“Naša baka Mara je u posljednjim satima života uz Laudato TV izmolila krunicu, ne mareći za bol”

Kako nam je otkrila, ova je pobožna žena posljednje dvije godine svoga života, pritisnuta bolesti, svoje vrijeme intenzivno provodila uz našu Laudato TV, ponavljajući sljedeće riječi: “Uz Laudato sam se doista izgradila!“

”Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta”, srž je svjedočanstva vjere naše drage mama i bake Mare Vuletić, čiji smo obred sprovoda slavili 4. veljače 2023. na mjesnom groblju u Dobranjama. 

Mara Vuletić preminula je u 87. godini života, udahnuvši novi život u Kraljevstvu Božjem. Pokojnica je to koju smo često puta mogli čuti kako kaže da ne želi biti Marta iz Evanđelja koja se u trenutku Isusova dolaska bavi posluživanjem i spremanjem. Ona je htjela biti Marija, koja je sjela zajedno s Isusom i hranila se njegovom riječju. Zaista je tako i živjela, a posebno u posljednjim trenucima svoga života. 

Unatoč bolesti i klonulim snagama, svakodnevnu molitvu i predanje Bogu nikada nije preskakala. Bolest ju je priječila u održavanju tjelesnog života hranom, ali nikada nije dopustila da je priječi u održavanju duhovnog života, nego se uvijek hranila Riječi Božjom i njegovom ljubavi koja nas uvijek uzdržava. 

Simbolično je u posljednjim satima svog života, dok ju je morila bol i dok su je tjelesne snage napuštale, uzela daljinski i uz Laudato TV izmolila krunicu i, ne mareći za tjelesnu bol, glasno i jasno izgovarala molitvu koja joj je ulila novu snagu i nadu, nadu da njezin život tek počinje. Kada joj nije ostalo ništa, ostala joj je molitva. 

U žurbi svakodnevice duh nam je rastrgan između poslova, obaveza, planova i problema, a ponekad je dovoljno samo jedno: sklopiti ruke u molitvu i prepustiti Bogu svoje misli i svoj život. Baš kao i pokojnica Mara, koja je svojim životom pokazala da su kršćanska nada i vjera utemeljene u Bogu izvor istinske i vječne radosti. Naša mama i baka je svojim životom posvjedočila čvrstu vjeru u Kraljevstvo Božje i obećani nam vječni život. 

Isus je rekao: ”Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.” (Iv 11, 25-26)

* * *

Početkom siječnja kad sam posjetio gospođu Maru Vuletić, ili kako smo je mnogi od nas zvali, baku, bio je to naš zadnji susret. Sjedila je na stolici pokraj prozora, s pogledom prema vani. 
Tišina i uzajamno gledanje. Smiješak dobrodošlice i radost zbog susreta. Već izvjesno vrijeme je itekako osjećala kako tjelesne snage slabe. Nije se s tim mirila, jer je voljela život. Međutim, bila je svjesna kako se polako gasi njezina životna svijeća.
Na moj upit: “Kako ste?“, odgovorila je slijeganjem ramenima i pokretom ruke, te tiho izustila: “Tako, tako…“
Nisam želio njezine riječi popratiti floskulama neprimjerene nade. Gledali smo se i šutjeli… I onda je baka upravila pogled prema prozoru te pokazala prstom prema nebu. Pokušala je još nešto izgovoriti, ali nije mogla naći riječi.
Tȁ, i nepotrebno je bilo forsirati govorenje, jer poruka je stigla: “Valja poći, ići ususret Nebu, Stvoritelju!“ 
Bez tuge ili očajavanja, sa sjetom u očima, jer je voljela živjeti. Pritom je baka Mara poslala snažnu poruku: u Boga vjerovati, znači prihvatiti i smrt.
Sve je to bilo prožeto blagim, gotovo neznatnim, ali nadasve smiješkom osobe koja vjeruje da prvi dio putovanja doduše ide svome kraju, ali slijedi drugi, novi život. S time je svima nama, unatoč tjelesnoj krhkosti i iscrpljenosti, poklonila svjedočanstvo vjere. Ujedno nas je baka Mara podsjetila da ne zaboravimo konkretnim življenjem svjedočiti ključnu istinu naše kršćanske vjere: onima koji vjeruju, život im se kroz smrt ne oduzima, nego preobražava.
Rođena u Katunima (Kreševo) 1936. godine, život je gospođu Maru Vuletić (rođ. Vilić) odveo na privremeni rad u Njemačku. U braku s pokojnim suprugom Mijom, Bog ju je obdario s dvoje djece. Vrativši se u domovinu prije dvadesetak godina, njezina tzv. ”mirovina“ bilo je nesebično davanje, posebice svojim unucima, te pomaganje potrebitima. Sve to bilo je oplemenjeno svakodnevnim slušanjem Riječi Božje poput Marije iz Evanđelja i pristupanjem stolu Božjem.
Prvog veljače ugasila se Marina životna svijeća u Zagrebu. Sprovodne obrede je u subotu, 4. Veljače, u rodnom mjestu njezinog supruga, u Dobranjama, predvodio dominikanac Frano Prcela. Meditativnim pjesmama Klape Grga, posebno lijepim pjevanjem župnika Dobranja, don Augustina Radovića, te uz asistenciju župnika iz Strožanca, don Ivana Đonlića, slavili smo liturgiju uskrsnuća uz riječi utjehe i ohrabrenja koje nam je uputio o. Frano.
Svi koji smo je poznavali, posjećivali, svaki put smo iznova bili dirnuti s kojom mirnoćom je baka Mara nosila teret zdravstvenih nedaća. Nije to bila staloženost iz fizičke snage, jer njezina tjelesna snaga svakim danom je zadnjih godina bivala sve slabija i neznatnija. To je bilo držanje, življenje, koje se napajalo iz duhovne snage, iznjedreno iz njezine nepatvorene vjere. (F.P.)