Intervju s nuncijem u SR Njemačkoj mons. Nikolom Eterovićem

Apostolski nuncij u SR Njemačkoj, mons. Nikola Eterović, predstavio je svoju knjigu "Tiha moć. Diplomacija Svete Stolice". Tom prigodom gostovao je u specijalnom izdanju emisije Izdvojeno. Razgovor prenosimo u cijelosti. 

Na samom početku, možete li uvodno reći neke najvažnije stvari o knjizi koju predstavljate?

U knjizi se može pronaći puno tema jer je sastavljena od osam poglavlja. Svako poglavlje odrađuje jednu temu. Na neki način to je povezano s mojim iskustvom apostolskog nuncija Svete Stolice u Ukrajini i jasno u Hrvatskoj. Ovdje nisam bio samo kao predstavnik Svete Stolice, to je i moja domovina. Surađivao sam s papom Ivanom Pavlom II. i papom Benediktom XVI. Imao sam čast pratiti ih u pohodu Hrvatskoj. To je moja domovina i time sam se bavio. Bio sam aktivan u dogovaranju ugovora između Svete Stolice i Hrvatske. U knjizi postoje tri poglavlja: Sveta Stolica i Hrvatska, Sveta Stolica i Ukrajina i Sveta Stolica i Njemačka. Jedno poglavlje posebno je značajno jer tumači utjecaj pape Ivana Pavla II. u padu Berlinskog zida. Berlinski zid postao je simbol komunističkog režima. Njegov pad značio je početak pada komunističkih režima u srednjoj i istočnoj Europi, dakle i u Hrvatskoj. Budući da već 11 godina živim u Berlinu, pa svakodnevno prolazim iz istočnog dijela Berlina u zapadni dio, na neki način bilo je logično da produbim povijesno, crkveno i civilizacijsko značenje Berlinskog zida. Povod tomu bio je prije trideset godina. Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu održao se jedan simpozij upravo na temu „Pad Berlinskog zida“. Rektor don Željko Tadić zamolio me je za moj doprinos. Tako sam otkrio tu temu koju sam istražio znanstveno i ona se sada nalazi u toj knjizi.

Može li se za svetog Ivana Pavla II., papu Poljaka s istočne strane Željezne zavjese, reći da je bio jedna od ključnih osoba u rušenju tih prepreka, zidova, granica i svega ostalog između Istoka i Zapada, a što je na neki način još uvijek vidljivo i danas?

Svakako. To su mi potvrdili ne samo crkveni ljudi nego i političari među kojima i autor i važan sudionik Mihail Gorbačov, koji u svojoj knjizi citira njegove izjave govoreći o tome da se ovo što se dogodilo u Europi, osobito u srednjoj i istočnoj Europi, da nije bilo Ivana Pavla II., ne bi bilo dogodilo.“ A tu su i njemački političari poput Kohla i Genschera koji su slično razmišljali.

Vratit ćemo se kasnije na temu Svete Stolice i diplomacije. Kratko se osvrnimo na vaš odnos s papom Ivanom Pavlom II. Godine 1999. imenovao vas je biskupom. I prije toga ste surađivali, susretali se s njim. Kako je znati da ste u životu susretali osobu koja je uzdignuta na čast oltara, koja je svetac?

U to vrijeme nisam o tome razmišljao, to je bila moja crkvena služba. Naime, bio sam u diplomatskoj službi od 1980. i svake godine otišao bih u Rim. Posjet Rimu bio je i posjet Papi. Uvijek je bilo važno susreti Papu. Godine 1990. poglavar, kardinal Angelo Sodano, pozvao me je u Rim i tamo sam radio u Odjelu za vanjske poslove, to je nešto poput Ministarstva vanjskih poslova. Bio sam zadužen za zemlje srednje i istočne Europe, a među ostalim i za Poljsku. Papa Poljak bio je posebno osjetljiv za ono što se događa u Poljskoj, tako da smo profesionalno surađivali, što je značilo ispravljati dokumente, prepravljati bilješke, upisivati razvoj situacije ne samo u Poljskoj nego i u drugim zemljama: Mađarskoj, Čehoslovačkoj, kasnije Češkoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Armeniji i tako dalje. Također, i u našim područjima u zemljama bivše Jugoslavije. 

Možete li posvjedočiti ljubav sv. Ivana Pavla II. prema Hrvatskoj? Neki kažu da se nekad ne bi znalo voli li Hrvatsku, hrvatski narod ili svoju Poljsku. 

