Fra Marin Karačić: Što ako ne osjećam kajanje za grijehe?
Kajanje za vlastite grijehe preduvjet je za sakrament pomirenja, no ponekad taj osjećaj izostane. Međutim, i dalje se možemo "razumski" pokajati jer znamo da je nešto grijeh.
Korizma je vrijeme u kojem se intenzivnije pripremamo za susret s uskrslim Kristom, na osobit način to činimo u sakramentu svete ispovijedi – pomirenja s Bogom i samima sobom. Katekizam Katoličke Crkve (1450-1451) jasno navodi da je među pokorničkim činima, uz ispovijed i pokoru (zadovoljštinu) za grijehe, kajanje na prvom mjestu. Važno je razlikovati dvije vrste kajanja – savršeno i nesavršeno (KKC, 1452-1453):
"Kada kajanje proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, naziva se 'savršenim kajanjem' (iz ljubavi prema Bogu, contritio). To kajanje oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, čim to bude moguće.
Kajanje zvano 'nesavršeno' (attritio) također je dar Božji, poticaj Duha Svetoga. Nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili iz straha od vječne osude i drugih kazni koje grešniku prijete (kajanje iz straha). Kada se tako potrese savjest, to može pokrenuti unutarnje mijenjanje koje će se, djelovanjem milosti, dovršiti u sakramentalnom odrješenju. Samim nesavršenim kajanjem, ipak, ne postiže se oproštenje teških grijeha, ali ono stvara raspoloženje da ga primimo u sakramentu pokore."
Sakrament pokore, naime, "pruža novu mogućnost obraćenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja" te ga je Krist stoga i ustanovio "za one koji nakon Krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom" (KKC, 1446).
"Premda ispovijed svakodnevnih pogrešaka (lakih grijeha) nije nužno potrebna, Crkva je ipak živo preporučuje. Redovita ispovijed lakih grijeha pomaže nam da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas liječi te da napredujemo u životu Duha. Primajući po ovom sakramentu češće dar Očeva milosrđa, poticani smo da i sami budemo milosrdni poput njega:
Tko priznaje svoje grijehe i osuđuje ih, već djeluje s Bogom. Bog osuđuje tvoje grijehe, pa ako ih i ti osuđuješ, povezuješ se s Bogom. Čovjek i grešnik su dvije stvari: čovjek je djelo Božje, a grešnik djelo čovjekovo. Uništi što si ti učinio, da bi Bog spasio što je on učinio [...]. Kad počneš osjećati odvratnost nad onim što si učinio, tada započinju tvoja dobra djela, jer osuđuješ svoja zla djela. Dobra djela započinju ispovijeđu zlih djela. Činiš istinu i tako dolaziš k svjetlu." (KKC, 1458).
No, što ako izostane iskreno pokajanje za naše prijestupe? Je li takva ispovijed uopće valjana? Fra Marin Karačić, OFM, donosi odgovor na to pitanje:
"Često se dogodi da ljudi ne osjećaju krivnju i kajanje za svoj grijeh. Razumski znamo da je nešto grijeh, ali izostane taj unutarnji osjećaj kajanja. A s druge strane znamo da je za oprost grijeha uvjet kajanje. I to ne kajanje zbog straha od kazne ili pakla, nego kajanje zato što smo povrijedili ljubav Božju.
Najprije, ne smijemo se pretjerano voditi osjećajima jer osjećaji su varljivi te vjera, pa i ljubav, ne počivaju samo na osjećajima. Darovan nam je razum i iznad je osjećaja. Danas se osjećamo dobro, sutra lošije, prekosutra opet malo drugačije, ali moj grijeh isti je i jučer, i danas, i sutra, bez obzira na moje osjećaje prema njemu.
Ponekad bismo najradije izgovorili da se kajemo zato što se ne kajemo jer htjeli bismo osjetiti pokajanje, ali se to ne dogodi. Ne dajmo se zavarati napasnim mislima kako se ne trebamo ispovijedati jer ćemo opet sagriješiti ili osjećajima da smo licemjerni jer obećajemo nešto što znamo da ne možemo ispuniti. Ti u tom trenutku uistinu želiš promjenu i želiš krenuti iznova, iako smo svjesni svoje grešnosti i padova. Dušu je potrebno oprati, isto kao i tijelo.
Bitan je unutarnji stav kajanja, stav promjene, i možemo se pokajati "razumski", iako možda osjećaj izostaje. Razumom znam da je nešto grijeh i želim to ispovjediti. Za nedostatak osjećaja može biti više uzroka, ali svakako se potrebno moliti da nas Gospodin približi sebi, da poveže naš razum s osjećajima, da omekša i natopi svojom Prisutnošću naša srca."
