"Hrvatska ima povlašteno mjesto u mom srcu"

Donosimo govor mons. Želimira Puljića, zadarskog nadbiskupa u miru, koji je izrekao nakon predstavljanja brošure pod nazivom: ''Europo, pronađi sebe i oživi svoje korijenje!'' i knjige "Dubrovnik je odsada i moj grad".

Uz ovo predstavljanje knjige i brošure o Ivanu Pavlu II. naviru draga sjećanja na nezaboravnog Papu koji je svojim nastupnim govorom, prije 46 godina, osvojio srca ljudi, posebice mladih. Malo se koji Papa tako umješno i uspješno približio suvremenom čovjeku kao Ivan Pavao II.: od djece i mladih, do starih i bolesnih. Hrvatski narod ne bi smio nikada zaboraviti njegovu očinsku brigu koju je pokazao kad nam je bilo najteže, u vrijeme Domovinskog rata. Nije se, naime, tih dana umarao moliti za mir, te činiti sve što je bilo u njegovoj moći, da se obustave ratna stradanja i ''zaustavi ruku koja ubija''. 

Posebice se s radošću sjećamo njegova 100. apostolskog putovanja u Hrvatsku, od 6. do 9. lipnja 2003., kada je posjetio Dubrovnik, Osijek i Đakovo, Rijeku i Zadar. Ne možemo zaboraviti oproštajne riječi u zračnoj luci u Zadru: ''Neka Bog nastavi blagoslivljati i štititi Hrvatsku! Ona će uvijek imati povlašteno mjesto u mojoj ljubavi i u mojoj molitvi.''

Predstavljači su nam večeras dočarali neke od tih nezaboravnih dana kojih se s radošću i ponosom sjećamo. I Bogu zahvaljujemo što smo bili svjedocima tih događaja. Posebice smo zahvalni što su Papine noge tri puta stupale Lijepom Našom. A njegove ruke blagoslivljale ljude, obitelji i zemlju našu. Zahvalni smo Ivanu Pavlu II. za misijsku vatru koju je zapalio, kao i za ljubav i brigu koju je prema nama očitovao. Duboku zahvalnost pjesnik je pretočio u stihove koji su odjekivali Stradunom toga poslijepodneva: ''Hrvatska ti kliče, hvala. Pjesma k nebu nosi glas. Kad te je u suzi zvala, čuvao si nju i nas. Srca su nam katedrale. Tvoja Crkva puk je tvoj. Hrvatska ti kliče, hvala. Novu snagu podaj njoj''.

Za ovaj večerašnji akademski čin zahvalni smo mnogima: lektoru i korektoru, izdavačkoj kući Salesiana, društvu Dubrovčana u Zagrebu, župniku sv. Vlaha (Blaža), don Borni i njegovim suradnicima. Osobitu zahvalu upućujemo večerašnjim predstavljačima: gospođi Nikolini Klaić, mr. Petru M. Radelju i gosparu Andriji Jarku. Hvala renomiranoj voditeljici programa, gospođi Tanji Maleš, sveučilišnim pjevačima i nacionalnoj prvakinji HNK-a, gospođi Dubravki Šeparović – Mušović. Osobita zahvala ide vama, vrijedna publiko, koji ste odlučili nazočiti ovom akademskom činu. Posebnu zahvalnost dugujem kard. Stanisławu Dziwiszu, dugogodišnjem osobnom tajniku Ivana Pavla II. koji je napisao divne riječi u predgovoru ove monografije. ''Tim pohodom'', piše kard. Dziwisz, ''ostvarila se želja Dubrovčana, a ispunila se i želja Ivana Pavla II. koji je istinski želio posjetiti Grad višestoljetne katoličke povijesti i kulture. A kad je 29. travnja 2004. primio povelju 'počasnoga građanina', „izgovorio je riječi koje mu je diktiralo njegovo srce: 'Neka Bog blagoslovi Dubrovnik, od danas također i moj grad, te cijelu zemlju hrvatsku'.''

Knjiga i brošura govori o ''posebnom Papi u posebno vrijeme'', koji je zapravo bio ''dar Duha Svetoga Crkvi i našem vremenu. Posjedovao je razvijen umjetnički sluh i manire svetog svećenika i dobrog otca, koji je postao dragi Sveti Otac, brat i prijatelj, skrbnik i odvjetnik. Posebice onih koji su bili ugroženi, napušteni ili ostavljeni. No, on je bio i mudri otac koji  savjetuje, opominje, ukorava i potiče. Stoga je bio vrlo kritičan prema suvremenim zastranjenjima, odvažan u susretima sa svjetskim moćnicima, apostolski zagrijan za navještaj istine, neustrašiv i nepopustljiv prema svim vrstama lažnih ideologija i zavođenja ljudi. I obraćao se svima, posebice mladima koje je žarko molio i zaklinjao neka se ne daju zavesti; neka vjeruju Isusu Kristu, jedinom prijatelju, bratu i otkupitelju. 

S osobitom pažnjom, ljubavlju i naklonošću napisao sam ovu knjigu o Velikom Papi koji nas je u prigodi pohoda Gradu svetoga Vlaha obdario novom blaženicom, Marijom Propetog Isusa iz Blata. Knjigu sam posvetio: našem svetom Parcu, Gradu Dubrovniku i Ivanu Pavlu II. s riječima: Gradu moje mladosti i svetom Starcu, njegovom zaštitniku i Parcu te Svetom Otcu Ivanu Pavlu II. koji je dugo vremena želio posjetiti Dubrovnik, poklanjam ovaj rukovet zapisa i slika iz bliže i daljnje prošlosti kao izraz nikada dovoljno izrečene zahvalnosti, odanosti i poštovanja tom zanimljivom ''trojnom amalgamu'': 

•    Gradu sazdanom na kamenim hridima koje oplakuju valovi sinjega mora;
•    Svetcu Vlahu, zaštitniku i Parcu koji svojom sijedom bradom miluje mire i fortece, zvonike i trgove tog čudesnog Grada; 
•    Velikom sinu poljskoga naroda, svetom Ivanu Pavlu II., vrhovnom pastiru sveopće Crkve (od 1978. do 2005.).

Njih sve troje vidno su utjecali i na moj životni hod vjernika, svećenika i biskupa, pa im ovom monografijom iz dubine duše harno zahvaljujem. Providnost je ovu dvojicu svetaca vezala na zajedničkom zadatku ''tkanja povijesti'' u Parčevu Gradu na kraju drugog i na početku trećeg tisućljeća hoda Crkve Kristove. Neka sada naš dragi Parac skupa s počasnim građaninom Dubrovnika vodi brigu i na kopnu i na moru o Gradu i Crkvi našega juga Hrvatske. Slugavam se na koncu s osobitom zahvalnošću i vama, cijenjena publiko, za vaš interes, pažnju i strpljivost. Živio sveti Vlaho!