Papa je pastir sveopće Crkve. On ima srce za cijeli svijet. Nešto slično doživljavali su drugi narodi. Primjerice, njegov prvi pastirski posjet Meksiku bio je senzacionalan. Ali može se reći da je imao posebnu senzibilnost i blizinu prema hrvatskom narodu. To dolazi iz njegova poznavanja povijesti. On se već kao mladi biskup sreo s našim hrvatskim biskupima na II. vatikanskom koncilu. Poznavao je primjerice kardinala Šepera, nadbiskupa Franu Franjića. Čak me je jednom pitao: „Kako je Frano Franić?“, a splitski umirovljeni nadbiskup već je bio prilično star. To sam prenio monsinjoru Franiću kojemu je bilo drago da ga se Papa još uvijek sjeća. Ta se ljubav pojačala za vrijeme Domovinskog rata kada je Hrvatska bila u velikoj nevolji i kada je Ivan Pavao II. htio moralno, humanitarno, diplomatski, ali i politički pomoći Hrvatskoj. Ne zato što je Hrvatska, nego zato što se morala braniti od nepravednog agresora. 

Onaj povijesni trenutak 13. siječnja 1991. godine zapravo je povijesni dan.

To je bio rezultat jednog procesa koji je započeo davno prije. Sveta Stolica na početku je mislila da bi se preuređenjem Jugoslavije moglo zadržati mir. Dakle, da Jugoslavija iz federalne države postane konfederalna, da se očuvaju granice međunarodne priznate Jugoslavije, da ona postane više decentralizirana – da republike dobiju veliku autonomiju. To nije bilo moguće jer u Beogradu za to nisu bili spremni, a nije bilo moguće posebno kada je započela vojna intervencija takozvane Jugoslavenske narodne armije koja je naoružavala pobunjene Srbe i koja je imala veliku podršku iz Republike Srbije. Tada je još bila krhka Jugoslavija.

Bogu hvala, to je prošlost. Danas uživamo plodove slobode i samostalnosti. Vratimo se na vatikansku diplomaciju. Koliko je ona zapravo jaka? Papa nije samo crkveni poglavar, nego je na određeni način i predstavnik svjetovne vlasti kao svojevrsni predsjednik Vatikana i poglavar države s bogatom i razvijenom diplomatskom mrežom. Koliko zapravo Vatikan može utjecati na neke događaje u svijetu? 

Onoliko koliko joj svjetski moćnici to dopuste. Spomenuli smo pad Berlinskog zida. Sveta Stolica bila je tada jedna od glavnih aktera u tom svjetskom događaju. U drugim događajima posredovala je oko mira, na primjer za vrijeme krize u Kubi. Ivan XXIII. imao je važnu ulogu, a kasnije su bila razna posredovanja, kao primjerice ono između Čilea i Argentine, kako bi sprječili rat između tih dvaju bratskih naroda. Sveta Stolica i danas sudjeluje u raznim inicijativima, kao što je riječ u sukobu Rusije i Ukrajine. Preko Pape i njegovih suradnika Sveta Stolica spremna je posredovati između Rusije i Ukrajine da se nađe pravedno rješenje. Sveta Stolica ima veliko iskustvo tijekom povijesti u tim posredovanjima. Međutim, da bi došlo do posredovanja, moraju postojati neki uvjeti; da dvije zaraćene strane traže to posredništvo, da se obvezuju da će poštovati rezultate posredništva i da imaju povjerenje u posrednika. Na žalost, to u ovom tragičnom sukobu u Ukrajini još nije tako.

Ali i tu se može vidjeti važna uloga Svete Stolice koju ima u tim tragičnim okolnostima u kojima skrbi za humanitarnu pomoć žrtvama, osobito ranjenicima i ljudima u nevolji. Također ima odnose i s Rusijom i s Ukrajinom što omogućava razmjenu ratnih zarobljenika. Najčešće po formuli: „Svi za sve“. To je već funkcioniralo u nekoliko navrata, tako da je ukrajinski predsjednik Zelenski preko Diplomatske misije Ukrajine Svetoj Stolici dao popis. Sveta Stolica to je predložila ruskoj strani i onda se dogovorila razmjena tih zarobljenika. Sveta Stolica također je angažirana u povratku ukrajinske djece koja su na silu odvedena na europski teritorij. Dosad je bilo uspjeha, ali ne toliko koliko se Sveta stolica nadala, ali na tome se i dalje radi. Također, i Sveta Stolica je osjetljiva za to da se i tijela poginulih prenesu u mjesto gdje će se dostojno pokopati. Osobito u Ukrajini jer se rat vodi tamo. Dakle, jasno je, kao što je bilo jasno i  u Hrvatskoj, tko je agresor, a tko žrtva. 

