[MAJČIN DAN] Majci i Bogu

Polazeći iz sadašnjosti, upirem svoj pogled u ne tako davnu prošlost i razmišljam o djetinjstvu. Pokušavam se prisjetiti što više toga iz najranijih dana i u misli prizvati vrijeme kada sam bio tek malo, slabašno i nemoćno biće. Jesam li iznevjerio djetinje želje i u očima izgubio onaj iskren i nevin sjaj koji je svojstven svoj djeci? Jesam li postao čovjek kakav sam trebao biti ili je tijekom ovih godina nestalo djeteta u meni? 

Istina je kako vrijeme neuhvatljivo leti. Ako se na trenutak okreneš na drugu stranu, već ti proleti čitava mladost. Dok shvatiš što se dogodilo, već ćeš se naći u dubokoj starosti. Ipak, budi zahvalan na svakom trenutku svoga života, jer upravo vremenita prolaznost daje ljepotu tvome životu. Budi zbog toga zahvalan na daru postojanja. Budi zahvalan majci koja te je donijela na ovaj svijet.

Hvala ti, majko, što si me rodila. Hvala ti, majko, što si me brižno nosila i čuvala u svojoj utrobi svih devet mjeseci tijekom kojih sam polako rastao i razvijao se. Od trenutka začeća, kada je moj život u vremenu započeo, ti si, majko, bila utvrda koja me je štitila od svega što bi mi moglo nauditi. I dok mi još oči bjehu zatvorene, a tama posvuda, mogao sam jasno čuti svaki otkucaj tvoga srca. A kako sam dalje rastao i sazrijevao, tako su i moje tjelesne funkcije sve više dolazile do izražaja. Pa ako te je ponekad i nešto zaboljelo u dubini utrobe, to sam bio ja: davao sam ti do znanja da sam dobro i da sam živ.

Napokon, kad bijah rođen, ponudila si mi najljepši mogući prizor – svoje lice. Ne mogu ni zamisliti koliko si se žrtvovala za mene tijekom svih ovih godina. Iz dana u dan izgarala si u ljubavi kako bi meni bilo lijepo i ugodno. Znam da sam ponekad bio sebičan i nezahvalan. Nisam dovoljno cijenio tvoje napore i mladim očima jasno raspoznavao svu muku kroz koju si prolazila, a sve to poradi mene. Znam da sve riječi ovoga svijeta ne mogu izraziti veličinu ljubavi i hvale za tebe, majko, stoga ću moliti Boga za tebe.

A Tebi, Stvoritelju svega vidljivoga i nevidljivoga, najveća hvala i slava. Ti si u svojoj mudrosti satkao čovjekovu veličanstvenost, a ženu predodredio da bude nositeljicom života. U nju si utkao savršene zakone kako bi ljudski rod imao svoju budućnost. Ženi si podario majčinstvo kako bi u ljubavi nastavila Tvoje djelo stvaranja. ''Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna'' (Ps 139,14).

Naposljetku, ipak Te nešto moram zamoliti. Daj, Gospodine, svim majkama da s radošću i ljubavlju prihvate svako dijete te uvijek budu otvorene životu, a vrata smrti neka zauvijek za sobom zatvore.

Gabrijel Orečić