Došašće: svjetlo u srcu

U četvrtak 27. studenoga u razgovoru s Laudato televizijom, p. Siniša Štambuk  govorio je o značenju došašća, vremenu iščekivanja i duhovne pripreme, otkrivajući kako vjernici danas mogu živjeti ovaj liturgijski period dublje i svjesnije.

1. Što je Došašće i na što nas poziva?

Došašće (ili lat. Adventus – Dolazak) je prvo razdoblje ili vrijeme crkvene liturgijske godine, dvostrukog značenja. Prvo, to je priprava za svetkovinu Rođenja Gospodinova ili Božića, kada se sjećamo prvog i povijesnog dolaska Sina Božjega među ljude. Drugo, to je vrijeme u kojem svoje misli upravljamo prema Kristovom drugom dolasku, na svršetku povijesti.
Crkva nas stoga u Došašću poziva na „pobožno i radosno iščekivanje“ (usp. Opća načela o liturgijskoj godini i kalendaru, br. 39). Pozvani smo sebi posvijestiti da povijest ima svoj cilj i smisao u Kristu, unatoč tome što postoje snage i nastojanja da se to poremeti i onemogući. Sveti Bernard je spominjao i „treći dolazak“ – onaj duhovni, kada Krist pohodi naše duše. Došašće nas poziva da očistimo „jaslice“ svoga srca kako bi se Bog mogao roditi u nama danas, dok s nadom molimo: „Dođi, Gospodine Isuse!“ (usp. Otk 22, 20).

2. Kažemo da je ono vrijeme budnosti. Kakve budnosti? Što znači biti „budan”?

Biti budan u biblijskom smislu znači posjedovati duhovnu pronicljivost. To je stav stražara koji u noći iščekuje zoru. Isus nas u Evanđelju jasno upozorava: „Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas!“ (Mk 13, 33).
Duhovna budnost znači borbu protiv letargije savjesti. Čovjek može fizički biti budan, a duhovno spavati – npr. biti neosjetljiv na grijeh, na potrebe bližnjega i na Božju prisutnost ili Njegove poticaje. Sveti Pisac piše: „Vrijeme je već da se oda sna prenete“ (Rim 13, 11). Biti budan znači živjeti duhovno svjesno, prepoznavati „znakove vremena“ i ne dopustiti da nas brige ovoga svijeta „otežaju“ (usp. Lk 21, 34). To je aktivan stav ljubavi koja čeka svoga Zaručnika, držeći „svjetiljke upaljene“ (usp. Lk 12, 35) dobrim djelima.

3. Kako promijeniti sebe u odnosu, prije svega prema Bogu, ali i prema drugima oko nas?

Promjena sebe ne počinje odlukom „bit ću bolji“, već nizom postupnih uvida i priznanja: „pogriješio sam i pao; slab sam ne mogu svojim snagama promijeniti svoj život; i zbog toga mi je potreban Bog i Njegova milost“. Temelj svake promjene je poniznost. U odnosu prema Bogu se mijenjamo tako da mu vratimo središnje mjesto koje Mu pripada; tj. mjesto u svom srcu. Čitanje, slušanje i razmatranje Božje riječi, jest jedan od načina za to. Drugi je Euharistija, a oba su zastupljena i neizostavna u svakoj sv. Misi…! Naravno, tu su i ostali Sakramenti, poput Ispovijedi ili Pomirenja i Bolesničkog pomazanja...
Taj vertikalni odnos nužno mijenja onaj horizontalni. Ne možemo istinski voljeti Boga kojeg ne vidimo, ako ne volimo brata kojeg vidimo (usp. 1 Iv 4, 20). Promjena prema drugima znači prijelaz iz stava „što ja imam od tebe?“ u stav „kako ti ili u čemu mogu pomoći (služiti)?“. Konkretno: oprostiti uvredu, znati se ispričati i zamoliti za oproštenje; darovati vrijeme onome tko je usamljen i nastojati u drugome vidjeti sliku Božju. Promjena nije naš psihološki napor, već dopuštanje Duhu Svetom da nas oblikuje. 

4. Došašće je i vrijeme obraćenja. Treba li nam svima obraćenje? Kako uopće doživjeti to obraćenje?

Da. Apsolutno svima treba obraćenje. Ono nije čin koji se dogodi jednom i to je to — ono je trajno stanje kršćanina. Slično kao i vožnja automobilom. Čim se kao vozač uključim u promet, pozvan sam voziti ili prometovati s jednog mjesta na drugo; donositi vozačke odluke sukladno uvjetima i okolnostima na cesti. Katekizam nas uči da je srce čovjekovo teško i otvrdnulo te da mu Bog daje novo srce (usp. KKC 1432). Jer i pravednik „sedam puta padne“ (usp. Izr 24, 16), stoga nam je svima potrebno usklađivati se i svoj kompas usmjeriti ka Kristu. 
Kako obraćenje doživjeti? Za početak, tišina i iskreni ispit savjesti u odnosu na Božju riječ. Krstiteljev poziv: „Obratite se!“ (Mt 3, 2), znači promijeniti način mišljenja i vrjednovanja života. Doživjeti obraćenje znači ono što sam maloprije spomenuo: priznati svoju nemoć pred grijehom i dopustiti Božjem milosrđu da me zagrli; prvenstveno kroz sakrament Ispovijedi. Tada prestajem opravdavati svoje postupke i počinjem uviđati Božju ljubav prema sebi i zahvaljivati mu. U znak zahvalnosti, nastojat ću biti korektniji i bolji prema drugim ljudima…

