Pater Ike Mandurić: „Svaka generacija pozvana je na neki način nastaviti ono što su učinili branitelji”

Danas obilježavamo Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Tim povodom donosimo intervju s paterom Ikom Mandurićem, isusovcem i hrvatskim braniteljem.

Dan je sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje . Što bi nam on trebao predstavljati?

To je dan kad se moramo sjetiti žrtve i cijene koja je morala biti plaćena za našu slobodu. Mi kao kršćani i kao ljudi općenito, moramo osvješćivati da se u svemu netko žrtvovao za ono što imamo i za naš život, i za naše obrazovanje, i za našu kulturu, i za našu vjeru, tako i za našu slobodu.I ta svijest od tome koliko je cijena morala biti plaćena, u nama budi osjećaj zahvalnosti, pa i osjećaj odgovornosti, da čuvamo sve ono što su nam drugi svojom žrtvom nekako priskrbili i darovali nam. To je jako važno, zato što inače možemo upasti u zabludu da je sve prejeftino i da je sve lako stekne, a to nije ni teološka istina, ni iskustvena istina. Jako je važno to duboko proživljavati, ne samo oni koji su bili branitelji, nego svaki čovjek, ne samo kao domoljubi, nego svaki čovjek mora imati taj osjećaj zahvalnosti i poštovanja prema toj žrtvi, a to znači da moramo nekako prisjetiti se svega onoga što se događalo, i teške borbe i teške patnje, pa i žločina koji su se dogodili. Zato je evo nekako dan sjećanja vrijednosti i neprocijenjive cijene slobode i naše Domovine koje imamo.

Nedavno su pronađeni posmrtni ostaci Jean – Michela Nicoliera. Vaša posveta pročitana je na sprovodu u Vukovaru. Što Vas je potaknulo da napišete posvetu?

Bio sam u kontaktu preko društvenih mreža pomalo i vrlo diskretno s njegovim bratom Paulom. Nisam ga imao prilike upoznati. On je došao u Hrvatsku, došao je zbog rata i kad je vidio taj tenk u Osijeku, u onog crvenog fiću, u njemu se prelomilo i shvatio je da mora biti s tim ugroženim narodom i tako je odmah otišao u HOS, odatle vrlo brzo na prva bojišta u zapadnoj Slavoniji i u Vukovar. Dakle, nekako je uvijek bilo ganutljivo razmišljati o tome kako je jedan takav mladić, pred kojim je stajao život, daleko od Hrvatske, prepoznao to zlo koje se događa i imao takvu empatiju za moj narod. Uvijek je to ne samo mene, nego sve nas jako ganulo i siguran sam da su brojni Hrvati iščekivali i razmišljali o tome hoće li se ikada pronaći njegovo tijelo. A osobito kad su vidjeli kako su, kako ga ustrajno traže njegov brata i njegova majka, i kad se probila ta vijest da su pronašli njegovo tijelo, svi smo bili ushićeni. Bilo je to jako važno, ganutljivo. I tako sam u tom času rekao da je imao potrebu to izreći u formi te pjesme, u kojoj su na koncu prevalili njegovoj majci. To je bio jedan izraz mene kao domoljuba i kao branitelja i kao nekog tko je zahvalan što se nešto takvo dogodilo. Drago mi je da su to ljudi prepoznali. Njegova poruka je snažna, velika poruka o kojoj moramo i dalje razmišljati.

Kakvu poruku Jean – Michelova žrtva šalje današnjoj mladeži?

Šalje jednu veliku, važnu poruka, kako su ideali važniji od života. To je nešto što je danas vrlo teško naviještati. Danas svijet naviješta nešto drugo. Da je samo važan užitak, da je važno držati se neke svoje poruke, da se jednom živi pa treba iskoristiti izazove u životu itd. No, Jean - Michel poručuje nešto sasvim drugo. Ideali su vrijedni toga da se za njih čak i život daje. U toj pjesmi sam napisao da nema zašto umrijeti, nema zašto ne živjeti. Uvijek postoje stvari koje su vrijednije od našeg života, a to može biti vjera, neke duhovne stvari, neki principi uopće. Jean - Michel nekako prkosi tom modernističkom vremenu koje nas fokusira na nas same i pokazuje zapravo da i danas je moguće živjeti te ideale. To je vrlo važno, da se shvati da i danas je moguće i ima smisla živjeti ideale. Čak i ako nisu bili duboko, vjernički, nego su bili ljudski, ali su naravno istovremeno bili i vjerski.

