Blaženi Adolf Kolping i Kolpinško djelo od 1849. do danas. Utemeljenje Katoličkog djetićkog društva u Zagrebu

Miro Salopek

O osnivanju djetićkih društava izvan Njemačke Kolping je razmišljao već 1850. godine. Tako su djetićka društva izvan Njemačke osnivana već u ranom razdoblju povijesti djetićkih društava, pogotovo u gradovima gdje su živjeli stanovnici sa znanjem njemačkoga jezika. U svrhu širenja sad već Katoličkih djetićkih društava Kolping je često pisao o novim društvima u svojem „Rajnskom narodnom listu“.

Juraj Haulik i Fidelis Höpperger
Tako o intenzivnim pripremama za utemeljenje Katoličkog djetićkog društva u Zagrebu svjedoči i sam Kolping. U „Rajnskom narodnom listu“ iz travnja 1854. piše „da su utemeljena nova društva u Bozenu i Meranu, a treće djetićko društvo nastaje u Zagrebu u Hrvatskoj“. I doista, prema poznatim podatcima koje prenosi „Katolički list“ iz Zagreba, intenzivne pripreme počele su ujesen 1854. godine. Pri osnivanju djetićkog društva u Zagrebu pojavljuju se dvije osobe: Juraj Haulik i Fidelis Höpperger.

Premda su oba bili stranci, toliko su se priljubili Hrvatskoj i Hrvatima da je njihovo zauzimanje za duhovno dobro Hrvatske i Hrvata bilo od izuzetnog značenja. Ne znamo tko je od dvojice spomentih velikana zaslužniji za osnutak Društva. No nedvojbeno je da je osnutak Katoličkog djetićkog društva u Zagrebu omogućio zagrebački nadbiskup Juraj Haulik. On je Društvu darovao 6.000 forinti i omogućio da se kupi zgrada za potrebe Društva.

Nepobitno je, međutim, da je idejni začetnik Katoličkog društva djetića (dalje: KDD-a) u Zagrebu bio Fidelis Höpperger. Takvim ga smatra i tradicija KDD-a, a takvim ga prikazuje i hrvatski katolički tisak. Uz obveze vezane za službu duhovnika u Bogoslovnom sjemeništu, Höpperger je predavač na Rimokatoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i u nadbiskupskom liceju. Uz sve te poslove brinuo se i za osnutak KDD-a.

Utemeljenje Društva u Zagrebu započelo 1854. godine
Prema tome, inicijativa za utemeljenje Društva počela je potkraj 1854. godine, a dozvola za osnutak dana je 1855. godine. Dozvola za osnutak Katoličkog društva djetića bila je uvjetovana izradom Pravila – Statuta. Prva Pravila tiskana su „brzotiskom Dra Ljudevita Gaja u Zagrebu 1855.“. Objavljena su na hrvatskom i njemačkom jeziku svaka za sebe. Oba sveska, koja se čuvaju u arhivu, na zadnjim stranicama imaju pisano odobrenje potvrđeno državnim biljegom. Pravila imaju sedam tiskanih stranica formata 15 x 23 cm i obuhvaćaju 36 paragrafa i nose naslov „Pravila katoličkog društva djetića u Zagrebu“. Iza naslova slijedi moto:
Vjera i krepost, Radinost i marljivost, Sloga i ljubav, Veselost i šala. Pravila ističu i svrhu Društva: „Obrazovanje zagrebačkih katoličkih djetića poticanjem i gajenjem krepkog, religioznog i građanskog duha i života da se tako vrlo i čestito majstorstvo odgoji“. Kao sredstva za postizanje tih ciljeva služe: „javna predavanja, poduka u vjeri i ostalim potrebnim i korisnim znanostima, u pjevanju, čitanju shodnih spisa, zatim uzajamni razgovori i zabave, međusobno pobuđivanje na dobro po savjesnom ispunjavanju kršćansko-katoličkih dužnosti“. Nakon što su sve obveze prema vlastima bile izvršene KDD je održao svoju prvu skupštinu 17. siječnja 1856. Tako je Društvo i formalno počelo djelovati, a za prvog je predsjednika izabran Fidelis Höpperger.