Na žalost, taj rat sve pogađa na ovaj ili onaj način. Nismo uzalud spomenuli Ukrajinu jer ste i sami bili apostolski nuncij u Ukrajini pet godina, i u vrijeme posjeta Ivana Pavla II. toj zemlji. Kakve su uspomene na taj događaj? Kako gledate s emotivne strane na rat u Ukrajini? Vjerujem da vas je pogodilo zbog toga što poznajete i neke ljude, svećenike, biskupe...

Ne samo ljude nego i područja. Obišao sam cijelu Ukrajinu. Čak sam i na ukrajinskom jeziku napisao jednu knjigu: „Putovima Ukrajine“. Tu sam opisao svoja pastoralna djelovanja od Harkiva do Lavova, od Luzka do Krima i tako dalje. Osobito dobro poznajem ta područja gdje su sada ratna djelovanja jer su tamo isto bile naše katoličke zajednice, na nekim mjestima veće, na nekima manje. Kad god sam išao na ta područja, obično bih se susreo s političarima. Neki su govorili ruski, a ja sam govorio ukrajinski pa su se neki nekad sramili zbog toga što sam ja, stranac, naučio ukrajinski, a oni koji su se tamo rodili govore ruski. Ali to znači da je tada vladala tolerancija jer su mogli govoriti ne samo ukrajinski nego i ruski, te su imali svoju autonomiju i svoja nacionalna prava. Također sam tražio susret i s predstavnicima ukrajinske Pravoslavne crkve.

Na tom teritoriju bila je Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata. Dakle, povezana s Moskvom. I tragedija ovog rata je trostruka. Ne samo što se rat vodi među bliskim i bratskim narodima, u kojima su obitelji često povezane rodbinski i ženidbeno, to su i narodi koji govore sličnim jezicima, ali osobito koji su članovi kršćanskih Crkava, a čak i te jedne Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata. Dakle, to se stvarno teško razumije. Inače, Ukrajina je vjerski vrlo složena. Ona je kao neki vjerski laboratorij. Katolička crkva ima snažnu zajednicu vjernika, većinom su to grkokatolici, njih oko pet i pol milijuna, i katolici latinskog obreda i tradicije, njih oko milijun. Ali oni imaju daleko veći utjecaj u društvu svojom tradicijom, svojim ustanovama, posebno preko katoličkog sveučilišta u Lavovu, u školama i tako dalje. 

Postoje primjerice i Pravoslavne crkve. To je također složeno. U moje vrijeme postojale su tri Pravoslavne crkve; već sam spomenuo Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Moskovskog patrijarhata, koja je bila najveća. Onda je postojala i Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevskog patrijarhata, koju kanonski nisu priznale druge Pravoslavne crkve. I postojala je Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva. Da se vidi koliko je to složeno, ta Ukrajinska autokefalna crkva bila je priznata kao kanonska Crkva u Sjedinjenim Američkim Državama, dakle izvan Ukrajine, a u Ukrajini nije bila priznata. Situacija se promijenila 2019. kada je carigradski patrijarh Barotolomej priznao autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve. Tada su se ujedinile ove dvije, do tada nekanonske Crkve – Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevskog patrijarhata i Ukrajinska autokefalna crkva. Ali to je izazvalao burnu reakciju Moskve tako da je Ruska pravoslavna crkva prekinula crkveno zajedništvo s Carigradskom patrijarhalnom crkvom te nisu priznali ovu Ukrajinsku autokefalnu crkvu. Tako sada u Ukrajini postoje dvije jake Pravoslavne crkve koje nemaju odnos. Možemo reći da su odnosi zamrznuti, barem dok traje rat. 

Govorilo se i pisalo i o težini prijelaza iz jedne u drugu Crkvu. Na žalost, ipak smo svi, kako Papa ističe, braća. Žalosno je da je prisutna razjedinjenost među samim kršćanima. Nazire li se neki kraj rata? Prepoznajete li neke znakove kraja tomu? Jer političari nerijetko spominju da bi se 2025. godine sukob mogao okončati. 

