Kako su sv. Maksimilijan Kolbe i majka Angelica započeli rad na katoličkim medijima?

Zajednička filozofija majke Angelice i sv. Maksimilijana Kolbea bila je: „Vjeruj u Boga i djeluj!“

Životi sv. Maksimilijana Kolbea i majke Angelice, osnivateljice EWTN-a, imaju mnogo sličnosti. Na njih je utjecao odgoj, kao i društvena pozadina, međutim, na njih je još više utjecala vjerska formacija kojom ih je Bog pripremio za njihovo poslanje. Ona je obuhvaćala Božju službu te naposljetku i rad na medijima: EWTN-u i Niepokalonowu.

Rita Rizzo, kasnije imenom majka Mary Angelica, rođena je 1923. godine u Cantonu, Ohio. Canton je bio mali industrijski grad, gdje su doseljenici mogli raditi u mnogim tvornicama čelika. Međutim, rast grada pratio je i porast stope kriminala; siromašna četvrt na južnoj strani grada postala je poznata po korupciji i nasilju. Multietničko društvo u industrijskom gradu, kao i ozbiljan manjak novca, stvorili su jedinstveno ozračje u tom gradu, u kojem se Rita Rizzo rodila.

Nekoliko tisuća kilometara istočnije od Cantona nalazio se grad Zdunska Wola, u Poljskoj, koji se vrlo lako mogao zamijeniti s nekim industrijskim američkim gradom dvadesetih godina. U njemu se razvijala druga industrija, ona tekstilna. Stanovnici obaju gradova bili su vrlo slični: doseljenici iz raznih dijelova svijeta koji su tamo došli u potrazi za boljim životom. Na početku 20. stoljeća, poljski gradovi počeli su se brzo razvijati. Velike tvornice zamijenile su dotadašnje manje radnje i trgovine, te su, u potrazi za poslom, siromašni poljoprivrednici i seljaci počeli naseljavati Zdunska Wolu. U takvom industrijskom ozračju grada Zdunska Wola, okruženom velikim tvornicama, 1894. godine rođen je Rajmund Kolbe.

Mala Rita nije imala lagano djetinjstvo. Njezina se majka, Mae Gianfrancesco, koja je u Ohio doputovala iz Italije, zaljubila u nešto starijeg i naočigled puno ozbiljnijeg čovjeka imenom John Rizzo. Nakon nekog vremena, oni su se vjenčali. Međutim, vijest o njezinoj trudnoći u njemu je probudila želju da svoju trudnu suprugu fizički napadne. Uvrede, fizički napadi, prijevare i manjak želje za potporom obitelji bili su razlozi njihove rastave, koja se dogodila nakon nekoliko godina. Neprestani stres, manjak neovisnosti te nemogućnost prisiljavanja Johna na plaćanje alimentacije u njezinoj su majci uzrokovali veliku depresiju i suicidalne misli. Na takvu se majku kći nije mogla osloniti. Za malenu sedmogodišnju Ritu, koju su nazivali kćerkom rastavljenih, rano djetinjstvo nikako nije bilo lagano. Međutim, te su ju prepreke dovele do čuda.

Brak Rajmundovih roditelja bio je spoj doseljeničke energije njegova oca Juliusza, s osjećajem za obitelj, hrabrošću i karakterom njegove majke Marianne. Oboje su bili tkalci. U početku su imali svoju radionicu, ali su ju zbog teške financijske situacije morali prodati i tražiti bolji život, tako često mijenjajući mjesto stanovanja. Obitelj Juliusza i Marianne bila je vrlo pobožna, pogotovo prema Majci Božjoj, te je to utjecalo na vjersku formaciju djece. Rajmund je odgojen u radničkom ozračju, te je razumio njihove poteškoće u životu.

Kako je Rita rasla, tako se borila s mnogim fizičkim bolestima i poteškoćama. Nije uživala u svojoj proslavi mature, niti u poslu u marketingu, za koji su ju mnogi pohvaljivali. Njezini bolovi u trbuhu postajali su sve češći, a onda se dogodila još jedna poteškoća: ogroman tumor, vidljiv ispod kože na njezinu trbuhu. Međutim, Bog je Ritu izliječio. Odabrao je Rhodu Wise, lokalnu katoličku stigmatičarku i mističarku, kao oruđe svoje providnosti. To je bila prekretnica u njezinu životu, jer je nakon fizičkog ozdravljenja slijedilo i duhovno obraćenje. „Znam da ima Boga“, rekla je u jednom razgovoru s novinarom EWTN-a i biografom, Raymondom Arroyom. „Znam da me Bog poznaje, da me voli i da ga jako zanimam. Jedino što sam željela nakon izlječenja jest prepustiti se Isusu u potpunosti.“ Kada je imala 21 godinu, spoznala je svoje poslanje.

„Rita će činiti velike stvari za Crkvu“, bilo je jedno od nekoliko Wiseinih predviđanja. Naposljetku, Rita se priključila Samostanu neprestanog klanjanja u Clevelandu. Tog je dana rođena Angelica.