Sjedišta Društva
Prve privremene prostorije unajmljene su u grkokatoličkom sjemeništu na Gornjem gradu. Prostorije su opremljene potrebnim pokućstvom i literaturom. Ubrzo se pokazalo da je najveća teškoća u djelovanju Društva to što nema svoje prostorije. Budući da je nadbiskup Haulik već darovao 6.000 forinti za Djetićki dom, kupljena je kuća u Jurjevskoj ulici br. 26 u Zagrebu. Društvo je raslo i širilo se pa je trebalo pribaviti veće prostorije. Kuća u Jurjevskoj prodana je 1871. godine, a nova kuća kupljena je u Rokovoj ulici br. 3 u Zagrebu. Uskoro je i ta kuća bila premalena pa je drugi predsjednik KDD-a Matija Seigerschmied pokrenuo akciju za gradnju novog doma.

Gradnja doma započeta je na parceli uz staru kuću na Pejačevićevu trgu br. 10 (danas Britanski trg br. 10). Gradnju doma omogućio je Prvostolni kaptol zagrebački zajmom od 18.000 forinti. Dom je projektirao u ono vrijeme plodan arhitekt Kuno Waidmann. Zanimljivo je da je arhitekt Kuno Waidmann svoj posao i sve nacrte darovao KDD-u. Pročelje zgrade prepoznatljivo je po jednostavno ukrašenom frizu i vijencu s medaljonima. Iznad vijenca na desnoj strani u barokno oblikovanoj niši nalazio se kip sv. Josipa. Nakon nacionalizacije zgrade 1960. godine, Gradsko poglavarstvo željelo je srušiti kip, ali ga je spasio tadašnji gradonačelnik Večeslav Holjevac uvjerivši nadležne da je kip vrijedno umjetničko djelo. Ostali dijelovi zgrade nakon nacionalizacije ipak su pretrpjeli velike promjene. Društvena je dvorana pregrađena u više prostorija, a kućna kapelica pretvorena je u praonicu rublja i skladište. Kip sv. Josipa, nažalost, skinut je nakon potresa 2020. zbog sigurnosnih razloga i pohranjen u depou Ministarstva kulture.

Razvoj i djelovanje Katoličkoga djetićkog društva
No vratimo se sad na djelovanje KDD-a od 1856. do 1944. godine.

Katoličko djetićko društvo u Zagrebu razvijalo se neprestano. Od prvih potvrđenih Pravila 1855. godine do onih iz 1914. godine Društvo je imalo u tadašnjim promjenjivim društvenim, političkim i vjerskim prilikama dovoljno snage i mudrosti da shvati gdje i u čemu treba normirati i usmjerivati aktivnost članova, a to je došlo do izražaja u Pravilima iz 1927. godine. Kada se usporede sva izdanja Pravila – Statuta, zapaža se da je vjerski život članova bio jezgra i duša stabilnosti te uspješnoga djelovanja Društva. U praksi je dolazilo do teškoća. Ipak je temeljna pretpostavka bila da će onaj tko uđe u Katoličko društvo djetića sigurno prakticirati minimum katoličkih dužnosti. Vodstvo je željelo od djetića stvoriti katoličku elitu ne znajući da Katoličko djetićko društvo time stavlja u izolaciju u odnosu prema radništvu u kojemu su upravo članovi Društva trebali postati vodeća snaga u borbi za pobjedu kršćanskih i evanđeoskih načela.

Socijalna pitanja u središtu brige Katoličke Crkve
Socijalne prilike, problemi radnika i njihova položaja u društvu bili su stalna briga Katoličke Crkve, posebice nakon enciklike pape Lava XIII. „Rerum novarum“ iz 1891. godine. Sveta Stolica neprestano je upozoravala vjernike, a posebice svećenike da proučavaju socijalna pitanja. U Katoličkom djetićkom društvu nije se, nažalost, sustavno radilo na tom planu. Uzrok tomu bio je izostanak literature s tog područja na hrvatskom jeziku. Usprkos tomu Djetićko društvo bilo je jedino u našim katoličkim krugovima u kojem su se obrađivale te teme. Djetići su slušali mjesečna predavanja, a obrađivane teme vezane za radničko pitanje bile su štrajk, uvjeti rada, higijenske prilike u radionicama, radnička obitelj, državne socijalne ustanove za zaštitu radnika i slično.

