71-godišnja volonterka Viktorija: 'Volontiranje je za sve generacije'

Udruga 'Mali zmaj' i ovog je Božića pripremila i podijelila poklon-pakete za svu njihovu djecu štićenike. Nakon povratka s obilaska obitelji i dijeljenja poklona, razgovarali smo s Viktorijom Petek, volonterkom udruge. 

– Vratili smo se upravo s puta, obišli smo obitelji u Dvoru, Petrinji, Sunji, Sisku i Novom Selu. Bilo je dosta iscrpljujuće, ali i vrlo emotivno. Veselje, smijeh, obostrane suze, ma svega je bilo – govori nam Viktorija. 

U ovom obilasku razveselili su desetak obitelji, a ujedno su zapisali i stanje u tim obiteljima prema svom zapažanju.

– Kad vidiš tu dječicu, srce ti se razveseli. Imamo i bolesne dječice u obiteljima, dosta teško bude, majke koje se bore za svoju djecu, ne rade to sa suzom u oku, nego su pozitivne. Osoba koja je pored njih, i sama dobije nadu, one se ne pitaju: 'Zašto baš ja, zašto baš moje dijete?', one to prihvaćaju; i kad to vidite, to na vama zaista ostavlja duboki trag – govori volonterka.

Viktorija Petek 71-godišnja je volonterka, koja je u 'Malom zmaju' već četiri godine. Inače, udruga ove godine slavi 10 godina postojanja. Aktivno je 90-ak volontera, a skrbe za otprilike 400 djece iz 150 obitelji s cijelog područja Hrvatske. Najčešće su to obitelji s mnogo djece.

– Pomažemo obiteljima s više djece, gdje ima djece u potrebi, odnosno djece slabijeg imovinskog stanja. Naše su djelatnosti: prikupljanje, pakiranje i dijeljenje darova za djecu. Darove im dijelimo za rođendan, Božić, Uskrs. Pomažemo obiteljima kod uređenja životnog prostora. To su posebne pojedinačne akcije, kao npr. uređivanje dječje sobe, kupnja kreveta, stolova, stolica, kućanskih aparata, prikupljanje i dijeljenje školskog pribora i opremanje djece za školu. Svake je školske godine akcija na kojoj se djeci  donira šišanje kako bi uredna krenula u školu, zatim odvoz djece na ljetovanje, pojedinačni izleti, besplatne radionice, prigodna predavanja, davanje instrukcija, poduka i pomoć pri učenju, besplatno psihološko savjetovanje, odjeća, obuća, hrana, igračke, higijenske potrepštine, kućanske potrepštine, oprema za bebe. To se prikuplja svaki dan iz donacija u radno vrijeme udruge – objašnjava nam 71-godišnja volonterka.

Naša sugovornica prije četiri je godine postala dio ovog tima koji smatra svojom drugom obitelji, a trenutačno je voditeljica skladišta odjeće, igračaka, kućanskih potrepština i hrane.

– Meni je suprug umro, unuke su mi već bile odrasle i pojavljuje mi se višak slobodnog vremena. Jednog sam dana išla iz trgovine i, dok sam prolazila ulicom, vidjela sam da se nešto događa u jednom prostoru u toj ulici. Na jednom plakatu koji sam uočila, pisalo je da ovdje useljava udruga i da traže volontere različitih profila, pomislila sam: 'Pa, zašto ne bih to pokušala?' Tražila sam se jer nisam znala kuda i gdje bih. U jednom trenutku više nisam htjela biti sama doma, pojavila se praznina u meni koja je bila izazvana smrću supruga, svašta sam probala, kao npr. ručni rad, ali i dalje sam veći dio vremena bila sama. Odlučila sam dogovoriti sastanak s voditeljicom u 'Malom zmaju', i ona mi je rekla: 'Nikad nije kasno da postanete volonter. Ako osjećate potrebu za tim, pokušajte.' Pokušala sam i vidjela da je to nešto u čemu se pronalazim, za što imam smisao. Radnu naviku imam još od djetinjstva, a kako sam se sve više upoznavala s volontiranjem, uvidjela sam da je to ono što želim raditi – govori Viktorija. 

Kako je vrijeme prolazilo, ujedinila se ekipa starijih volontera koja se međusobno nadopunjavala. Dijelili su iste ideje, i tu se pojavio osjećaj ispunjenosti, gospođa Petek tada je znala da je to ono što ju veseli i za čime je tragala. 

– Od početka mog volonterskog puta imala sam podršku svoje obitelji. Volontiranje je bilo korisno za druge, ali istovremeno i za mene. Nisam samo davala, već sam i primala od tih ljudi, više nisam bila sama, družila sam se, bila korisna, upoznavala nove ljude svih generacija, kliknuli smo i odlučila sam tamo ostati. Moje zadovoljstvo bilo je veliko. Meni je volontiranje stiglo kao jedan vid terapije, obuzelo me cijelu – prisjeća se svojih početaka naša sugovornica.

Kad jednom počnete volontirati, ne možete prestati. Zaljubite se u ovu humanu djelatnost, kaže Viktorija.

–  Nisam prije razmišljala o tome da je volonterstvo važno dok nisam to počela raditi. Kad postaneš dio tima u kojemu su svi jednaki, lijep je to osjećaj.  Nas je u udrugu dovela želja da činimo dobro za ljude koje ne poznajemo, to nas povezuje i zato je 'Mali zmaj' naš drugi dom. Dok me zdravlje bude služilo, dolazit ću i volontirati. Ovdje svakodnevni problemi koje imamo padaju u drugi plan, ne razmišlja se o bolestima, visokim cijenama, politici, nego samo o tome kako ćemo pružiti pomoć onome u potrebi – objašnjava nam. 