Bog je također djelovao i u Rajmundovu životu.

„Mogu li dobiti ‘faenum graecum’?“, pitao je mali Rajmund kad je ušao u lokalnu ljekarnu. Dječaka je onamo poslala njegova majka, kojoj su bili potrebni lijekovi za bolesne. „Kako to da znaš latinski jezik?“, upitao je ljekarnik, koji je dječaku besplatno pomogao oko školskih obveza. Marljivi i ambiciozni dječak nadoknadio je sav školski zaostatak unutar jedne godine tako što je položio sve ispite drugog razreda. Sljedeće godine počeo je pohađati školu sa svojim starijim bratom. Tada je franjevački redovnik predložio braći Kolbe da nastave školovanje u dalekom Lvivu. Lokalni svećenik, otac Jakowski, pomogao je financijski. Tako je trinaestogodišnji Rajmund zauvijek napustio svoj dom. Tijekom sljedećih godina, Rajmund je postao student te kasnije i sjemeništarac u franjevačkoj školi. U Rimu je zaređen za svećenika, gdje je obranio dva doktorska rada. S tako visokim obrazovanjem, vratio se u Poljsku kao otac Maksimilijan.

U sljedećih nekoliko godina, Maksimilijan je postao voditelj katoličkog medija, ali to njemu nije bila važna stvar. Njemu je na prvom mjestu uvijek bio njegov osoban odnos s Blaženom Djevicom Marijom. Napisao je kako je upravo Blažena Djevica Marija glavna urednica katoličkih medija u samostanu u Niepokalanowu. Djevica Marija bila je izvrsna urednica. Prije Drugog svjetskog rata, Niepokalanow je bio jedan od najvećih samostana na svijetu, u kojem je živjelo 762 redovnika. Bio je to gotovo mali grad, imao je svoju pekarnicu, čistionicu te vatrogasni odjel. U Niepokalonowu se izdavao „Rycerz Niepokalanej“, marijanski mjesečni časopis. Izdavao se u 750 tisuća primjeraka. Maksimilijan je također izdavao dnevne novine, „Mały Dziennik“, te je planirao osnivanje radija i televizije.

Otac Maksimilijan izgradio je Niepokalanow na jednom velikom imanju, 50 kilometara udaljenom od Varšave. Ljudi su se pitali zašto nije izgradio tiskaru u centru glavnog grada, gdje se nalaze ljudi, političari, vlada i gdje je središte života. To je imanje on dobio na dar. Maksimilijan je onamo odnio kip Blažene Djevice Marije i predslavio svetu Misu.

Majka Angelica odlučila je izgraditi samostan u Alabami, gdje je tada samo dva posto stanovništva bilo katoličko. Odlučila je izgraditi samostan u tada nepoznatom gradiću Irondale, jer je slijedila Božju volju, baš kao i Maksimilijan.

Međutim, Maksimilijan je svoju izdavačku karijeru počeo u Krakovu. U siječnju 1922. godine radio je sam za sebe. Imao je dovoljno novca kako bi izdao prvi broj časopisa „Rycerz Niepokalanej“, ali nije imao dovoljno za drugo izdanje. Otišao je u crkvu i pomolio se ispred kipa Blažene Djevice Marije: „Ako želiš da ovo uspije, pomozi mi!“ Dok se molio, vidio je omotnicu na kojoj je pisalo: „Za Blaženu Djevicu Mariju“. Unutra je bilo točno onoliko novca koliko mu je trebalo.

Kad je majka Angelica prvi put naručivala satelitske tanjure za televiziju, nije imala dovoljno novca da bi ih platila. Kad je izašla iz kapelice, imala je točno šeststo tisuća dolara, upravo onoliko koliko joj je bilo potrebno. Otac Maksimilijan često je govorio kako je najbolje ne imati ničega, jer će se tada Božja providnost najbolje proslaviti. Majka Angelica govorila je potpuno istu stvar. Njihova je zajednička filozofija bila: „Vjeruj u Boga i djeluj!“

Takva vjera u Boga učinila je od Niepokalanowa vrlo modernu medijsku kuću. Ali taj san nije bio dovoljan za Maksimilijana. On je htio izdavati svoj časopis ne samo na poljskom, već i na engleskom, francuskom, španjolskom, njemačkom, ali i na arapskom, aramejskom, malezijskom, hebrejskom i esperanto jeziku. „Seibo no Kishi“, japanska inačica „Rycerz Niepokalaneja“, velika je uspješnica. Čitatelji su najčešće protestanti i drugi nekatolici. Ali, to nije sve, Maksimilijan je uvijek mislio o budućnosti. Planirao je osnovati evangelizacijske centre kako bi započeo veliku evangelizacijsku kampanju diljem svijeta.

Majka Angelica također je izgradila EWTN s vrhunskom tehnologijom. Bila je jedna od prvih koja je znala važnost i doseg kabelske televizije. Danas je EWTN, sa svojim partnerima, prisutan diljem svijeta putem televizije, radija, novina i Interneta.