Homilija nadbiskupa Kutleše na slavlju svetkovine sv. Josipa u Karlovcu

Draga braćo i sestre!

Jubilejska godina koju Crkva slavi poziv je na nadu i radost. To je poziv da srcem i umom, s potpunim povjerenjem i bez pridržaja, prihvatimo ono što Bog čini u svijetu i za svakog čovjeka. U ovoj prigodi to ćemo učiniti promišljajući o snovima svetog Josipa. Upravo po svojim snovima sveti Josip nas otvara poruci Jubileja. Sanjamo kad spavamo, a spavanje je, – kako piše Charles Péguy – izraz hrabrosti ne raditi ništa, odmarati se, počivati s povjerenjem u Boga.[1]

Iako ga Crkva časti kao uzora radnika, sveti nas Josip, možda i više od umijeća rada, može poučiti umijeću počinka s čistom savjesti. To je osobito važno u svjetlu Jubileja koji svoje korijene ima u židovskoj tradiciji: svakih pedeset godina opraštali su se dugovi, oslobađali robovi, a zemlja je počivala odražavajući Božji ritam stvaranja. Jubilej je za kršćane milosna prilika za prepoznavanje Božjeg djelovanja i za dublju svijest o tome da sve što postoji potječe od Boga i njemu pripada. Stoga je Jubilej godina pouzdanja, razmatranja Božje milosti i poziv na obraćenje.

Bog je svetom Josipu svoju volju objavio u snovima, a on je vjerovao bez kolebanja jer mu je srce bilo usmjereno na Boga. Matejevo evanđelje donosi četiri Josipova sna – četiri ključna trenutka njegova života u kojima mu Bog, po anđelu, izravno govori i vodi ga kroz izazove, rizike i odricanja. Ta četiri sna uče nas kako prihvatiti Božji poziv, kako čuvati darove koje nam Bog povjerava i kako živjeti vjeru u svijetu punom izazova.

Otvorimo svoja srca, draga braćo i sestre, i dopustimo da nas vodi Josipova tiha vjera, kako bismo i mi s radošću i pouzdanjem, osluškivali Božji glas – čak i dok spavamo.

1. San o pozivu

„Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.“ (Mt 1,20)

Prvi Josipov san otkriva trenutak velike kušnje i odluke. Pravedan i vjeran, Josip se suočava s nečim što ne razumije – Marijinom trudnoćom. Taj trenutak nosi u sebi ljudsku krhkost i dubinu Božjeg poziva. Njegova prvotna odluka da Mariju potajno otpusti svjedoči o nježnosti i čistoći njegova srca, ali i o strahu pred otajstvom koje nadilazi razum.

I upravo tada, u noći sumnje, dolazi svjetlo Božje objave. Anđeo mu govori: „Ne boj se!“ Te riječi odzvanjaju tijekom cijele povijesti spasenja – u glasovima proroka, u anđelovu pozdravu Mariji pri Navještenju, u Josipovu snu. „Ne boj se!“ To su riječi koje razbijaju tamu straha i donose mir.

Josipovo pristajanje na poruku iz sna nije toliko plod ljudskog promišljanja, koliko dubokog pouzdanja u Boga. Njegova hrabrost dolazi iz sigurnosti srca koje u potpunosti pripada Bogu.

Ovaj prvi Josipov san, draga braćo i sestre, usko je povezan s pozivom Jubileja da se upravo u trenucima neizvjesnosti i nesigurnosti otvorimo znakovima Božje blizine. Bog nam uvijek govori. Prihvaćanjem njegove volje naša se srca šire za dar njegove prisutnosti.

U poslušnosti anđelu Josip ne prihvaća samo Mariju nego i samo otajstvo Utjelovljenja. Prihvaća Boga koji dolazi kao dijete, ranjivo i ovisno o ljudskoj brizi. Postaje slika Oca koji prihvaća Sina, slika Božje ljubavi prema čovjeku unatoč njegovim slabostima. Njegovo životno putovanje od toga trenutka postaje pravo hodočašće nade.