Nitko nije prorok, ali prepoznaju se neki znakovi zamora i jedne i druge strane. Nadamo se. Nakon nove situacije u SAD-u postoji barem nada da se zaustavi to krvoproliće i da se onda traži pravedan mir. A pravedan mir znači mir u poštovanju međunarodnog prava, što znači da Ukrajina bude priznata kao što je bila priznata u međunarodnim granicama, i da se uspostavi pravedni mir. (...) Ja sam se i fizički loše osjećao kada je započeo taj rat upravo zato što poznajem ljude i Ukrajinu kakva je bila u moje vrijeme. To je bilo vrijeme izgradnje nakon progona komunističkog režima.

Ukrajinska pravoslavna crkva bila je zabranjena, bili su u katakombama. Djelovala je, ali potajno. Svi su biksupi Ukrajinske pravoslavne crkve za vrijeme staljinizima, nakon II. svjetskog rata, bili zatočeni u logorima. Samo je jedan uspio preživjeti, i to kardinal Slipi za kojeg je onda Ivan Pavao II. zamolio Gorbačova da ga pusti iz zatvora. Otišao je u Rim i sudjelovao na završetku II. vatikanskog koncila te ostao na Zapadu jer se nije mogao vratiti u Ukrajinu. 

Ja sam bio pet godina u Ukrajini i to je bilo lijepo vrijeme, lijepo iskustvo osnovnih struktura Katoličke crkve koja je davala živote, dinamizam pa i sada, dok se na Zapadu i u Njemačkoj zatvaraju neke crkve jer ljudi onamo više ne dolaze ili dolaze sve manje. Tamo smo morali graditi. To je bilo uistinu jedno posebno iskustvo, stvarati nove i temeljne ustanove da bi Katolička crkva mogla normalno živjeti. 

Mučenička Crkva i za vrijeme komunizma, ali na žalost i danas. 

Da, i danas je situacija teška, ali ona u Ukrajini ima svoje mjesto u demokratskoj, slobodnoj Ukrajini. Tako da je i cijenjena jer se zauzima za opće dobro, za etička i moralna načela, i također podržava pravo Ukrajine da postoji. 

Sada ste apostolski nuncij u Njemačkoj već 11 godina. Kako je biti nuncij u jednoj tako velikoj, moćnoj i gospodarski razvijenoj zemlji? 

Zahtjevno, vrlo zahtjevno, ali uz Božju pomoć uspijevam toliko godina. Nadam se da je moja služba bila korisna. Nuncij mora poraditi na tome da se odnosi između Svete Stolice, Pape i mjesne Crkve, u mom slučaju Katoličke crkve u Njemačkoj, ne samo zadrže nego i da se unaprijede. To ne ide uvijek lako, ali dok postoji dijalog i dobra volja, postoji i nada da će se to ostvariti. To se baš u Njemačkoj događa. Njemačka je Crkva vrlo darežljiva i po tome su prepoznatljivi, što je i sada aktualno. Imaju toliko ustanova koje pomažu nerazvijenim zemljama i katoličkim crkvama u tim zemljama. Dakle, i mi u Hrvatskoj trebamo biti zahvalni Katoličkoj crkvi u Ukrajini. Za vrijeme komunizma dobivali smo dosta pomoći. Hrvatska, Bogu hvala, nije više toliko potrebna te pomoći, ali jesu druge zemlje. Sada velika pomoć odlazi u Ukrajinu; i humanitarna i vojna pomoć koju Njemačka daje.

To je značajna pomoć, najveća od svih europskih zemalja, govorim o vojnoj pomoći iz Njemačke. Humanitarna pomoć za koju je Katolička crkva aktivna, na primjer Malteški red, Caritas, i nisam spomenuo Renovabis, ali i druge katoličke ustanove u Njemačkoj. To je uistinu pohvalno, mislim da bi mogli biti primjer svim zemljama, a i Hrvatskoj, da ljudi moraju biti darežljivi. Mogli bismo ukratko reći neka Bog blagoslovi Hrvate da imaju mogućnosti i da onda mogu drugima pomoći. Imali i davali – dvije riječi. To se u Njemačkoj još uvijek ostvaruje i tu se osjeća određena ekonomska klima, ali postoje određene poteškoće u sadašnjem trenutku. Za sve to još uvijek ima darežljivih ljudi koji pomažu braći u nevolji. 

Često posjećujete hrvatske katoličke misije u Njemačkoj, Hrvata je sve više. Upravo kad ste vi postali nuncij, počeo je veliki val iseljavanja. Teško je procijeniti koliko ima Hrvata u Njemačkoj, ali mnogo ih je. Kako izgledaju ti susreti? 

