Nadbiskup Kutleša predvodio pobožnost križnoga puta na zagrebačkom Ksaveru
Na Nedjelju Muke Gospodnje, Cvjetnicu, 13. travnja pobožnost križnog puta na zagrebačkom Ksaveru predvodio je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša slijedeći tradiciju bl. Alojzija Stepinca kojom zagrebački nadbiskup na kraju korizmenog hoda predvodi vjernike u razmatranju Kristove muke, objavio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.
Uz nadbiskupa, postaje križnog puta molili su gvardijan i provincijski vikar fra Zvonimir Brusač, TOR, provincijski vijećnik fra Matej Jovanovac, TOR, nadbiskupski tajnik, vlč. Domagoj Topić te bogoslovi franjevaca trećoredaca. Na kraju pobožnosti nadbiskup Kutleša okupljenim vjernicima uputio je nagovor o duhovnoj dubini Getsemanskog vrta i Isusovoj molitvi u času tame. Istaknuo je kako Getsemani nije prostor riječi, nego krvavog znoja, užasa i tjeskobe koji su se sručili na Isusovu dušu i ispunile je smrtnom žalošću (usp. Mk 14, 33-34), dodavši da je to stanje srca koje i sami proživljavamo kada život postane pretežak, kada nebo šuti, a volja se lomi pod teretom križeva koje tek treba nositi.
U svom nagovoru nadbiskup je izdvojio tri slike koje otkriva Getsemani: Isusovu poslušnost, samoću i vjernost. Govoreći o poslušnosti istaknuo je kako u Getsemanskom vrtu nalazimo čovjeka koji moli Oca da ga mimoiđe čas muke: Njegov čas je čas najdubljega povjerenja u Očevu ljubav u trenutku najdublje agonije, kada se sva silina zla sručila na njegovu dušu, poručio je nadbiskup. Dodao je kako nije nužno razumjeti zašto Bog dopušta patnju i zašto baš mi moramo patiti, ako je Ocu sve moguće. Važno je ne izgubiti dušu djeteta koje ne sumnja u Očevu ljubav, nego govori: Oče, bojim se, ali ti vjerujem. I to je ključ. Vjera ne uklanja bol, ali daje mir. Predanje ne otklanja križ, ali ga preobražava u sredstvo spasenja.
Osvrćući se na Isusovu samoću, nadbiskup Kutleša upozorio je kako i mi živimo u vremenu duhovne pospanosti pred zlom, pred bešćutnošću, pred lažima koje se predstavljaju kao istine, pred hladnoćom koja se uvlači u odnose. Potaknuo je vjernike naglasivši važnost budnosti u ljubavi i osjetljivosti za potrebe drugih: Bdijmo i molimo svjesni ozbiljnosti kozmičke borbe između dobra i zla koja započinje u ljudskom srcu. Nadbiskup je poručio kako je Isusova vjernost u agoniji Getsemanija i nama izvor snage: Getsemani nas uči da molitva ne mijenja uvijek okolnosti u kojima se nalazimo, ali mijenja nas i daje nam snagu. Preobražava nas i čini radikalnima u ljubavi. Križevi ne nestaju, ali učimo ih nositi. Krist ne očekuje da budemo jaki vlastitom snagom, nego da budemo vjerni.
Zaključujući nagovor nadbiskup je vjernike pozvao da gledajući u Raspetoga u Getsemaniju vide pobjedu: Zato ne bježi od Getsemanija, ondje je početak pobjede. Ne boj se reći Bogu sve što te boli, ali mu na kraju reci: „Budi volja tvoja.” Kad ne znaš kako dalje, klekni i moli. Izići ćeš s mirom, kao što je izišao i Isus.