Josipovo „da“ ne mijenja samo njegov život, nego i tijek povijesti spasenja. To „da“ otvara vrata Kristu, spašava Mariju od osude, čini Svetu Obitelj mjestom Božje prisutnosti. I danas Bog traži naše „da“ kako bi u srcima, obiteljima i u svijetu otvorio vrata svoje ljubavi, mira i milosrđa.

Neka ova Jubilejska godina bude jedno veliko „da“ Gospodinovim planovima za naš život. Ne bojmo se prihvatiti njegov poziv čak i kada nam se čini težak ili nerazumljiv.

2. San o bijegu

„Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat.“ (Mt 2,13)

Draga braćo i sestre, drugi Josipov san odvodi nas u dramatične okolnosti Božjeg dolaska među ljude. Radost Isusova rođenja pomućena je Herodovom prijetnjom. Vođen strahom za svoje prijestolje, Herod smišlja zločin kako bi uklonio novorođenog Kralja. U tom trenutku Bog ponovno progovara Josipu zapovijedajući mu da ustane i bježi. Ovu zapovijed nije lako prihvatiti; ona zahtijeva hitrost, odlučnost i bezuvjetno povjerenje u Božju providnost. Zahtijeva također ispravan doživljaj Božje moći.

Mi se često pitamo zašto Bog dopušta da njegov Sin mora bježati pred moćnicima ovoga svijeta. Slično pitanje odjekuje u poruzi s Golgote: „Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik“ (Lk 23,35). Slično se i mi obraćamo Bogu kad nam se čini da pravednik i grešnik dijele istu sudbinu (usp. Prop 9,2). No, sveti Josip nas uči jedinom ispravnom stavu vjernika pred nepravdom: potpunom pouzdanju u Boga. Bez riječi ustaje i postupa po Božjoj uputi, jer mu je povjereno da zaštiti Sveto Dijete i bude njegov čuvar.

Tim poslanjem Josip postaje uzor svakom ocu i svakoj obitelji. Uči nas kako se suprotstaviti prijetnjama koje ugrožavaju našu djecu i svetost života štiteći darove koje nam Bog povjerava. Draga braćo i sestre, Herod nije nestao – on je simbol svakog zla koje prijeti obitelji, svake sebičnosti i straha koji ranjavaju ljudsko srce. No, pozvani smo poput svetog Josipa budno čuvati Krista u svojim srcima i domovima. Ponekad to znači bježati – ne iz straha, nego iz vjernosti, bježati od grijeha, napustiti loše navike ili odbaciti sve što nas udaljava od Boga. Josip nas podsjeća da je bijeg ponekad čin hrabrosti usmjeren prema sigurnosti koju nudi Bog.

U svjetlu Jubileja, ovaj Josipov san postaje poziv na djelovanje i odgovornost. Svako dijete dar je od Boga, povjeren roditeljima da ga čuvaju i odgajaju u vjeri. Svaka obitelj pozvana je odražavati svetost Svete Obitelji. To zahtijeva predanost i žrtvu – zaštitu obitelji od materijalizma, braka od sebičnosti, djece od utjecaja koji ih udaljavaju od Boga. Budimo poput Josipa Kristovi povjerenici u svijetu – čuvari vjere, mira i ljubavi.

3. San o povratku

„Ustani, reče, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili.“ (Mt 2,20)

Treći Josipov san nosi simboliku ostvarenja nade i povratka. To je nada koju i danas dijele milijuni prognanih. Nakon godina provedenih u tuđini, Josip prima vijest o kraju opasnosti. Herod je umro i Bog Josipu daje jasnu uputu da se vrati u zemlju izraelsku. Međutim, taj povratak nije tek vraćanje u domovinu. To je poziv na novi početak u svijetu koji je pun novih izazova.