Otprilike ima oko pola milijuna Hrvata. Ima ih po cijeloj Njemačkoj, osobito tamo gdje su koncentrirane industrije jer je tamo bilo moguće naći mjesto za rad. Često me pozivaju i rado se odazivam. To su lijepi susreti i crkve su obično pune. Obično me pozivaju za krizme ili prigodom većih obljetnica katoličkih misija u pojedinim mjestima. Evo, već za sljedeću godinu imam dosta poziva i dosta mogućnosti susresti se s našim ljudima. To je uvijek lijepo i oni su na neki način ponosni da je apostolski nuncij u Njemačkoj njihov zemljak, da govori hrvatski. Uvijek ih potičem da ostanu vjerni Bogu, da ne zaborave svoje korijene i da djecu uče hrvatski jezik jer oni će njemački ionako naučiti savršeno, ali važno je da ne zaborave svoje korijene.

Hrvatski jezik možda će im biti potreban i poslovno u njihovu životu, ne samo u biznisu između Njemačke i Hrvatske, nego može služiti i kao podloga za učenje drugih slavenskih jezika. Što više jezika znaš, to više vrijediš. Kad znaš jedan jezik, ne samo da znaš njime govoriti, nego razumiješ i jednu kulturu. To onda predstavlja ne samo prozor nego i vrata kroz koja se ulazi u određenu kulturu. Onda je puno lakše i djelovati u jednoj zemlji. Bogu hvala, ja sam imao tu čast ili milost da sam u svim zemljama u kojima sam djelovao govorio jezikom koji govori većina tog stanovništva. Ukrajinski jezik još uvijek koristim, osobito u susretu s Ukrajincima. Sasvim je drukčiji osjećaj kada Papin predstavnik govori na materinskom jeziku. Moram reći da sam i tu bio potaknut Ivanom Pavlom II. koji je bio veoma osjetljiv te je imao poseban dar za jezike. On se trudio.

Kad je dolazio u Hrvatsku, osobito za vrijeme svog prvog posjeta, imao sam čast učiti ga čitati hrvatski. On je to brzo naučio, osobito kada je trebalo pripaziti na izgovor nekih riječi kako ih ne bi pogrješno naglasio jer su naglasci u hrvatskom jeziku drukčiji nego u njegovu poljskom jeziku. Općenito je razumio, ali kad ne bi, onda bi me upitao za neku riječ pa bi si to zapisao na poljskom ili talijanskom. Bilo mu je drago nakon prvog posjeta u Hrvatskoj 1994. kada sam ga pohvalio, rekao sam mu: „Moja majka je rekla da je razumjela sve što ste govorili“. 

Sigurno mu je bilo drago! Bogu hvala na tim lijepim trenutcima. Sigurno je bila velika čast pomagati papi Ivanu Pavlu II., a kasnije i drugim papama. Vratimo se na diplomaciju Svete Stolice. Koliko je teško realizirati ugovor između Svete Stolice i nekih zemalja, takozvane konkordati? Kod nas još postoji naziv 'vatikanski ugovori'. Pretpostavljam da je to jedna od važnijih zadaća nuncija. 

Njemačka je tu, mogli bismo reći, svjetski lider. S Njemačkom Sveta Stolica ima 16 ugovora. Postoje konkordati s njemačkim Reichom iz 1933., ali postoje i drugi konkordati s Bavarskom, s Pruskom, s Badenom... S drugim zemljama Njemačke postoje ugovori između Svete Stolice i dotične zemlje, kao što je to slučaj i s Hrvatskom. Naša je zadaća, kao apostolskih nuncija, da se ti ugovori primjenjuju jer se radi o trima područjima koja su dinamična, razvijaju se. Zatim te ugovore treba usklađivati s razvojem situacije. To je u prvom redu odgoj, u Njemačkoj imamo više od tisuću raznih škola, da ne govorimo o dječjim vrtićima. U nekim saveznim zemljama samo Katolička crkva ima te dječje vrtiće. Tamo idu svi ljudi dobre volje pa i oni koji nisu članovi Katoličke crkve, čak i muslimani. Radije idu u vrtiće koje ima Katolička crkva nego u civiline državne vrtiće.

