Kako u razdoblju epidemije koronavirusa živi udruga koja se brine i skrbi o oboljelima od multiple skleroze?

Puno se toga promijenilo u razdoblju epidemije koronavirusa. Ne samo one stvari koje vidimo svugdje oko nas, npr. maske, rukavice i dezinfekcijska sredstva, nego su također brojne promjene u društvenim strukturama. Naravno, oni kojima treba dati posebnu pažnju jesu i svi oni koji čine socijalni sustav. Kako bismo se bolje upoznali s time kako razdoblje koronavirusa žive i proživljavaju najugroženiji u društvu, razgovarali smo s Patricijom Švaljek, voditeljicom Društva multiple skleroze Dubrovačko-neretvanske županije. 
 
Možete li za početak predstaviti vašu udrugu? Otkad djeluje? Koliko ima članova? Čime se sve bavite?

Društvo multiple skleroze Dubrovačko-neretvanske županije osnovano je 2004. godine. Županijska je udruga, što znači da pokriva i Pelješac, Korčulu i Neretvu. Broji 102 člana, 13 zaposlenih i 12 volontera. Osnovna je djelatnost udruge briga i skrb o oboljelima od multilple skleroze, njihovim obiteljima kroz socijalne usluge (grupa podrške, duhovne radionice, vježbanje uz fizioterapeuta, kreativne radionice, vježbanje fine motorike), s naglaskom na pružanje modela neovisnog življenja (sprječavanje institucionalizacije oboljelih od multiple skleroze).

Što se promijenilo u radu vaše udruge kada su nastupile brojne mjere vezane uz zaštitu od koronavirusa?

Udruga je prestala s radom u izravnom odnosu s korisnicima. Najprije se sa članovima dogovorilo kako se treba ponašati osoba koja je od multiple skleroze oboljela (nastaviti s terapijama, suradnja s dubrovačkom bolnicom, neurologija). Tu su i poruke da se povuku prema svojim kućama. Najviše se radilo na tome da se među članovima ne širi panika. Rad udruge se nastavio kroz druge aktivnosti voditelja udruge i volontera, a najviše kroz pisanje natječaja.

Kako ste svojim štićenicima pokušali pomoći?

Organizirana  je mreža putem Crvenog Križa Dubrovnik, nudila se pomoć pri kupnji hrane, donošenju lijekova i svemu što je potrebno osobi koja je kronični bolesnik. Pomoću Caritasa, osigurane su i određene donacije u vidu bona za članove na rubu siromaštva. Također, osigurana je i psihološka pomoć naše psihologinje (putem telefona), koja je bila spremna pomoći ako netko od članova nešto želi podijeliti. Isto tako, organizirani su i volonteri za telefonski razgovor (ako je nekome bilo neugodno razgovarati sa stručnim osobljem), kao i razgovor s voditeljicom Udruge koja je bila dežurna 24 sata. Udruga je organizirala i maske kako bi se članovi mogli poslužiti.

Koji je bio najveći problem ili izazov s kojim ste se susretali otkad je epidemija izbila?

S obzirom na to da smo se dobro umrežili, nismo imali većih problema, samo se malo više radilo na uputstvima da se poštuju mjere, i  da se ne širi panika.

Kako su reagirali štićenici? Je li vladala panika, strah ili neki drugi osjećaji?

Kako smo na vrijeme počeli pričati o pandemiji, s mog stajališta, članovi su se jako dobro nosili. Možda je u jednom trenutku čak više zavladala dosada, ali onda smo, komunicirajući putem društvenih mreža, punili stranice knjigama, filmovima, kazališnim predstavama...

Je li sveopća panika u znatnoj mjeri djelovala na psihičko stanje štićenika udruge?

Iz moga iskustva – nije. Ponavljam, članovi su imali organiziranu mrežu za razgovore, što sa psihologinjom, volonterima ili sa mnom...Važno je napomenuti da u takvim situacijama članovi možda ne će biti uporni i zvati, ali im je psihološki važno da ta pomoć postoji.

Je li se moglo lako nabaviti zaštitnu opremu, tj. maske, rukavice, dezinfekcijska sredstva? 

Udruga je navedeno imala u svojim prostorijama. Da, imali smo problema u nabavi izvan udruge, ali kad bismo se obratili za nedostatak čega, s navedenim smo raspolagali.

Jesu li štićenici udruge imali odgodu zakazanih termina u bolnici? Je li se osjetila blokada zdravstvenog sustava?

S obzirom na to da je ovdje ipak riječ o teškim dijagnozama, korisnici nisu imali odgode, i na članovima  se nije osjetila zatrpanost zdravstvenog sustava.

Jeste li tijekom epidemije surađivali s drugim srodnim ili sličnim udrugama?

Da, apsolutno, sa svim ostalim udrugama osoba s invaliditetom telefonski smo se savjetovali.

Smatrate li da su se društvene i socijalne razlike u ovoj krizi povećale?

Bez obzira na COVID-19, sa stajališta naše udruge ništa se nije promijenilo. Razlike su jednake, kao  i prije epidemije, uvijek su povećane, i tu sustav, institucije na ruralnim područjima posebno zakazuju.

Što možete savjetovatim odnosno poručiti drugima koji žele pomagati i biti na usluzi onima kojima je pomoć potrebna?

Oni koje žele pomoći, trebaju izaći na teren, najprije se usmjeriti na to komu bi pomagali: osobama s invaliditetom, ili možda djeci s poteškoćama u razvoju... Teren je nešto sasvim drugo, od svega što se poznaje. Zatim, odraditi edukaciju s voditeljima udruge, da se vidi na koji se način može pomoći i u čemu se možemo naći na sredini, i znanja i provođenja prakse. Svatko tko želi pružiti pomoć, dobrodošao je u svaku udrugu, vrata su širom otvorena, i svatko ima nekakvo znanje koje udrugama koristi. Institucijama koje žele pomoći, obvezno predlažemo da se učine popisi nepokretnih i slabije pokretnih osoba s invaliditetom, kako bi se znalo o kojem je broju riječ i kako bi se do njih moglo doći, kako ne bi bili zaboravljeni ako dođe do nekih još većih problema ili nepogoda. 

Hvala vam na ovom razgovoru.

Hvala vama.  

***Članak je dio niza 'Položaj socijalno ugroženih skupina za vrijeme epidemije koronavirusa i nakon nje', a objavljen je u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i imena autora.***