Josip ne zna sve pojedinosti: tko će ih dočekati, što ih tamo čeka, hoće li moći osigurati dostojan život svojoj obitelji. No, on ne traži objašnjenja; on vjeruje. Povjerenje u Božju providnost koje ga je vodilo u Egipat sada ga vodi natrag u Izrael. Njegova sigurnost nije ljudska, već dolazi od Boga. Povratak iz Egipta postaje čin duhovne hrabrosti – snaga suočavanja s prošlošću i vjere u budućnost koju Bog sprema.

Braćo i sestre, koliko često u životu izbjegavamo povratke? Povratak može značiti oprost, pomirenje ili ponovno prepoznavanje Božje prisutnosti. Možda smo se udaljili od Boga, možda nas je obuzela gorčina ili smo izgubili nadu. No Jubilej nam poručuje da je povratak Bogu, izvorima vjere i duhovnosti uvijek moguć.

Za Svetu Obitelj povratak u Izrael bio je povratak Božjem naumu. I u našim obiteljima, povratak vjeri, molitvi i zajedništvu donosi mir i blagoslov. Josip nas uči da ne moramo imati sve odgovore da bismo krenuli naprijed – dovoljno je znati da nas Bog voli i vodi prema dobru. Kao što Josip nije znao sve što ga čeka, ali je znao da Bog ide ispred njega, tako smo i mi pozvani vjerovati da nas Bog ne vodi nikamo osim prema spasenju.

Povratak korijenima vjere i ljubavi prema Bogu i bližnjima nije slabost, nego snaga. Nije znak neuspjeha, nego novi početak. Bog, koji je vodio Josipa i Svetu Obitelj, vodi i nas. Neka ovaj Jubilej bude vrijeme ostvarenja naših nada.

4. San o Galileji

„Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski.“ (Mt 2,22)

Četvrti san svetog Josipa donosi završnu etapu povratka Svete Obitelji u zemlju izraelsku. Po povratku iz Egipta, Josip je prirodno planirao nastaniti se u Judeji. Tamo je Hram, središte bogoštovlja Izraelaca, ali i mjesto Isusova rođenja. Stoga Josip nije dvojio o mjestu povratka. No, kad je čuo da Judejom vlada Herodov sin Arhelaj, obuzeo ga je strah za Isusov život. Taj osjećaj bio je prvi znak Božjeg vodstva. Potom mu Bog u snu izravno progovara upućujući ga u Galileju, u skromni Nazaret.

Odlazak u Nazaret nije bio logičan izbor – taj grad bio je na periferiji i bez ugleda, daleko od središta duhovnog i političkog života Izraela. „Iz Nazareta može li što dobro izaći?“ (Iv 1,46), pita Natanael, izražavajući opće mišljenje o tom mjestu. No, Josip ne pita „zašto?“, ne pregovara s Bogom – on se prilagođava, svjestan da je svaki korak dio većeg plana.

Nama je teško prilagoditi se Božjem vodstvu. Često očekujemo da se Bog prilagodi nama, a ne mi njemu. Josipova spremnost na poslušnost, čak i kada stvari ne idu prema njegovim zamislima, poziv je i nama da budemo otvoreni promjenama koje Bog donosi u naš život.

Nazaret postaje škola skrovitosti i jednostavnosti, mjesto gdje Josip poučava Isusa temeljnim vrijednostima – ljubavi prema Bogu, skromnosti, poslušnosti i trudu. Bog za ostvarenje svog nauma spasenja ne bira veličanstvene palače, nego ponizna mjesta.

Josip prihvaća tu Božju pedagogiju života u skrovitosti. Njegova prilagodba Božjem planu čin je poslušnosti i povjerenja. On ne mora razumjeti sve detalje Božjeg plana da bi ga slijedio. Kada Bog mijenja smjer našeg života, možda nam se to čini nelogičnim ili teškim, ali Josip nas uči da svaki Božji poziv dolazi s obećanjem njegove prisutnosti i brige. Nazaret, premda neznatan u očima svijeta, postaje mjesto Isusove pripreme za poslanje. Tako i naš život, podložan Božjoj volji, može postati plodno tlo za njegov blagoslov.

