sebe, dok je druge podijelila s nama.

„Svakodnevno dobacivanje raznih neprimjerenih nadimaka, seksistički ispadi, vrijeđanja i omalovažavanja od strane gostiju bili su 'normalna' pojava. Šef se nije pretjerano obazirao na sve to. Rađe je govorio kako su to sve naše mušterije o kojima ovisimo. O njima je ovisila i moja plaća, stoga sam bila primorana šutjeti i sa smiješkom na licu sve to trpjeti.“

U takvom nezdravom okruženju Nikolina je radila pune dvije godine, a onda se dogodio jedan zaista ozbiljan incident.

„Samo ću reći da je jedne noći, prije zatvaranja, na mene nasrnuo jedan pijani muškarac. A tome je prethodio udarac po stražnjici. Najgore od svega je bilo to što je taj lik bio u društvu moga šefa. Zajedno je ekipica od njih petero pila cijelo popodne u kafiću. Uglavnom, ošamarila sam ga a to je razljutilo moga šefa. Počeo se derati na mene i tu ne među nama nastala svađa. Na kraju me šef ošamario a ja sam u suzama dala otkaz i izjurila iz kafića. To je bio moj posljednji radni dan u nekom kafiću. Bilo mi je dosta svega. Taj incident je bio kap koja je prelila čašu. Trebala sam novac, brinula se za sina, ali morala sam se pobrinuti i za sebe. Mislim da sam sačuvala svoje dostojanstvo.“

Nakon tog incidenta šef se ispričao Nikolini, ali bilo je kasno – ova hrabra majka odlučila je otići dalje i okrenuti novu stranicu života. Sada već petu godinu radi u restoranu i izuzetno je zadovoljna. Petar je krenuo u školu, a Nikolina je ponosna na njega, ali i na sebe.

„Preporučila bih i svim drugim ženama, posebno majkama, da ne odustaju od svojih snova. Nikome ne dajte na sebe. Vrijedne ste! Čuvajte svoje dostojanstvo. Ponekad je život surov i okrutan, ali pokrenite se i maknite od otrovne okoline. Nećete požaliti“, zaključila je Nikolina.

*Cilj otvaranja naše nove rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu, te kako smo ravnopravni u različitosti, jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.