Krhkost postojanja

Prošlo je više od godinu dana otkako je Smrt zakoračila u našu svakodnevnicu i započela svoj ples u ruhu korone. Ubrzo je korona postala 'celebrity' bolest, a Smrt je zakraljevala našim životima. U tome razdoblju napustili su nas mnogi velikani, važne osobe, popularne i javne ličnosti, od kojih su posljednji Saračević, Bandić i Cico.

Upravo je ovo korizmeno vrijeme pogodno za promišljanje o prolaznosti i krhkosti života te o samoj smrti. Svjedoci smo kako smrt ne bira koga će primiti za ruku i povesti u vječnost. Njoj ništa ne znače titule, ništa joj ne predstavlja bogatstvo, pa ni moć, već ona sama bira kad i pred čija će vrata doći.  A dolazila je ona oduvijek, iznova i iznova. Zapravo, nikad nas nije ni napustila, ma koliko nam se to čudnim činilo. Da, i kad nije bilo Stožera da nam iznosi brojke umrlih, ona je budno stražarila nad našim životima i sama je krojila svoju računicu.

Paradoksalno zvuči, ali smrt predstavlja vrhunac života. Tek nakon smrti o životu možemo suditi. Začeće je početak, rođenje životni hod, a smrću ulazimo u vječnost. Dok za nekog smrt predstavlja ništavilo, za vjernike bi ona trebala biti nastavak hoda koji se događa u trenutku prijelaza kroz vrata vječnosti.

Iako smo ju možda i u ovim vremenima skloni personificirati, smrt nikada ne može postati Smrt. Odavno je na nju palo da se piše malim slovom, ma koje god ruho nosila. Kroz povijest se raznoliko oblačila, ali svaku je bitku izgubila. I kad je bilo lijeka i kad ga nije bilo. A činjenica je da ne postoji lijek za smrt i ljudsku glupost.

Što nam onda na kraju preostaje, kad nas sve ionako njezin zagrljaj jednoga dana čeka? Živjeti život najbolje što možemo! A dok nas ruka smrti ne dograbi, valjalo bi se sjetiti i naših pokojnika, pa za svaki slučaj izreći i koju molitvu. Tko zna, možda smrt ipak ne će za nas biti kraj, već će nas dovesti u vječni raj.