Draga braćo i sestre, ova Jubilejska godina poziva nas na raspoloživost za nove početke. Dok promišljamo o svetom Josipu i njegovim snovima, osjećamo kako nam ovaj pravedni čovjek u tome može pomoći vodeći nas kroz ključne trenutke našeg vjerničkog života. Njegovi snovi nisu bili puka noćna viđenja, već pozivi na vjeru, odvažnost i poslanje. Na isti način, i mi u ovoj Jubilejskoj godini, kada se spominjemo 1100. godine Hrvatskog kraljevstva i krunjenja prvog kralja Tomislava, trebamo gledati u budućnost nadahnuti tim istim snovima – snovima koji nadilaze povijest i ulaze u srce Božjeg nauma.

San o pozivu poziva nas da se ne bojimo Božjih planova. Josip je u trenutku nesigurnosti prihvatio Mariju i dijete Isusa, baš kao što je i narod naš prije gotovo 1400 godina prihvatio kršćansku vjeru i nastavio hod za Kristovim križem. Danas, kada nas možda obuzimaju tjeskoba i nesigurnost pred izazovima vremena, sveti Josip nas poziva na hrabrost i povjerenje – da ne napustimo svoj duhovni identitet, nego ga s pouzdanjem živimo u svijetu koji traži autentično svjedočanstvo vjere.

San o bijegu uči nas odgovornosti za budućnost. Kao što je sveti Josip razboritošću, a ne samouvjerenošću, sačuvao Isusa od pogibelji, tako smo danas i mi pozvani mudrim odlukama sačuvati ono što je dragocjeno – obitelj, vjeru, domovinu. Povijest nas uči da narod bez duhovnih temelja postaje izgubljen. Moramo budno štititi svoju djecu, mlade, svetost braka i obitelji kako bi se očuvale vrijednosti koje su u temelju našeg naroda i katoličke vjere.

San o povratku poziva nas na obnovu. Sveti Josip vratio se u domovinu kada je vrijeme bilo ispunjeno. Jubilej u kojemu se po molitvama Crkve izlijeva obilje milosti na Božji narod nama je znak punine jednog vremena i poziv na povratak izvorima obnovom vjere naših predaka i vjernosti Evanđelju koje nam je dano, zavjetima koji su učvrstili naše biće. Povratak Bogu i njegovoj istini jamči nam novi početak i sigurnost.

San o Galileji govori nam o poslušnosti Božjoj volji. Josip je krenuo onamo kamo ga je Bog usmjerio, iako nije sve razumio. Tako i mi danas moramo biti spremni na ono što nam Bog pokazuje. Možda nas poziva da ojačamo obiteljski život, obnovimo molitvu, više se posvetimo odgoju djece u vjeri. Možda nas poziva da budemo hrabri u javnom svjedočenju kršćanskih vrijednosti. Domovina u kojoj ostvarujemo svoje poslanje možda je malena, poput Nazareta, ali Bog iz maloga čini veliko. Hrvatska po nama, dragi vjernici, može biti svjetionik vjere Europi i svijetu samo ako se oslonimo na Krista.

Neka, braćo i sestre, u ovoj Jubilejskoj godini naš narod prepozna da su snovi svetog Josipa i naši snovi. Ako budemo imali njegovu vjeru, hrabrost i poslušnost Bogu, i mi ćemo, poput njega, biti čuvari svetoga – čuvari vjere, obitelji i domovine. Neka nas on prati, zagovara i štiti na tom putu.

Sveti Josipe, zaštitniče Crkve i domovine nam Hrvatske, moli za nas!