Nekoć su bila crkvena zanimanja, a danas više ne postoje

Crkva se tijekom stoljeća mijenjala, a time i profesije i odgovornosti povezane s njom. Neke aktivnosti koje su bile uobičajene prije nekoliko stotina godina, danas više ne postoje. Njemački portal Katholisch.de predstavio je pet zaboravljenih crkvenih zanimanja, koje je prenio portal Fratellanza umana:

'Crkveni švicarac'

Svatko tko ulazi u hodočasničke crkve ili velike katedrale kao što je kölnska, možda je već primijetio 'katedralnog švicarca': u tradicionalnoj odjeći oni su kontakt-osobe za posjetitelje i osiguravaju mir i red te upozoravaju da se poštuju zabrane unutar crkve. Ono što mnogi ne znaju: u prošlosti su 'crkveni švicarci' bili uobičajeni u gotovo svim crkvama. Već u srednjem vijeku postojali su takozvani 'Domstäbleri' koji su, sastavljeni od brojnog osoblja, utišavali ljude tijekom bogoslužja i hodali gore-dolje u pokrajnim crkvenim lađama.

Inače, pojam 'crkveni švicarac' zapravo ima neke veze sa Švicarskom: u 17. i 18. stoljeću često su iz politički neutralne Švicarske bivši vojnici odlazili u inozemstvo zaraditi novac u vojsci ili kao sigurnosno osoblje. Najpoznatiji je primjer Papinska švicarska garda koju je osnovao papa Julije II. 1506. godine. Kao što su 'crkveni švicarci' postupno nestali iz mnogih bogomolja, promijenio se i profil 'katedralnih švicaraca': od 2019. u Kölnu postoje i 'katedralne švicarke'.

Izvjestitelj mrtvaca

Posao izvjestitelja mrtvaca (njemački 'Leichenbitter' ili 'Leichensager') može se zamisliti kao osmrtnica na dvije noge: nakon smrti, izvjestitelj mrtvaca išao bi od farme do farme ili od kuće do kuće i kucao na vrata i prozore kako bi širio vijest o smrti te uime ožalošćenih pozivao na sprovod. Izvjestitelju mrtvaca nije bilo dopušteno ući u kuću – posao mu je bio usko povezan sa smrću i nisu ga htjeli u domu.

Osim dojave, izvjestitelj mrtvaca preuzimao je i druge poslove, poput pranja leševa, zvonjenja crkvenih zvona ili kopanja grobova. On je također organizirao sprovod, a bio je i voditelj sprovodne ceremonije. U tom se pogledu izvjestitelji mrtvaca svakako mogu ocijeniti kao rani oblik pogrebnika. Danas ova profesionalna skupina preuzima mnoge zadaće za koje je prije bio odgovoran izvjestitelj mrtvaca.

Profesija se do danas održala i u izreci: ''Wer ganz bewusst traurig schaut, setzt eine sprichwörtliche Leichenbittermiene auf''.

Izrađivač krunica

Kao što sugerira ovaj naziv posla, izrađivači krunica izrađivali su krunice. Zanatlije su često nazivane jantarima, jer najčešći je materijal za krunice bio baltički jantar. Za izradu krunica korišteni su i bjelokost, drvo, sedef, rog ili koralj.

Prvi cehovi proizvođača krunica pojavili su se u 14. stoljeću u gradovima Lübecku i Brugesu – daleko od obalnih dijelova Baltičkog mora koji su opskrbljivali jantarom. Teutonski viteški red, koji je u početku imao pravo prikupljanja i prodaje jantara, pokušao je iskorijeniti crno tržište dragocjenog materijala. Za preradu, jantar je najprije sortiran, zatim izrezan na komade veličine bisera te kasnije brušen i poliran.

S reformacijom se smanjuje važnost krunica, a u 19. stoljeću nestaju i cehovi. Danas se krunice još povremeno izrađuju ručno u samostanima.

Čuvar kule

Iako je ovo zanimanje bilo beskrajno važno u srednjem vijeku, doživljavalo se i kao 'nečasno': čuvar kule. S najviše kule u gradu – uglavnom s crkvenih tornjeva ili s kula gradskih utvrda – trubom je upozoravao stanovništvo na požare ili približavanje neprijatelja. Čuvar tornja često je živio sa svojom obitelji u kuli, a ponekad je tu čak i držao stoku.

Uz ovu funkciju, zadatak čuvara ponekad je bio i svaki sat udariti u zvono ili zatrubiti kako bi označio vrijeme. Može biti više razloga zašto se profesija doživljavala kao nečasna: na nekim mjestima, na primjer, posao stražara bio je dodijeljen krvniku. Često su kao čuvari i trubači bili angažirani putujući zabavljači, koji također nisu imali dobar društveni ugled.

Suvremeni sustav za dojavu i gašenje požara učinio je čuvara tornja danas suvišnim. U nekim gradovima opet postoje kule jednostavno iz osjećaja tradicije. Ipak, prostorija u tornju crkve sv. Lambertija u Münsteru, na primjer, povezana je s profesionalnim vatrogasnim postrojbama Münstera, a čuvari tornja uspjeli su nekoliko puta otkriti požar prije nego što je netko drugi uspio upozoriti vatrogasnu postrojbu.

Opskrbljivač voskom

Med je već u antičko doba bio važna roba. Rimljani su već koristili voštane svijeće za svoje vjerske svetkovine, Crkva je kasnije učinila isto te je postala glavni potrošač voska u srednjem vijeku. 'Zeidler', svojevrsni šumski pčelar, zaslužan je za ovu opskrbu voskom još od ranog srednjeg vijeka.

Za razliku od pčelara u današnjem smislu, pčelarska društva 'Zeidler' nisu držala pčelinje košnice u drvetu, već su se penjala na drveće i rezala udubine u deblima na velikim visinama, u kojima su se trebala smjestiti pčelinja društva. Kao ceh, 'Zeidler' je imao niz privilegija: na primjer, imali su svoje sudske i policijske ovlasti kad su u pitanju kradljivci meda. Osim toga, smjeli su nositi samostrel kao oružje – ali zauzvrat su morali služiti i kao strijelci za svoje suverene u ratovima.

Osim uvoza šećera od trske i uzgoja šećerne repe u 17. stoljeću, za nestanak 'Zeidlera' zaslužna je i reformacija: zbog širenja reformiranih kršćana crkvama je bilo potrebno manje voska za svijeće.

Usko povezano sa 'Zeidlerom' jest zanimanje svjećara. Umakao bi fitilj (ili nekoliko fitilja u isto vrijeme) u tekući pčelinji vosak više puta te bi ga ponovno izvlačio dok svijeća ne bi bila željene debljine. Budući da se ovaj ručni proces mogao lako industrijski automatizirati, i ovo je zanimanje krajem 19. stoljeća izgubilo na važnosti.