Ti ugovori se odnose na odgoj, a kasnije na zdravstvo. U Njemačkoj ima dosta katoličkih bolnica, ambulanti, svega onog što je povezano sa zdravstvom i sa skrbi za ljude, za hendikepirane, stare. Postoji treći dio razvoja za caritas, razvoj za mlade i tako dalje. Sva su ta područja u nadležnosti pojedinih saveznih država. Tako da Sveta Stolica ima ugovore s njima i to se stalno usavršava i nadopunjava. I to je jedna od važnijih dužnosti apostolskog nuncija. Već sam spomenuo da sam imao čast sudjelovati u izradi ugovora između Svete Stolice i Hrvatske. To nije bilo jako teško jer je bila dobra volja dviju strana. Tu nismo izmišljali nešto sasvim novo jer već postoji tradicija, postoje ti ugovori koji se onda prilagode situaciji u pojedinim zemljama. Nedavno je Sveta Stolica potpisala ugovor s Češkom. To je drugi ugovor jer zbog političke situacije prvi ugovor nije bio ratificiran u parlament. Dakle, svaka država ima svoj put, ali ono što na primjer postoji u hrvatskim ugovorima između Svete Stolice i Hrvatske, uglavnom postoji u drugim državama. Danas Sveta Stolica ima ugovore konkordatskog prava sa 74 države.

To su uglavnom europske države koje imaju rimsko germansko pravo. S pravno uređenim državama Sveta Stolica ima drukčije odnose. Sve više nove moderne države iz Afrike i Azije također žele urediti pravno te odnose između Svete Stolice i vlasti, i zato što se to pokazalo praktičnim. Iako je u praksi država odvojena od Crkve, ipak postoje područja na kojima je potrebno surađivati. I da bi ta suradnja bila skladna, imamo ugovore u kojima se onda zna što na koga spada. Ako dođe do nekih nesuglasica, u samom tom ugovoru postoji dogovor da se dvije strane sastanu i da onda u dobroj vjeri i u dijalogu nađu rješenje za nastale probleme. 

Mnogi kritiziraju vatikanske ugovore. Međutim, spomenuli ste da je to uobičajena praksa sa zemljama u Europi. Nije to nešto posebno što imaju Hrvatska i Sveta Stolica, nego i druge zemlje u europskom okruženju to imaju. 

Imamo 74 ugovora Svete Stolice s raznim zemljama u Europi. Mislim da nema europske zemlje s kojom nemamo ugovor, jedino nemamo posebno ugovore s pravno uređenim zemljama koje imaju drukčiji sustav. Ali, na primjer, sa SAD-om imamo gospodarski ugovor jer oni su osjetljivi na te gospodarske, ekonomske transakcije. Inače, tamo oni imaju drukčiji sustav i Katolička crkva se uklapa u taj sustav koji ne predviđa ovakve ugovore. Sve ove zemlje koje su nama bliske po tradiciji, kulturi, imaju takve ugovore. 

Jedan od zadataka nuncija je pomoći Papi birati nove biskupe. Koliko je to zahtjevno u ovom vremenu?   

To je uvijek izazovno, u Njemačkoj posebno jer imamo posebni sustav. Njemački konkordatski sustav koji je ostao još od pamtivjeka, a sustav daje posebne ovlasti i povlastice njemačkoj Crkvi u biranju biskupa. To je složeno jer postoje tri sustava: onaj u Bayernu, Badenu i u Prusiji. Ono što je na kraju najjednostavnije jest to da Sveti Otac odobri tri kandidata za jednu biskupiju, pošalje ih u apostolsku nuncijaturu i onda apostolska nuncijatura o tome obavijesti kanone, zbor kanonika u pojedinoj biskupiji koji imaju pravo od tih triju kandidata izabrati jednoga. Onda oni obavijeste nuncija, on obavijesti mjesnu vladu više zbog kurtoazije. Po ugovorima treba obavijestiti mjesnu vladu u slučaju da imaju nešto protiv tog kandidata zbog političkih razloga. Prije je to bilo značajnije, a danas je to praktički samo formalnost. Onda kad oni izjave da se slažu, Sveti Otac objavi u Rimu i Njemačkoj imenovanje tog biskupa. Mogli bismo danas reći da je riječ o sinodalnoj formi sudjelovanja u imenovanju biskupa koji u Njemačkoj imaju neku povlasticu. 

Od 2004. do 2013. bili ste generalni tajnik Biskupske sinode. Posljednje tri ili četiri godine u Crkvi traje jedan sinodalni hod. Nikad duže, usudio bih se reći. Puno se raspravljalo, puno se razgovaralo. Osobno niste sudjelovali na sjednicama u Rimu ove jeseni i protekle godine, ali kako komentirate sve što se događa?

