Dobitnik nagrade za humanitarni rad: 'Kršćanima stil života treba biti 'caritas''

Ravnatelj Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije, dr. Drago Tukara, čestitao je 14. prosinca 2020. dobitniku Državne nagrade za humanitarni rad u 2020. godini, Milanu Stjepanoviću, voditelju Caritasa Župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Ivankovu, na najvećem priznanju koje Republika Hrvatska dodjeljuje pojedincima i zajednicama za iznimna postignuća i humanitarni doprinos društvu. Donosimo tekst čestitke, predstavljamo rad Kućnoga hospicija te nagrađenoga Milana Stjepanovića.

– Kad je Caritas u pitanju, propitkuju se vjera i zakon, propitkuje se što se to radi iz ljubavi prema čovjeku, a što se radi samo da se ispuni slovo zakona. Vjera i zakon postaju kamen spoticanja u društvenom životu. Za postojanje i djelovanje Caritasa potreban je čovjek, njegova sloboda, njegovo vrijeme, ljubav i požrtvovnost. Prije svega, potrebna je ljubav ispunjena zakonom i zakon ispunjen ljubavlju – napisao je dr. Tukara.

Pojasnio je kako je primjer lomljenja kruha model i škola karitativnog djelovanja; čovjek se oblikuje i odgaja u Kristovoj školi sebedarja i euharistijskog zajedništva. Najprihvatljiviji model je s Kristom do Caritasa, s Kristom do čovjeka. Caritas je oznaka vjernika, tipično crkvena i vjernička djelatnost. On izvire iz vjere, vjerničko srce mjerilo je koliko je tko vjernik, odnosno koliko je tko karitativno raspoložen. 

Kako je spomenuo ravnatelj Tukara, Stjepanović je nagradu dobio za dugogodišnji projekt župnoga Caritasa Župe Ivankovo 'Kućni hospicij'. Prvotni cilj projekta jest skrbiti o umirućima i bolesnima i tako konkretno živjeti Evanđelje. U središtu je kršćanska ljubav prema cjelovitom čovjeku, uključujući njegovo tijelo i dušu. Uslugu ovog karitativnog oblika mogu koristi svi ljudi, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Za ostvarenje projekta potrebni su volonteri, a ondje gdje je to moguće, uključeni su i svećenici, jer iskustvo govori da mnogi vjernici katolici ne obavljaju redovito sakramente Pomirenja i Bolesničkog pomazanja. Za njih je prilika, kao i za svećenike, da se pruži duhovna utjeha i pomoć bolesniku i umirućem.

Ovaj župni Caritas trenutačno skrbi o gotovo sedamsto bolesnika, a to su: teško oboljele ili umiruće osobe na krevetima, a oprema koju koriste je: invalidska kolica, pokretni toaleti, guralice, hodalice, štake, nadgradni toaleti, stolice za kupanje, antidekubitalni madraci, bolesnički krevet, pelene i druga sitnija medicinska pomagala. Ovime nisu opskrbljeni svi bolesnici i umirući u potrebi, sve je više obitelji koje su na čekanju pojedinog medicinskog pomagala. Godišnje se dva puta obavlja inventura kreveta kako bi se utvrdilo stvarno stanje te stvarno njihovo korištenje. Projekt se realizira tako da osoba u potrebi nazove telefonski broj Caritasa te ostavi podatke. Ako postoji mogućnost, Caritas odmah djeluje prema potrebi bolesnika i njegove obitelji.

U proces za dobivanje kreveta, kolica i princeza, obitelj treba ishoditi preporuku svećenika, samo kada su u pitanju vjernici katolici. Ondje gdje je to moguće, uspostavlja se kontakt i sa službenicima drugih kršćanskih i vjerskih zajednica. U 2019. godini više od 150 obitelji dobilo je donaciju bolesničkih pelena koje su im nedostajale za njegu bolesnika. Ovaj vid djelovanja obuhvatio je cijelu Đakovačko-osječku nadbiskupiju koja obuhvaća Vukovarsko-srijemsku, Osječko-baranjsku i Brodsko-posavsku županiju, a pomoć je išla i u Bjelovarsko-bilogorsku županiju.

