Božićna misao: "Bog se još nije umorio od nas"
Božićno razmišljanje don Marija Juričevića.
Prošli smo četiri tjedna došašća koje je vrijeme priprave za Božić, priprave za Isusovo rođenje. Ali zapitajmo se: kako sam se ja pripremio za Božić? Jesu li to samo kolači, bor, jaslice, darovi, blagdanski stol, božićni ukrasi? Sve to ima svoje mjesto, ali najvažnija i najzahtjevnija priprava jest priprava srca, pogotovo putem molitve i sakramenta svete Ispovijedi.
Upravo nas je došašće pozivalo da u svojim srcima rastemo u svijesti o dvjema temeljnim istinama koje su sadržane već u samom imenu Isus. Njegovo ime znači: Bog spašava. S jedne strane, tu smo mi – ljudi koji imaju duboku, stvarnu potrebu da budu spašeni. S druge strane, tu je Bog – onaj koji ima neizmjernu želju da nas spasi. Te dvije stvarnosti traže od nas da ih uvijek iznova produbljujemo i osvješćujemo.
Vrijeme priprave obojeno je radošću jer je usmjereno na veliko otajstvo Utjelovljenja: dolazak Božje Riječi u naš svijet. To je vrijeme nutarnjeg pročišćenja, potrebno svakome vjerniku i cijeloj Crkvi, kako bi se u nama obnovila čežnja za Kristom i kako bismo u svome životu napravili prostor Njegovoj riječi. Na božićnom euharistijom slavlju slušat ćemo riječi koje sve objašnjavaju: ''U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog'' (Iv 1,1).
Sveti Bernard iz Clairvauxa, jedan od najvažnijih crkvenih teologa iz srednjeg vijeka, govori o trostrukom dolasku Gospodinovu; Prvi je dolazak onaj u kojem je Riječ postala tijelom i boravila među ljudima. Posljednji će biti onaj u kojem će ''svako tijelo vidjeti spasenje Božje'' (Lk 3,6). Između ta dva dolaska postoji i treći – skriveni, tihi dolazak, u kojem Krist dolazi u ljudsko srce. U prvome je on naše otkupljenje, u posljednjem će biti naš život, a u ovom srednjem dolasku On je naš počinak i naša utjeha.
Upravo taj dolazak danas živimo. To je dolazak koji se događa sada, u ovom trenutku, u tišini, često neprimjetno, ali stvarno. Svatko od nas, svjesno ili nesvjesno, trajno iščekuje Onoga koji jedini može dati mir srcu.
Stari zavjet nas uči da nitko ne može vidjeti Boga i ostati živ (Izl 33,20). No u utjelovljenju Bog se učinio vidljivim. Bog više nije dalek; Bog ima lice, ima ime, ima srce. To je lice Djetešca Isusa kojeg tražimo u jaslicama.
Sveti Augustin kaže: ''Tražimo da bismo našli, a nalazimo da bismo još više tražili.'' Vjera nikada nije stanje u kojem smo sve završili, nego hod, želja koja raste. Svaki Božić je poziv na još veće približavanje k Bogu.
Indijski pjesnik Tagore lijepo je rekao: ''Svako dijete koje se rodi podsjeća nas da se Bog još nije umorio od ljudi'', nemojmo se onda ni mi umoriti od Boga. Svako rođenje znak je nade, povjerenja u budućnost svijeta i čovjeka.
Na kraju, crkveni oci poput Origena, svetog Augustina i svetog Bernarda postavljaju nam vrlo osobno pitanje: ''Što mi koristi da je Isus jednom rođen u Betlehemu ako se ne rodi i u mom srcu?''
Sveti Ambrozije ide još dalje i pita: ''Gdje se Krist doista rađa ako ne u tvome srcu i u tvojoj duši?''
Neka nam ovaj Božić pomogne da Krist ne ostane samo lijepa blagdanska uspomena, nego živa prisutnost u našem svakodnevnom životu.