Sinodalnost je važna u Crkvi. Mogli bismo pojednostavniti; sinodalnost zahtijeva da svatko ima aktivnu ulogu u Crkvi, svatko na svom području. Da se svaki vjernik osjeća suodgovornim za svoju župu, biskupiju i Crkvu. Ne samo molitvom nego i sudjelovanjem u raznim institucijama u kojima može sudjelovati. Ja sam veoma aktivan, ne samo zato što sam gotovo deset godina bio glavni tajnik Biskupske sinode, praktički cijelo vrijeme pontifikata pape Benedikta, iako me je imenovao Ivan Pavao II., ali zato što i u Njemačkoj imamo takozvani sinodalni put. Dakle, praktički već godinama pratimo to razmišljanje i u Njemačkoj o sinodalnom putu, koji nije uvijek na istoj liniji kao ovaj put sinodalnosti opće Crkve, ali upravo se nadamo, i Sveti Otac, da će ova opća Sinoda pomoći njemačkom sinodalnom putu da uspostavi još jače jedinstvo Katoličke crkve u Njemačkoj u općoj Crkvi.

Tako je i ova Sinoda dala jedan novi poticaj toj sinodalnosti. Postoje razne interpetacije, gdje su neki krugovi u Njemačkoj zainteresirani za to da se stvore neke nove sinodalne strukture koje će onda tu sinodalnost više promovirati u Crkvi. Drugi, među kojima, čini mi se, više iz Rimske kurije, kažu da ne treba oživjeti toliko nove strukture koliko ove postojeće u sinodalnom duhu. Već imamo Pastoralno vijeće, Prezbiterijalno vijeće, Ekonomsko vijeće. Dojam je kao da su se umorili laici, redovnici, svećenici pa i biskupi, i sad bi ova Sinoda to trebala oživjeti. Važno je da slušamo jedni druge, a da svi slušamo Duha Svetoga, da nasljedujemo Isusa Krista te da budemo bolji kršćani, što znači da budemo svjedoci Isusa Krista u ovim teškim vremenima u kojima živimo. 

Papa ističe da je glavni sudionik Sinode Duh Sveti te da to nije parlament u kojem se glasa „za“ i „protiv“. Zašto se neki boje Sinode, bilo ove njemačke, bilo ove opće? Kao da postoji strah od promjena?

Možda ne znaju dobro što je katolička sinodalnost. Mi imamo sinodalne formule, već sam spomenuo neke u Njemačkoj koje se nisu zvale 'sinodalne', kao  na primjer u imenovanju biskupa. Postoji također sinodalnost u našim istočnim Katoličkim crkvama, koje obično zovemo Grkokatoličkim crkvama. Vjerojatno je strah jer se obično govori o ekstremima, lijevim ili desnim. Ali Katolička crkva je organizacija otvorena Duhu Svetom koja ne želi doživjeti neku revoluciju, radikalne promjene, nego reforme. Ecclessia sempre reformare – Crkvu treba uvijek reformirati, obnavljati i to je poziv kršćana. Današnje vrijeme je vrlo važno za to. Neki kažu da se ne smije uvoziti demokracija u Crkvi. To je istina, ali neki elementi koji žive u demokratskom svijetu već su prisutni u Crkvi. Na primjer, sam izbor Pape, izbor redovničkih poglavara... To je sve također jedan sinodalni put koji postoji otkad postoji i Crkva. 

Zanimljivo je sve ovo čuti. Papa ponavlja da Sinoda nije gotova i tek sada treba plodove brati i otkrivati. Nadamo se da će biti puno toga pozitivnog što će Sinoda donijeti Crkvi. 

Također, vrlo važno: sinodalnost se ne smije apsolutizirati ili izdvojiti iz kruga Crkve. Ja sam pisao jednu knjigu gdje sam naglasio da sinodalnost ide skupa s kolegijalnošću te da je cilj sinodalnost i kolegijalnosti – crkveno zajedništvo. Kolegijalnost se odnosi na odnos između biskupa, da oni u zajedništvu s Papom donose dobre odluke. A da bi to donosili, moraju slušati i vjernike, osobito angažirane vjernike, redovnike, redovnice, svećenike. Sve ulazi u jednu harmoniju koja je Katolička crkva, velika obitelj svih naroda svijeta. Katolička crkva ima milijardu i četiri stotine milijuna stanovnika ljudi iz svih naroda, jezika, kultura. Velika je zadaća Pape od tog mnoštva sačiniti i sačuvati jedinstvo, jedinstvo u bitnim pitanjima vjere, morala i discipline, ali i u različitosti darova. 

