Nadbiskup Kutleša: "Moramo promicati zaštitu obitelji i života od začeća do naravne smrti"

Nalazimo Vas u intenzivnom razdoblju u kojem ste od veljače do travnja prošli put od zagrebačkoga nadbiskupa koadjutora do potpunoga preuzimanja nadbiskupske službe. Koja je razlika između Crkve zagrebačke kakvu ste doživljavali prije imenovanja i Crkve koju ste proteklih dana osobno susretali?

Kaže se da nema škole koja bi nekoga pripremila za ulogu oca ili majke u obitelji. To na neki način vrijedi i za ulogu biskupa koji je i duhovni otac vjernicima na području biskupije koja mu je povjerena. Očinstvo se, kako u obiteljskom smislu tako i u biskupskom, duhovnom, ne gradi u teoriji, daleko od ljudi. Očinstvo se ne ostvaruje ni u nekom pokroviteljskom stajalištu tako da se osoba uznosi samo zato što je otac. Očinstvo nije ni u podilazećem stajalištu da se svima sve dopušta kako bi se čovjek svidio javnosti, svijetu. Očinstvo započinje tako što Bog u čovjekovo srce usadi taj poziv, iako čovjek toga često nije ni svjestan, a u potpunosti se ostvaruje u preuzimanju očinske odgovornosti. Zato su nužni osobni susreti. U to sam se mogao uvjeriti i na biskupskim službama u Istri i Splitu.

Bogu sam zahvalan za svaki susret proteklih tjedana, kako s pojedincima tako i s vjerničkim zajednicama na području Zagrebačke nadbiskupije. Ne znam kako su ti susreti djelovali na druge, no na mene su ostavili dubok dojam. Kad nadbiskup susretne Crkvu i kad joj se otvori, ona ga mijenja, preobražava, jer u njoj vidi Krista. On uz Crkvu dozrijeva u svojem očinstvu i želi joj se posve darovati: ne zato da bi joj se svidio, nego zato što u njoj živi Krist kojemu je povjerovao. Njemu se daruje. Zato su susreti važni, često i presudni.

Jasno je da na tim susretima na vidjelo dolaze i teškoće, izazovi i razni problemi. No nije služba nadbiskupa, da se tako izrazim, neki odjel za reklamacije oštećenih duhovnih plodova. Biskupska služba traži da se prepoznaju, učvršćuju i razvijaju i vjera, i nada, i ljubav koje su prisutne u Crkvi – jer rješenje je mnogih izazova i problema najčešće u osnaživanju tih temeljnih bogoobličnih krjeposti.

Susreo sam ovih dana svećenike koji na župama izgaraju za spasenje duša vjernika koji su im povjereni, Caritasove zaposlenike i volontere čije sebedarje prema siromašnima postaje utjelovljenje blizine Milosrdnoga Isusa. Susreo sam redovnice koje su odabrale siromaštvo da bi se u Bogu bogatili oni za koje one mole i rade; u krizmanicima koji su otvoreni djelovanju darova Duha Svetoga u njihovim životima prepoznavao sam njihovu odlučnost plivati protiv često destruktivnih struja.

Pojedina se Crkva ljubi u onoj mjeri u kojoj joj se njezin pastir nastoji osobno predati. Ja sam iz poslušnosti Papi prihvatio biti zagrebački nadbiskup. Stoga se Kristu koji živi u ljudima Crkve zagrebačke želim posve predati, služiti mu u njima. Svjestan sam da sve izgovorene riječi pojedincima i zajednicama mogu izblijedjeti, ali osobni susreti – a nastojat ću ih, s Božjom pomoću, održavati kad god je to moguće – ostavljaju trajan biljeg. Upravo osobni susreti posebnost su crkvenoga života, oni su nešto naše, u njima živi Božji Duh, počevši od misne žrtve kao euharistijskoga sastanka. Oni su nužni da bismo vjernički opstali, pogotovo danas kada sve više do izražaja dolaze ispraznosti virtualnoga svijeta.

No zahtjevne su i Vaše druge službe – počevši od predsjednika Hrvatske biskupske konferencije i drugih služba koje ondje vršite, zatim člana Dikasterija za biskupe… Uza služenje u velikoj i zahtjevnoj Zagrebačkoj nadbiskupiji to se čini možda previše iscrpljujuće za jednoga čovjeka…

Davno sam postao svjestan da malo toga mogu učiniti sam. Ali mogu učiniti nešto više ako se predam svemoćnoj Božjoj volji. Ni za koju od spomenutih služba nisam se osobno kandidirao i nisam im ja određivao rok. Budući da su me na neke službe drugi izabrali, poput službe predsjednika naše Konferencije, ili imenovali, što je slučaj s drugim službama počevši od nadbiskupske, pristati na te službe smatrao sam svojom dužnošću, prepoznajući u tome Božju volju, nastojeći ne oglušiti se o poslanje koje mi je Bog u Crkvi povjerio.

