Hodočasnikova ispovijest: O životu i značenju sv. Ignacija Lojolskoga (III)

U prošloj smo epizodi svjedočili onomu što je sv. Ignacije Lojolski proživio u Božjoj školi u Manresi. Međutim, nakon što je gotovo godinu dana proveo u tome mjestu, naš je Hodočasnik osjetio da je došlo vrijeme za nastaviti svoj put prema Jeruzalemu. Došavši u Barcelonu 1523. godine, Íñigo je tražio prijevoz do Italije, odakle bi onda nastavio svoje hodočašće prema Svetoj zemlji.
 

Oslanjanje na Boga

Pritom treba istaknuti jednu važnu stvar. Naime, Íñigo se nije htio oslanjati na naravna sredstva, „već je [svom] dušom htio da mu Bog bude jedino utočište“ (Auto. 35). Primjerice, iako mu je predloženo da uzme pratioca jer nije znao ni talijanski ni latinski, odbio je, smatrajući da bi oslanjanje na ljudsku pomoć umanjilo njegovo povjerenje u Boga. Putujući bez novca, naš je Hodočasnik u Barceloni uvjerio kapetana broda da ga preveze besplatno, ali mu je potonji rekao da si sâm treba osigurati hranu. Međutim, Ignacije je osjećao unutarnje sukobe, preispitujući svoje povjerenje u Boga. Ipak, njegov ga je ispovjednik potaknuo da isprosi koliko je nužno i to uzme sa sobom, što je umirilo Ignacija. Íñigo je na putu doživljavao brojne izazove. Primjerice, nakon što je, usprkos olujnomu moru, stigao u talijanski gradić Gaetu, nastavio je put prema Rimu. Na tome su pak putu njegova odlučnost i duhovna snaga bile prokušane kada je pomogao jednoj majci i njezinoj kćeri nad kojima su vojnici htjeli učiniti nasilje.
 

Dolazak u Rim i priprema za Jeruzalem

Stigavši pak u Rim, Íñigo se suočio s uvjeravanjima da bez novca neće moći nastaviti put do Jeruzalema. Iako je na kraju prihvatio donaciju za prijevoz iz Venecije, kasnije je shvatio da je time umanjio svoje povjerenje u Boga, pa je odlučio pokloniti primljene dukate siromasima koje će sresti na putu. Odlučio je tako putovati u Sveti grad s minimalnim sredstvima, oslanjajući se isključivo na Božju milost, noseći u duši „veliku sigurnost da će se Bog pobrinuti za prijevoz do Jeruzalema“ (Auto. 42), što se na kraju i obistinilo. Na brodu za Jeruzalem naš je Hodočasnik svjedočio nemoralnomu ponašanju posade, koje je odlučno ukorio, unatoč upozorenjima da bi to moglo ugroziti njegov život. Čak je i čuo od španjolskih suputnika da ga posada namjerava ostaviti na nekome otoku. Ipak, svidjelo se Gospodinu da brzo stignu do Cipra i potom se ukrcao na hodočasnički brod za Jeruzalem. Nakon dolaska u Sveti grad, Íñigo se posvetio molitvi i hodočašću svetim mjestima, osjećajući pritom duboku duhovnu utjehu.

Hodočasnik u Jeruzalemu

Naš je Hodočasnik planirao ostati zauvijek u Jeruzalemu kako bi posjećivao sveta mjesta i pomagao dušama. Međutim, crkvene su ga vlasti zamolile da se vrati u Europu, navodeći sigurnosne razloge. Poslušao ih je, ali je prije nego što se trebao vratiti Íñigo odlučio posljednji put proboraviti na Maslinskoj gori gdje se „nalazio kamen s kojega je Naš Gospodin uzašao na nebesa“ (Auto. 47). Napustivši Goru, došlo mu je „opet na um da na Maslinskoj gori nije dobro promotrio kako stoji desna noga, a kako lijeva. I vrati se onamo, a stražarima dade … škarice da ga puste ući“ (Auto. 47). No kada su franjevci saznali da je otišao bez vodiča, pošalju potragu za njim i vrate ga natrag u samostan.