5. Živimo u vremenu kada se i ovo, sveto vrijeme, komercijalizira. Kako kršćanin može ostati „zdrav” u svom tom blještavilu?

Potrebno je uočiti i prihvatiti razliku između blještavila i Svjetla. Komercijalizacija nam nudi blještavilo koje kratko traje, a ostavlja prazninu. Krist je, s druge strane, „svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka“ (Iv 1, 9). Lijek protiv konzumerizma je krepost umjerenosti i duhovnog siromaštva.
Dobro se sjetiti da se Isus rodio u hladnoj i vlažnoj štalici, ne u trgovačkom centru. Papa Franjo nas podsjeća da jaslice izazivaju divljenje jer govore o Božjoj poniznosti. Danas je potrebno u svom domu, ali prvenstveno u svom srcu, stvoriti oazu tišine. Ne dopustiti da buka „Jingle Bells“ nadglasa tihi glas Novorođenog. Kupujmo sebi manje, a darujmo sebe više...

6. Objasnite nam i simboliku vijenca i 4 svijeće?

Adventski vijenac je krug, simbol vječnosti i Božje vjerne ljubavi koja nema početka ni kraja. Zelenilo simbolizira život i nadu usred zime prolaznosti. Četiri svijeće simboliziraju četiri tjedna Došašća. Svjetlo koje raste iz tjedna u tjedan, označava dolazak i pobjedu Krista nad tamom grijeha.
•    Prva svijeća simbolizira nadu i iščekivanje.
•    Druga svijeća simbolizira mir i pripravu jaslica.
•    Treća svijeća simbolizira radost (Gaudete), jer je Gospodin blizu.
•    Četvrta svijeća simbolizira ljubav kao motiv Božjeg zahvata u ljudsku povijest i život.

Paljenje svijeća je prigoda i za obiteljsku molitvu, čime obitelj postaje „kućna Crkva“ (LG 11).

7. Posebne su u vremenu došašća i mise zornice, a i redovi za svetu ispovijed su poduži. Zašto je to važno?

Zornice su predivan iskaz žrtve iz ljubavi prema Bogu. Ustati iz toploga kreveta dok su vani još mrak i mraz, ima pokornički karakter. Tim činom čovjek – i svojim tijelom i svojim duhom – pokazuje: „Bože, Ti si mi važniji od sna i komfora“. Psalam kaže: „O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim“ (Ps 63, 2). Ta gorljivost se, između ostalog, vidi na zornicama.
Dugi redovi za ispovijed znak su da savjest našeg naroda još uvijek diše. Ne možemo slaviti rođenje Prečistoga s nečistim srcem. Ispovijed je poput čišćenja jaslica i štale naše duše, u kojoj se želi roditi Sin Božji. Bez sakramentalnog odrješenja, Božić (p)ostaje folklor; dok s njime (odrješenjem), on postaje sakramentalni i stvarni susret sa novorođenim Spasiteljem.

8. Gledajući primjer Svete Obitelji – putovanja, rođenje u štalici, bijeg... Na što su pozvane naše obitelji u ovom vremenu?

Sveta Obitelj nije živjela u idili nego u stvarnosti protkanoj neizvjesnostima, birokratskim zaprekama (npr. popis stanovništva) i smrtnim opasnostima (npr. Herodov progon). Oni su „model“ svake obitelji koja se bori i nastoji oko služenja Bogu i dostojnog služenja bližnjem u potrebi.
Naše su obitelji danas pozvane na povjerenje u Providnost usred kriza i unatoč njima. Pozvane su da, poput Josipa, štite život i da – poput Marije – razmatraju o tim događajima „u svom srcu“ (Lk 2, 19). U vremenu otuđenosti, obitelj može i treba biti utvrda zajedništva i „škola bogatije čovječnosti“ (v. GS 52). Današnja obitelj je pozvana ne tražiti savršene uvjete za život, nego da Isusa stavi u središte tog svog života – jer gdje je On, i puka štala postaje predvorje Raja… Sretno vam i blagoslovljeno vrijeme Došašća!
 

Došašće je poziv na polagano otvaranje srca, na budnost, tišinu i povratak bitnome. U svijetu koji nudi blještavilo ali praznu nutrinu, pater Štambuk poziva: „Očistimo jaslice duše i dopustimo Bogu da se rodi u nama.“