Ne poklapaju se uvijek čovjekova i Božja volja; štoviše to preklapanje možda je više iznimka nego pravilo. Na primjer, kada sam još kao mladi svećenik 1995. trebao poći na poslijediplomski studij, moj me tadašnji biskup u Mostaru Ratko Perić pitao o mojim željama s obzirom na studij. Rekao sam mu da su mi na srcu dogmatska teologija ili psihologija. No on me poslao na studij crkvenoga prava, rekavši da je to potreba biskupije. Dakle, njegov prijedlog nije isprva bio po mojoj volji. Međutim, da nije bilo studija kanonskoga prava, i svega što je potom slijedilo, teško mi je zamisliti da bih bio na službama koje su mi povjeravane. Iz vlastita primjera mogu potvrditi da Bog vodi čovjekov život i volio bih da svaki čovjek bude toga istinski svjestan; želio bih da svatko spozna što je za njega poslanje koje mu je Bog povjerio i da vjeruje da će mu za izvršenje toga poslanja Bog dati potrebnu snagu, ali i poslati suradnike i suputnike uz čiju pomoć može izvršiti svoj poziv. S tom sviješću i s tom vjerom preuzeo sam novu službu.

U propovijedi na liturgijskom slavlju preuzimanja službe zagrebačkoga nadbiskupa govorili ste o potrebi rasplamsavanja evanđeoskoga žara. Na koja bi se područja prvo trebalo usredotočiti da bi se taj žar u Zagrebačkoj nadbiskupiji dodatno rasplamsao?

U pastoralu je sve povezano i nemoguće je da ulaganje napora na jednom području istodobno ne donosi plodove na drugim područjima. Potrebno je međutim mnogo strpljenja. Na primjer, uloži li tko vrijeme u duhovno osnaživanje mladih, vidjet će za koju godinu posljedice i u obiteljskom pastoralu. I obratno. Potiče li se među vjernicima osobna odgovornost za Crkvu i društvo, posljedice takvih nastojanja bit će vidljive na mnogim mjestima: i u gospodarstvu, i u kulturi, i u školstvu, i u politici.

No vjerujem da se već preko mojih javno izrečenih poruka moglo prepoznati da istaknutom pastoralnom zadaćom smatram brigu za obitelji. One su jamstvo opstanka i Crkve i naroda, a danas su najugroženije. Evanđeoski žar u tom smislu ne bi trebao sjati samo u pastoralu djece i mladih koji su na početku života. Hvala Bogu, na području naše nadbiskupije postoje i katolički vrtići, katoličke škole, katoličko sveučilište, teološki fakulteti… a i u svakoj je drugoj školi moguće imati katolički vjeronauk. Naime, snaga evanđeoskoga žara ne bi trebala ni na jedan trenutak kopnjeti, štoviše, žar bi trebalo svim sredstvima rasplamsavati i kad se čovjek uputi prema zrelijim godinama, u svim fazama života – i u braku, i u roditeljstvu pa sve do starosti.

Sadašnja zagrebačka gradska vlast u tom smislu pokazala je, blago rečeno, ne baš previše prijateljsko lice prema obiteljima, a pogotovo prema majčinstvu. Ukidanjem potpore roditeljima odgojiteljima, povlaštenim tretiranjem istospolnih zajednica, promicanjem propobačajnih politika širi vrijednosti koje su daleko od katoličkih. Vlast se opravdava statistikama… Kako se kao zagrebački nadbiskup nosite s tim da ono do čega vam je veoma stalo – obitelj – pati pod udarom politika na području kojim pastoralno upravljate?

Sa svakom vlašću, bez obzira na to bila lokalna ili državna, crkvena vlast nastoji razgovarati s polazišta da nam je svima stalo do općega dobra građana. Crkva ne sudjeluje, stranački, ni u vlasti, ni u izborima, ni u kreiranju javnih politika. No živi u vjernicima i s vjernicima koji su sastavni dio, čak i većina društva.

Sa žalošću moram primijetiti da se u našem glavnom gradu promiču politike prema obitelji koje su drugdje u svijetu doživjele fijasko. Demografska zima širi se Europom, a u pravilu je to hladnija što je obitelj utemeljena na braku između žene i muškarca zakonski, propisima ili potporama nezaštićenija. Stoga bi pravi iskorak bio da se i pripadnici većine u vlasti osvijeste pa da shvate da svako njihovo djelovanje danas ima posljedice sutra. Pod tim vidom manje nas u Crkvi zanimaju statistike, a daleko više svaka pojedinačna obitelj čiji članovi postaju žrtvama bilo zbog uskraćivanja nekih prava bilo zbog ideoloških kolonizacija o kojima u posljednje vrijeme govori papa Franjo. Ako je odlika demokracije štititi žrtve, nije mi jasno zašto to s političkih razina u Zagrebu i drugdje sve manje vrijedi za još nerođeni život, za djecu kojoj se nameću stajališta o spolnosti koja nisu u skladu s vrijednostima njihovih roditelja ili za obitelji s djecom u kojima majka ili otac gube status odgojitelja. To je dodatan razlog zašto kao Crkva moramo promicati zaštitu obitelji i života od začeća do naravne smrti. Istinski pokazatelj napretka pojedinoga društva jest mjera u kojoj se štiti život.

Cijeli razgovor možete pročitati ovdje.