Milan Stjepanović karitativno djeluje od 1991. godine, kada je tadašnjega župnika Vladimira Mikruta zamolio da pokrenu Caritas u župi. Toj inicijativi prethodilo je njegovo propitivanje svećeničkog poziva, potom pokušaj odlaska na volontiranje u Afriku, no zbog bolesti, ništa se od navedenoga nije ostvarilo.

– Godine 1988. na 1989. prvi put sam se konkretno susreo s obitelji u kojoj je mladić s posebnim potrebama brinuo o svojoj majci s rakom crijeva. Ušao sam u tu kućicu s jednom vrećicom i tada sam prepoznao – nije mi potrebno ići u Afriku, ni nigdje daleko, bolesnicima mogu pomagati svugdje. Zavjetovao sam se kao franjevac trećoredac i tako ispunjavam Evanđelje onoliko koliko je moguće za čovjeka – istaknuo je.

Opisao je početke karitativnog djelovanja u župi Ivankovo, ističući kako je sve krenulo početkom rata sa skupljanjem glavica kupusa, krumpira… Tijekom toga rada pokrenula se velika sila dobrote koja tijekom rata nije ostavila ni gladnima ni žednima više od 2000 ljudi u Ivankovu.

– Uvijek je bilo dovoljno hrane, a povratkom prognanih i izbjeglih, Caritas je postavio pitanje što činiti jer Caritas uvijek ima što činiti, bez obzira na vrijeme, na situacije... Onda smo na poseban način počeli brinuti o bolesnima koje sam našao da leže na starim kaučima, u krevetima, pate se, a i cijela obitelj se patila s njima. Tako je započeo projekt kućnog hospicija – rekao je Milan i naglasio kako je sve to zapravo Božje djelo.

Na kraju razgovora za Đakovačko-osječku nadbiskupiju, Milan se osvrnuo i na dobivenu nagradu.

– Ova nagrada iznenađenje je za sve. Radostan sam što mi je dodijeljena, ali i iznenađen jer godinama se radi i mislite da to nitko ne prepoznaje, a onda se odjednom dogodi nešto tako veliko. Nisam nikada bio u sustavu nagrada za karitativni rad, pa mi je bilo drago, no u srcu osjetim – to je nagrada jedne zajednice, na prvom mjestu to je Isusova nagrada i Isusovo djelo. Bog je taj koji nam daje darove da nešto činimo i radimo. Drago mi je da je naša Katolička Crkva kroz to prepoznata. Zahvalan sam nadbiskupu Đuri Hraniću što nas je uvijek podržavao, vlč. Krešimiru Jukiću što je pokrenuo inicijativu za nagradu, svom župniku Stjepanu Krekmanu, svim svećenicima, napose svećenicima Vinkovačkoga dekanata, ali i predstavnicima drugih crkvenih zajednica. Nagradu ne vidim kao nešto svoje osobno, nego kao rad zajednice i ljudi u Crkvi, ljudi koji su oko mene, napose moje obitelji koja je često patila zbog tog Caritasa, ali ta patnja urodila je ovakvim plodovima – rekao je.

Milan je sa suprugom Milicom brak sklopio 1991. godine te imaju četvero djece – Mirjam, Mateja, Marka i Mihaela. Iako u djetinjoj dobi nisu razumjeli, sada, u odrasloj dobi i njegova djeca uključuju se u karitativne aktivnosti. Kći Mirjam volontirala je u Tanzaniji, Matej i Marko pomažu u karitativnim akcijama, a svi zajedno bili su angažirani u pomaganju za vrijeme poplava na području Cvelferije.

– Uvijek nam svima na pameti i u srcu treba biti da smo mi ljudi, a velika djela uvijek su Isusova djela. Kršćanima stil života mora biti 'caritas' – konkretna ljubav prema svakom čovjeku – zaključio je sugovornik.