Bližimo se kraju. Postavio bih dva osobna pitanja. Svećenik ste Hvarske biskupije. Još uvijek ste na neki način povezani s rodnim krajem  i s tim područjem. Kad ste bili mlađi i kad ste se odlučili za svećeništvo, jeste li očekivali da ćete biti ovako daleko od domovine, od svojih otoka, i imati jednu papinsku službu?

Nisam bio prorok, ni sada, ni onda kada sam bio mlad. Ali eto, Bog je tako htio. Sad mogu s odstojanjem konstatirati da je to bilo providonosno u pojedinim trenutcima mog života, kao i života Crkve. Vjerujem da je to bilo važno i kad se Hrvatska borila za svoju samostalnost. Čini mi se da je to važno i za crkveno jedinstvo Katoličke crkve u Njemačkoj s općom Crkvom. Često sam dolazio na rodni otok, u Pućišća. Sudjelovao sam u životu župe, tamo sam dio žive vjerske zajednice, mjesta također, tako da imam mnogo poznanika i tamo se osjećam doma. To mi je omogućavalo, osobito ljeti, napuniti motore snagom za daljne djelovanje. 

Je li vam nedostajao pastoral? Kad ste bili nuncij, to nije bila baš jedna pastoralna dužnost.

To je isto relativno, u Njemačkoj sam često na putu i to su uglavnom pastoralni susreti, propovijedi koje i nuncij također mora izgovoriti, propovijedati, naviještati, susresti se s vjernicima. Dakle, nije to samo birokratski život. Ali, i taj odnos s drugim veleposlanicima također je obilježen pastoralnim djelovanjem. To je jedan posebni pastoral, kao što je vojni pastoral poseban, vojni ordinarij i njegovi kapelani imaju susrete s vojnicima. Tako i mi nunciji imamo specijalizirani pastoral prema diplomatima i njihovim obiteljima, a tu imamo ne samo krštene, nego i muslimane, osobito u velikim zemljama poput Njemačke. Tu ima 160 veleposlanika, ja sam dekan i kao dekan imam odnose sa svim tim ljudima. Obično, pa i s muslimanima, često govorimo o etičkim, moralnim načelima koji su zajednički svim ljudima dobre volje. S kršćanima smo bliži, osobito s katolicima i oni često govore o njihovim osobnim problemima, problemima u obitelji. Dakle, to je isto jedan specijalizirani pastoral tako da smo mi u punoj pastoralnoj aktivnosti iako ne kao dijecezanski biskupi, ili kao župnici. Ali i nuncij je zadužen za cijelu državu, u mom slučaju Njemačku, tako da je to jedan poseban oblik pastorala. 

Na samom smo kraju. Većinu života proveli ste izvan domovine Hrvatske. Što biste rekli onima koji razmišljaju o odlasku iz Hrvatske i onima koji čak razmišljaju o povratku u Hrvatsku?

Ovisi o motivima. Ako žele ići na specijalizaciju na neka sveučilišta vani, to je pozitivno i tu bih im rekao da idu. Ili ako idu naučiti jezik. Bio bih više skeptičan zbog ekonomskih razloga. Sad vidim da postoji tendencija da se naši ljudi vraćaju iz Njemačke u Hrvatsku. Nije u novcu sve. Hrvatska se sada razvija i neka zanimanja bolje su plaćena u Hrvatskoj nego u Njemačkoj, osobito zanati. Kad idete u tuđu zemlju, uvijek ste stranac. Sada neke hrvatske obitelji odlaze iz Berlina jer ne žele da djeca idu u školu u kojoj se uči radikalna rodna ideologija, nego da budu normalno odgojeni. Stoga neki idu u Bavarsku gdje je još ozračje više tradicionalno, a neki se vraćaju zbog djece u Hrvatsku. Dakle, treba promisliti. Ja sam isto u kontaktu s nekim našim ljudima, neki su mi rekli: „Da sam mogao zarađivati 100, 200 eura u Hrvatskoj, nikad ne bih došao u Njemačku. Tu je stvar i na našim političarima da omoguće da ljudi mogu živjeti i normalno osnovati svoje obitelji, školovati djecu i ostati u domovini.

Mons. Eteroviću, hvala vam na razgovoru i na svemu što činite za Crkvu, Papu i za naš narod. 

Hvala i vama i vašoj televiziji koja čini toliko dobra.