Oznake prave pobožnosti prema Presvetoj Djevici

Sveti Ljudevit Montfortski, koji je živio u Francuskoj na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, i koji je osnovao Družbu Marijinih misionara montfortanaca, smatra se jednim od najvećih Marijinih štovatelja u povijesti Crkve. Njegovo najpoznatije djelo je ''Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji''. U njoj, između ostalog, donosi i koje su sve oznake prave pobožnosti prema Presvetoj Djevici. 

1. Unutarnja pobožnost
Prije svega, prava je pobožnost prema Presvetoj Djevici unutarnja, to jest ona proizlazi iz duše i srca. Potječe od cijene kojom cijenimo Presvetu Djevicu, od uzvišenoga poimanja Njezine veličine i od naše ljubavi prema Njoj.

2. Nježna pobožnost
Drugo, ona je nježna, to jest puna je pouzdanja u Presvetu Djevicu, kao što je dijete puno pouzdanja u svoju dobru majku. Takva nas pobožnost navodi utjecati se Njoj u svim našim potrebama, tjelesnim i duševnim, s velikom jednostavnošću, uzdanjem i nježnošću; Njoj se obraćati za pomoć kao svojoj dobroj Majci u svako doba, na svakom mjestu i u svemu, u našim sumnjama, da nam ih riješi; u našim stranputicama, da nas privede na pravi put; u našim napastima, da nas podupre; u našim slaboćama, da nas ojača; u našim posrtajima, da nas pridigne; u našem malodušju, da nas ohrabri; u našim skrupulama, da nas od njih oslobodi; u našim križevima, mukama i protivnostima našega života, da nas utješi. Jednom riječju, u svim svojim tjelesnim i duševnim nevoljama, duša se redovito utječe Mariji, bez ikakva straha da će dosađivati ovoj dobroj Majci i da će to biti žao Isusu.

3. Sveta pobožnost
Prava je pobožnost prema Presvetoj Djevici sveta, to jest navodi dušu da bježi od grijeha i da nasljeduje Njezine krjeposti, osobito Njezinu duboku poniznost, Njezinu živu vjeru, Njezin slijepi posluh, Njezinu neprestanu molitvu, Njezino posvemašnje mrtvljenje, Njezinu božansku čistoću, Njezinu žarku ljubav, Njezinu junačku strpljivost, Njezinu anđeosku blagost i Njezinu uzvišenu mudrost. To su deset poglavitih krjeposti Presvete Djevice.

4. Postojana pobožnost
Prava je pobožnost prema Presvetoj Djevici postojana. Ona utvrđuje dušu u dobru, navodi ju da olako ne izostavlja svoje pobožne vježbe, daje joj odvažnost opirati se navikama i načelima svijeta, dosađivanjima i tjelesnim strastima te đavolskim napastima. Zato osoba, pravo pobožna Majci Božjoj, nije nimalo prevrtljiva, turobna, skrupulozna ili bojažljiva. Ne ću reći da katkad ne posrne i ne izgubi osjetnu pobožnost. Ali padne li, ona se podigne, pružajući ruku svojoj dobroj Majci. Ako li ne nalazi osjetne ugodnosti u pobožnosti, zato se ne uznemiruje, jer pravednik i vjerni Marijin štovatelj živi o Isusovoj i Marijinoj vjeri, a ne o tjelesnim osjećajima.

5. Nesebična pobožnost
Napokon, prava je pobožnost prema Presvetoj Djevici nesebična, to jest ona nadahnjuje pobožnu dušu da nimalo ne traži sebe, nego samo Boga u Njegovoj Presvetoj Majci. Pravi Marijin štovatelj ne služi ovoj uzvišenoj Kraljici iz pohlepe za dobitkom i koristi, niti radi svoga dobra ni vremenitoga ni vječnoga, ni tjelesnoga ni duhovnoga, nego samo jer ona zaslužuje da se služi Njoj i samo Bogu u Njoj. Ne ljubi Mariju jer mu dijeli milosti ili jer se nada od Nje dobru, nego jer je dostojna ljubavi. Stoga je ljubi i služi joj jednako vjerno u svojoj dosadi i suši, kao i u svojoj osjetnoj slasti i gorljivosti. Ljubi ju jednako na Kalvariji kao i na svadbi u Kani.

Oh, ugodan li je i mio očima Božjim i Njegove Presvete Majke takav Marijin štovatelj koji nimalo ne gleda sebe u Njezinoj službi. Ali, i rijedak li je danas! Upravo zato da ne bude tako rijedak, uzeo sam pero u ruke da stavim na papir ono što sam s uspjehom učio, javno i privatno u svojim misijama, tijekom dugo godina. Već sam dosta rekao o Presvetoj Djevici razvijajući svoju osnovnu misao, a ta je: oblikovati pravoga Marijina štovatelja i pravoga Isusova učenika. Dakako, o tome imam još više reći, a znam da ću neizmjerno više toga propustiti iz neznanja, nesposobnosti i nedostatka vremena.

Oh, kako bi moj trud bio dobro upotrijebljen kad bi ovaj mali spis upao u ruke koje plemenite duše koja je rođena od Boga i od Marije, a ne od krvi niti od volje muževlje (usp. Iv 1,13) pa toj duši otkrio i nadahnuo, po milosti Duha Svetoga, izvrsnost i cijenu prave i ozbiljne pobožnosti prema Presvetoj Djevici koju želim izložiti! Kad bih znao da bi moja grješna krv mogla poslužiti da prožme srca ove istine koje pišem na čast svoje drage Majke i vrhovne Gospodarice, kojoj sam najzadnji sin i rob, svojom bih se krvlju služio mjesto crnilom da napišem ova slova, u nadi da ću naći dobrih duša koje će vjernim vršenjem pobožnosti, što je naučavam, nadoknaditi mojoj dragoj Majci i Gospodarici gubitke koje sam joj ja nanio svojom nezahvalnošću i nevjernošću.

6. Proročko predviđanje o sudbini ovog spisa
Osjećam više nego ikada prije nešto što me hrabri da vjerujem i da se nadam svemu što sam duboko utisnuo u srce i što već toliko godina molim u Boga, naime: da će Presveta Djevica prije ili kasnije imati više nego ikada sinova, slugu i ljubeznih sužnjeva, i da će tim sredstvom Isus, moj dragi Gospodar, zavladati u srcima kao nikada do sada.

Vidim unaprijed puno razjarenih zvijeri gdje bijesno nasrću da svojim đavolskim zubima rastrgaju ovaj mali spis i onoga kojim se Duh Sveti poslužio da ga napiše, ili da taj spis barem obavije tamom i šutnjom jednog kovčega, da ne bi bio objelodanjen. Ta će zvjerad, dapače, napadati i progoniti sve one koji ga budu čitali i provodili u djelo. Ali ništa zato! Toliko bolje! Ovaj pogled ulijeva mi srčanost i nadu u sretan uspjeh, a taj je: nadolazak velike čete hrabrih i vjernih Isusovih i Marijinih vojnika, obojega spola, koji će udariti na svijet, na đavla i na pokvarenu narav u pogibeljna vremena koja se približuju više nego ikada. Tko čita, neka razumije! Tko može shvatiti, neka shvati (Mt 24,15; 19,12).