Božićna misao: "Bog se još nije umorio od nas"

Prošli smo 4. tjedna došašća koje je vrijeme priprave za Božić, priprave za Isusovo rođenje. Ali zapitajmo se: kako sam se ja pripremio za Božić? Jesu li to samo kolači, bor, jaslice, darovi, blagdanski stol, božićni ukrasi? Sve to ima svoje mjesto, ali najvažnija i najzahtjevnija priprava jest priprava srca, pogotovo putem molitve i sakramenta svete ispovijedi. 

Upravo nas je došašće pozivalo da u svojim srcima rastemo u svijesti o dvjema temeljnim istinama koje su sadržane već u samom imenu „Isus“. Njegovo ime znači: Bog spašava. S jedne strane, tu smo mi – ljudi koji imaju duboku, stvarnu potrebu da budu spašeni. S druge strane, tu je Bog – onaj koji ima neizmjernu želju da nas spasi. Te dvije stvarnosti traže od nas da ih uvijek iznova produbljujemo i osvješćujemo.

Vrijeme priprave obojeno je radošću jer je usmjereno na veliko otajstvo Utjelovljenja: dolazak Božje Riječi u naš svijet. To je vrijeme nutarnjeg pročišćenja, potrebno svakome vjerniku i cijeloj Crkvi, kako bi se u nama obnovila čežnja za Kristom i kako bismo u svome životu napravili prostor njegovoj Riječi. Na božićnom euharistijom slavlju slušat ćemo riječi koje sve objašnjavaju: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog“ (Iv 1,1). 

Sveti Bernard iz Clairvauxa, jedan od najvažnijih  crkvenih teologa iz srednjeg vijeka, govori o trostrukom dolasku Gospodinovu; Prvi je dolazak onaj u kojem je Riječ postala tijelom i boravila među ljudima. Posljednji će biti onaj u kojem će „svako tijelo vidjeti spasenje Božje“ (Lk 3,6). Između ta dva dolaska postoji i treći – skriveni, tihi dolazak, u kojem Krist dolazi u ljudsko srce. U prvome je on naše otkupljenje, u posljednjem će biti naš život, a u ovom srednjem dolasku On je naš počinak i naša utjeha.

Upravo taj dolazak danas živimo. To je dolazak koji se događa sada, u ovom trenutku, u tišini, često neprimjetno, ali stvarno. Svatko od nas, svjesno ili nesvjesno, trajno iščekuje Onoga koji jedini može dati mir srcu.

Stari zavjet nas uči da nitko ne može vidjeti Boga i ostati živ (Izl 33,20). No u Utjelovljenju Bog se učinio vidljivim. Bog više nije dalek; Bog ima lice, ima ime, ima srce. To je lice Djetešca Isusa kojeg tražimo u jaslicama. 

Sveti Augustin kaže: „Tražimo da bismo našli, a nalazimo da bismo još više tražili.“ Vjera nikada nije stanje u kojem smo sve završili, nego hod, želja koja raste. Svaki Božić je poziv na još veće približavanje k Bogu. 

Indijski pjesnik Tagore lijepo je rekao: “Svako dijete koje se rodi podsjeća nas da se Bog još nije umorio od ljudi”, nemojmo se onda ni mi umoriti od Boga.  Svako rođenje znak je nade, povjerenja u budućnost svijeta i čovjeka. 

Na kraju, crkveni oci poput Origena, svetog Augustina i svetog Bernarda postavljaju nam vrlo osobno pitanje: „Što mi koristi da je Isus jednom rođen u Betlehemu, ako se ne rodi i u mom srcu?“

Sveti Ambrozije ide još dalje i pita: „Gdje se Krist doista rađa, ako ne u tvome srcu i u tvojoj duši?“

Neka nam ovaj Božić pomogne da Krist ne ostane samo lijepa blagdanska uspomena, nego živa prisutnost u našem svakodnevnom životu.