Povratak iz Jeruzalema i nova duhovna zadaća

Ignacije se potom s ostalim hodočasnicima uputio natrag u Europu. Stigavši nakon brojnih nedaća u Barcelonu 1524. godine, Íñigo je odlučio nastaviti svoju izobrazbu kako bi mogao bolje pomagati dušama. Iako su ga duhovne spoznaje ponekad ometale u učenju, razlučio je da je riječ o napasti i odlučno se posvetio studiju. Njegova askeza i jednostavan način života često su izazivali čuđenje među njegovim suvremenicima.

Teškoće s crkvenim vlastima

Proboravivši dvije godine u Barceloni, Ignacije je pošao u španjolski grad imenom Alcalá. Tijekom studija u tome gradu, Íñigo se sa svojim sudrugovima, koji su se okupili oko njega, suočio s crkvenim istragama zbog sumnji u njegov nauk i metode. Iako nisu pronađena nikakva krivovjerja ni zablude, crkvene su mu vlasti naložile da se ne izjašnjava o teološkim pitanjima dok ne završi studije. Sâm Ignacije svjedoči da ga je ta „presuda zakratko stavila u nedoumicu o tome što da radi. Kao da su mu zatvorili vrata u pomaganju dušama, a nisu iznijeli nikakva razloga, osim da nije studirao“ (Auto. 63). Odlučio je stoga prijeći u Salamancu da bi nastavio svoje studije.

U Salamancu je stigao 1527. godine, gdje se suočio s novim istragama. Tako su dominikanci i crkvene vlasti bile sumnjičave naročito zato što je govorio o krepostima i manama, smrtnim i lakim grijesima bez teološke izobrazbe. Njima se činilo da ako ne govori prema izobrazbi, onda govori po Duhu Svetome. Crkvenim se vlastima to činilo naročito problematičnim jer su u Španjolskoj tada postojali tzv. „alumbradosi – prosvijetljeni“, pristaše kvijetističko-individualističkoga smjera pobožnosti koja je odbijala svaki crkveni poredak, a prije svega hijerarhiju.

Naš je Hodočasnik tako bio pritvoren sa svojim sudrugovima, čak su mu i verige stavili na noge, ali je u zatvoru nastavio razgovarati o Božjim stvarima s ljudima koji su ga dolazili posjetiti. Bio je izveden pred crkvene suce koji su ga ispitivali „ne samo o Duhovnim vježbama nego i o teologiji, na primjer o Trojstvu i o Sakramentu [Euharistije], o tome kako on shvaća te članke vjere“ (Auto. 68). Tako su mu u kontekstu Duhovnih vježbi predbacivali što nije bio teološki obrazovan, a govorio je, primjerice, o smrtnim i lakim grijesima. Íñigo bi im pak odgovarao: „Vi prosudite o onome što tamo stoji, je li to istina ili nije. Ako nije istina, osudite!“ (Auto. 68). Suci su se razišli ne donijevši presude.

Ipak, dvadeset i drugoga dana od njihova pritvaranja, suci su donijeli presudu: moći će raditi što i prije, tj. „poučavati u vjeronauku i razgovarati o Božjim stvarima, ali pod uvjetom da sve dok ne prođu četiri godine studija nikada ne određuju: ovo je smrtni grijeh ili ovo je manji grijeh“ (Auto. 70). Ignacije je pak odgovorio da iako će činiti što presuda određuje dok bude pod upravnom crkvenom vlašću Salamance, ne slaže se s njom jer „iako ga ni u kojoj stvari nisu osudili, zatvaraju mu usta da ne pomogne bližnjima u onome što bi mogao“ (Auto. 70).

Odluka za Pariz

Sva ta iskustva uvjerila su Íñiga da treba daljnje studije da bi mogao nastaviti pomagati dušama. Iz toga je razloga odlučio nastaviti studij u Parizu da bi stekao čvršće teološke temelje za svoje poslanje. Unatoč upozorenjima o opasnostima putovanja kroz Francusku u kojoj su se u to vrijeme vodile brojne bitke, bio je uvjeren da ga Božja providnost u svemu vodi.