Pandemija koronavirusa utjecala je i na njihov rad. 'Malom zmaju' trebalo je neko vrijeme kako bi reorganizirali svoje poslovanje.

– U početku, kad se pojavio ovaj nepoznati virus, nismo znali kuda i kako, te smo na neko vrijeme zatvorili vrata 'Malog zmaja', ali smo brzo uvidjeli da ne možemo zatvoriti jer nas korisnici trebaju. Obavijestili smo štićenike da ne mogu dolaziti u skladište i birati sami ono što im treba kako su do tada radili. Sada su morali telefonom javiti što im treba, i onda smo im mi to pripremili, a naši su im administratori uz sve epidemiološke mjere to predavali. Ono što nam je najteže palo jest otkazivanje svih radionica za djecu, jer najmlađi su rado dolazili na igranje, slikanje, izrađivanje sitnih predmeta, kao i glazbene radionice. Ništa od toga nije moglo zaživjeti ove cijele godine, ali materijalna je pomoć stizala. Štitili smo jedni druge koliko smo mogli. Evo i božićne poklon-pakete vozili smo kombijem, ali na primopredaji smo se također držali mjera. Predaja je bila na otvorenom, a svu smo djecu razveselili poklonima, ipak nam je to bilo najvažnije. Organizacija posla tekla je tako da nitko ne bude ugrožen, ali da svi korisnici budu zbrinuti – govori Viktorija.

Našoj simpatičnoj sugovornici život nije bilo lak, a o tome najviše svjedoče i dvije operacije koje je morala proći. Ove godine operirala je štitnu žlijezdu, a prije sedam godina borila se s rakom dojke, koji je uspješno pobijedila. Kroz ove, ali i sve poteškoće u životu ide s vjerom. Govoreći o važnosti vjere, nije mogla sakriti emocije.

– Kad sam krenula volontirati, tada sam se uključila u Zajednicu sv. Josipa koja organizira hodočašća pješke od Zagreba do Karlovca, a ja sam već četiri puta pješačila svetom Josipu. Iako sam starija, htjela sam pokušati jer mi je sv. Josip uvijek bio na pomoći u mom životu. Obje operacije koje sam imala bile su srijedom, a znate da je srijeda upravo njegov dan, to nije slučajnost. Na tim hodočašćima molimo, pjevamo, družimo se i na kraju sudjelujemo na svetoj Misi u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu. Posebno je to iskustvo – kaže nam.

Vjera nas uči ljubavi, poniznosti, dijeljenju, i u tome se nastojim pronaći. Nesebično dajem ono što imam, a to je moje vrijeme, moje dobre misli i moja molitva, ističe Viktorija koja je ove godine primila nagradu 'Volonterski oskar', priznanje za najsjajnije volontere grada Zagreba u 2020. godini, koje je dvanaestu godinu zaredom dodijelio Volonterski centar Zagreb u partnerstvu s Gradom Zagrebom.

– Kad su me prošle godine htjeli prijaviti za ovu nagradu, rekla sam da nisam spremna, da ne želim medijsku izloženost. Meni je drago da mi Bog daje milost da svaki dan mogu nekomu pomoći. Svoje slobodno vrijeme ne smijemo koristiti samo za sebe, taj dar trebamo dijeliti s drugima – govori.

Puno odrađenih volonterskih sati, pozitivan utjecaj na ljude koji su dolazili u udrugu, dobro odrađen posao, neki su od razloga zašto je baš naša sugovornica dobila 'Volonterski oskar', kojoj je pomalo i neugodno komentirati ovu nagradu jer ona se vodi time da se djelima ipak najviše govori.

– Teško je govoriti o sebi. Što se tiče samog finala, htjela sam da pobijedi mlada djevojka jer ima više života ispred sebe. Bilo bi lijepo kad bi se puno više mladih uključilo u volontiranje, možda sam ja dala najviše do sada što sam mogla, ali i dalje idem jednakim snagama, koliko mogu. Lijepo priznanje, tri finalista i bilo tko da je dobio nagradu, bilo bi zasluženo. Ima i jako puno volontera koji rade više i bolje, ali za koje se nije čulo – kaže volonterka godine. 

Naša draga Viktorija ima i poruku za sve koji ovo čitaju, kao i za one koji bi htjeli volontirati.

– Navršila sam 71. godinu, lijepe su to godine, a svaka bora nosi svoju priču. Kad volontira, čovjek se ipak osjeća aktivno i korisno, s puno samopouzdanja i volje radi za opće dobro, to vam je pravi blagoslov. Dokle god mi zdravlje bude dopuštalo, i dalje ću volontirati i nastojat ću prenositi kroz svoje emocije kako se čovjek dobro osjeća kad nekome pomogne. Ljudima je teško odlučiti se na prvi korak, a kad krenu, sve je lakše i zavole to. Nadam se da će moja priča nadahnuti one koji bi možda htjeli ovo probati, jer iz vlastitog iskustva govorim da nikad nije kasno za neke odluke u životu, sve ima smisao – zaključuje volonterka Viktorija. 

* Članak je dio projekta: ‘Međugeneracijska povezanost i solidarnost’, a objavljen je sklopu Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama Agencije za elektroničke medije.