Ova Isusova prispodoba uči nas prevladati predrasude

(...) reče on Isusu: "A tko je moj bližnji?"

Isus prihvati i reče: "Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: 'Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš isplatit ću ti kad se budem vraćao.' (Lk 10, 29-35)

Ova Isusova prispodoba uvelike izlazi iz svih mogućih okvira i zaobilazi sve moguće predrasude. Isus nije imao problema s tim da u svojim javnim govorima uzdigne one kojih se, kao društvo, većinom sramimo. Tako je, primjerice, svoje prvo čudo učinio pijancima, a neizrecivu čast prvog svjedočanstva svog uskrsnuća – ostavio za prostitutku; Mariju Magdalenu. U mnogočemu se Isus nije dao ukalupiti i baš je zbog toga On jedinstven, drugačiji, ali u jednu ruku i neodoljivo svoj. 

Primjer je to svima nama kako koračati putem u kojem nema mjesta predrasudama, u kojem nema mjesta za zatvorenost i isključivost. Svatko je sposoban učiniti dobro djelo; nevezano uz svoju dob, spol, imovinski status ili obrazovanje. Svatko je sposoban, baš poput milosrdnog Samarijanca, sažaliti se nad tuđom boli. 

Oko nas je danas toliko onih koji su polumrtvi. Toliko je puno tužnih, depresivnih, razočaranih i odbačenih ljudi. Iako nismo pozvani biti spasitelji svijeta - jer taj Spasitelj nam je i ispričao ovu prispodobu - pozvani smo, kako kaže sveta Majka Tereza, biti kapljice čiste vode u kojima će se zrcaliti Božja ljubav.