Majčinska molba jedne nevjernice

I u tome si postao jedan od nas, dobri Isuse, da si htio imati svoj mir. Otišao si preko granice Svete Zemlje, sklanjaš se u jednu kuću (Mk 7,24). Želiš da se ne zna, ali mi znamo jer si nam prijeko potreban, Spasitelju duša naših! Ne možeš ostati u potaji (Μk 7,24). Otac nebeski ne dopušta.

Dolazim Ti danas s onim roditeljima koji su u tjeskobnoj brizi i strahu za svoju djecu. Ponizno pristupam, klanjam se do zemlje pred Tvojim nogama (Mk 7,25), sa srcem majke koja skršena promatra kako njezinu djevojčicu drži neki prljavi zloduh. Imam svoje bogatstvo, imam kuću u kojoj i djeca imaju pravu postelju (Mk 7,30), ali što mi to sve vrijedi!?

Zbog mojih grijeha moja je duša strankinja, kad god se odvajam, ne pripadam Tebi. Nosim sav zalog helenskoga Olimpa i mnoštva lažnih bogova, predstavljam cijeli svijet drevne Sirije i Fenicije (Mk 7,26). Ipak, čim čujem da si tu, odmah (Mk 7,25) dolazim sa žarkom molbom. Tražim, pitam (Mk 7,26). Jer Ti možeš osloboditi, spasiti. Protjeraj (7,26) demona, izbavi moje rođeno, milo, iz ralja nečistoće! Mene izbavi! I daruj nam mir!

Ne dopusti da me zaustave granice koje Ti postavljaš, jer Ti je na srcu Božji narod, Tvoj narod. Otac Tvoj njihov je Bog, oni su Njegov narod; Ocu pripadaju. Ali, sam veliš: djeca (Mk 7,27) – djeca su važna. Jedna majka to najbolje zna! Spremno ću primiti i uvredu. Pretvorit ću ju u oslonac svoje molbe (Mk 7,28). S psićima ispod stola rado primam mrvice, jer one mnogo vrijede, kao što su od Tvojega čudesnoga umnažanja kruha (Mk 7,27 usp. 6,52; 8,6,19) preostali ulomci novo obilje u punim košarama.