Kardinal Semeraro: "Papa se budi prije zore i posvećuje najmanje dva sata osobnoj molitvi"

Prefekt Dikasterija za kauze svetaca, kardinal Marcello Semeraro, dao je intervju za talijanski list "Corriere della Sera" u srijedu 26. veljače. Intervju, za čiji je prijevod zaslužna Informativna katolička agencija, prenosimo u cijelosti. 

Kardinale, kako ste upoznali papu Franju?

Upoznao sam ga tijekom 10. opće skupštine Biskupske sinode, u rujnu 2001. godine… „Tornjevi Blizanci“… Nadbiskup New Yorka morao se vratiti u Sjedinjene Države, a papa Ivan Pavao II. imenovao je nadbiskupa Buenos Airesa zamjenikom generalnog izvjestitelja, a ja sam bio posebni tajnik Skupštine i počeli smo surađivati…

Bez obzira na sve, čini se da papa Franjo i dalje radi.

Da, i to me zapravo uopće ne čudi. Poslao sam mu mapu s dokumentacijom preko Državnog tajništva, dogovorio sam se s Papom da ću mu ju poslati preko njih, donijeli su mu ju kardinal Parolin i mons. Peña Parra.

Bila je to mapa i s dekretima za kauze svetaca među kojima i ona Salva D’Acquista? Posljednji je to korak prije beatifikacije?

Upravo tako, važan korak i za jedinstvenost i tipičnost cilja tog mladića koji je ubijen umjesto dvadeset i dvoje nevinih ljudi. Papa Franjo je bio taj koji je u takvim slučajevima uveo novi put za svetost: dar života. Učinio je to citirajući odlomak iz Evanđelja po Ivanu: „Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“

Ni Papa se ovih dana ne štedi, unatoč svemu…

Ne želim banalizirati stvari, ali jako mi je stalo do njegove snage duha, koja je neophodna da bi se mogao nositi s ovom situacijom i da reagira bez da padne u depresiju. Kod njega to nije samo psihološka energija koja se može vidjeti kod mnogih ljudi, to je nešto drugačije, nešto još dublje.

Što?

To je duhovna, nutarnja sila. Na to je mislio u onoj svojoj poznatoj rečenici da se vlada glavom, a ne nogama. Naravno, radi se o mentalnoj bistrini. No, ni u ovom slučaju nije riječ samo o tome. Činjenica je da papa Franjo svoje dane ispunjava dugim trenutcima razmišljanja i molitve. To je kao da napunite spremnik gorivom prije dugog putovanja. Svakog se jutra budi prije zore i posvećuje najmanje dva sata osobnoj molitvi.

Dva sata?

Najmanje. Svakodnevno. To je njegova navika. Sjećate li se kad je slavio Misu u kapeli svete Marti u sedam ujutro, sjećate li se ljepote i dubine njegovih propovijedi? Nije bilo ništa zapisano, bila su to spontana razmišljanja, ali ono što je rekao bilo je plod duge molitve koju je izgovorio čim se probudio u svojoj sobi.

Zašto ste rekli da se ne čudite?

Jer je oduvijek tako, otkad ga znam. Postoje neki aspekti njegova učenja, poput izlazeće Crkve i usmjerenosti na periferije, o njima je uvijek govorio; te središnje teme njegova učenja prepoznao sam razmišljajući o njima unatrag. Ali ta njegova energija, to je prva stvar koju primijetite kada ga upoznate.

Kako vidite situaciju?

Kada su mi rekli da je potpisao dokumente, rekao sam sebi: barem će netko biti uvjeren da ne umire. To je znak nade. Naravno, ima poteškoća. Dolaze zbog zdravstvenog stanja, godina… U šali bih rekao da će mu sve ovo možda poslužiti kao pouka, da se ubuduće malo smiri i pazi na sebe!

Što znači krunica koju su molili kardinali na Trgu sv. Petra?

To je trenutak koji izražava blizinu Kurije Svetom Ocu, kako bi ga Marija poduprla i pomogla mu da što prije ozdravi, kako je to i rekao Državni tajnik. Na kraju krunice izmolili smo i drevnu molitvu koja se nekada molila na kraju Večernje.

Koju to?

„Oremus pro Pontifice nostro Francisco. Dominus conservet eum, et vivificet eum, et beatum faciat eum in terra, et non tradat eum in animam inimicorum eius“. Odnosno u prijevodu molitva glasi: „Molimo za našega Svetog Oca papu Franju. Neka ga Gospodin sačuva, poživi i učini sretnim na zemlji i neka ga ne prepusti u ruke njegovih neprijatelja“.