U skladu s vjerom i ćudoređem
Ne možemo se dovoljno nadiviti Kolpingovoj zamisli da se iz Katoličkog djetićkog društva mora odstraniti svako političko i stranačko djelovanje. U Katoličkom djetićkom društvu svakom se članu dopuštalo njegovo političko uvjerenje sve dok nije dolazilo u koliziju s vjerom i ćudoređem. To je značilo imati širinu shvaćanja i vjerovati u dobronamjernost pri traženju putova za ostvarenje dobra državne i narodne zajednice. Ta misao o politici imala je za prilike u Zagrebu posebnu vrijednost. Pobuđeni nacionalizam u obliku ilirstva na jednoj strani i Bachov apsolutizam na drugoj, zatim izmiješano članstvo u Društvu u kojem su, uz Hrvate, bili i Nijemci. Sve je to moglo pogodovati političkim strastima. Ipak nije došlo do sukoba. Ilirci su bili oduševljeni pomagači Društva i kao učitelji u Društvu i u novčanim doprinosima. Osim toga, predsjednik Fidelis Höpperger u svemu je znao zauzeti realno stajalište o mnoštvu društvenih događanja. Tako je još više otupjela pogibeljna oštrica političkog suparništva. To je dobro opažao i sam kardinal Juraj Haulik, kad je molio biskupa iz Brixena da ostavi Höppergera u Zagrebu, te ustvrdio da bi se Katoličko djetićko društvo raspalo bez Höppergera. Unatoč svojoj nepolitičnosti, bilo je Katoličko djetićko društvo u Zagrebu „do krajnosti dobrotvorna, a u vjerskom i političkom pogledu veoma važna ustanova“. Ljepšega priznanja Društvo nije moglo primiti. Nepolitičnost je čuvala Društvo od mnogih neprilika koje su mogle nastati u povodu promjena političkih režima tijekom dugotrajne povijesti KDD-a.

Karitativno djelovanje i kulturne aktivnosti
Karitativno djelovanje Djetićkoga društva, ako uzmemo u obzir njegove mogućnosti i prilike, bilo je vrlo uspješno. Katoličko djetićko društvo u Zagrebu svima je koji su tražili pomoć veoma širokogrudno izlazilo ususret. Plemeniti voditelji željeli su pomoći, osobito kad je bila posrijedi katolička stvar. Veliku je ulogu odigrala društvena kuhinja, kao i običaj da se siromašnim pitomcima ne naplaćuje stanarina.

Kazalište koje su organizirali djetići pripada uspješnom kulturnom djelovanju KDD-a. Glavni su junaci u tim predstavama bili sami djetići. U nedostatku kazališnih djela djetići su sami morali prevoditi dramska djela. Značajno je bilo i djelovanje pjevačkog zbora. Četveroglasno zborno pjevanje imalo je redovito lijep uspjeh kod publike. Neki su djetići postali i priznati skladatelji. Još veće uspjehe postigao je tamburaški orkestar. KDD je odgojio nekoliko vrsnih dirigenata i skladatelja tamburaškog orkestra. Sve to svjedoči o velikoj glazbenoj kulturi djetića.

Odnos KDD-a prema naučnicima ili šegrtima bio je nedefiniran. KDD je želio odgojiti vrijedne djetiće da tako odgoji dobre majstore i građane. Ipak, pravi odgoj događa se u vrijeme dozrijevanja ili puberteta, a to je razdoblje kroz koje prolaze naučnici, a ne pomoćnici. Pomoćnici nisu razumijevali potrebu da se naučnici prime u Društvo, a kad se spoznalo da bez podmlatka Društvo ne može živjeti i napredovati, počelo se u KDD primati i naučnike. Nažalost, dogodilo se to uoči početka Drugoga svjetskog rata, kada vrijeme za radikalne promjene nije bilo pogodno. Ništa manji problem bilo je i pitanje starješinstva. Oženjeni članovi nisu mogli biti članovi Društva. Oni su mogli biti samo njegovi podupirući članovi. Taj se problem pojavio početkom 20. stoljeća, a riješen je tek 1937. godine.