Kako mladima danas na najbolji način prenijeti istinu i značenje Domovinskog rata kako bi razumijeli zašto se žrtva Vukovara i ostale žrtve Domovinskog rata ne smiju zaboraviti unatoč vremenskom odmaku?

Pa svjedočenje je uvijek najbolji način. I nezamjenjiv način. Zato je jako važno što više se susretati sa živim svjedocima koji su proživjeli tu patnju i bili svjedoci kako su njihovi prijatelji dali svoj život za domovinu. To je njihovo trpljenje, to je njihovo herojstvo, to je nezamjenjiv način. Zato je bilo jako dobro i jako važno da što više naš sustav obrazovanja, u kojem učimo o povijesti Domovinskog rata, omogućava susrete sa živim svjedocima koji nisu samo iz Vukovara, nego iz cijele Hrvatske. To je ono što nas inspirira, to je ono što nas pokreće. Rekao bih da su moje generacije bile odgajane na taj način, u tom duhu. Naši su očevi, stričevi i djedovi pričali o žrtvi koju su podnosili u ono vrijeme za Hrvatsku. Pa iako je to i svjedočanstvo o porazu i patnji, o progonstvu i tako dalje, svejedno je to nešto što nas dobro inspirira. Zato je jako važno pronalaziti način da se mladi ljudi susreću sa onim ljudima koji su imali hrabrosti i i prepoznali taj zvuk trublje. Dakle, to je nezamjenjiv način. Ali, naravno, tu je i nešto drugo: učiti istinu, odgajati u kršćanskom duhu, u sijesti kako je Domovina dar i kako je Kristov primjer onaj koji nas vodi. To znači, „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“

Sudjelovali u Domovinskom ratu. Kako je to iskustvo oblikovalo Vaše svećeničko služenje i pogled na žrtvu, suživot i praštanje?

Rekao bih, često sam pričao i mladima, dva puta u životu sam imao potpuni mir i jasnoću. Dakle, jedno zadovoljstvo zbog jasnoće da činim ono što sigurno trebam činiti. To je bilo kad sam bio u Domovinskom ratu. Koliko god je bilo teško, nikada nisam osjećao toliki mir. Svijest i sigurnost da činim ono što je ispravno, da činim ono što trebam činiti. Imao sam to u Domovinskom ratu, a onda ponovo, kad sam ušao u novincijat družbe Isusove, tada sam ponovo našao taj mir. Rekao bih, to je nešto što trebamo učiti i biti svjesni, da ako idemo po glasu savjesti, a to znači ako činimo dobro, samo tada možemo naći unutarnji mir i oslobađajući mir i jasnoću. To je jako važno. To je moje iskustvo kao branitelja i siguran sam da je to nešto što vrijedi, pronaći što trebam činiti. To je vezano i sa djelima ljubavi, požrtvovnošću, životom za druge.

Kao svećenik i branitelj, kako gledate na aktualne društvene i medijske pojave koje dio javnosti doživljava kao napade na domoljube i simbole domoljublja? Kako bi se vjernici trebali postaviti?

Mi nikada nećemo imati idealnu situaciju. Mi nikada nećemo sve riješiti i sve raščistiti u temelju. To je iluzija. To ne postoji. To je nemoguće. Pogotovo u jednoj maloj državi kao što je Hrvatska, jedna mlada država kao što je samostalna nova Hrvatska. Dakle, naši neprijatelji su preživjeli ono vrijeme koje smo mi htjeli da bude iza nas. Ja sam osobito to doživio na Markovom trgu kad su prosvjedovali branitelji, kad sam se našao na vratima Markove crkve i spriječio da specijalci uđu u crkvu. Tada sam shvatio da tko je duh komunizma preživio, naravno da Sotona nije mrtav i zamke Zloga su iste i uvijek će biti zamki, da ono što je Božje, što je vrijedno, da nam to otme, da ne razori ili na neki način iskrivi. To je naša stvarnost. Moramo biti svjesni da će to biti naša stvarnost, sav naš život, sva budućnost. To će zapravo značiti da je svaka generacija pozvana na neki način nastaviti ono što su učinili branitelji. Svaka generacija treba neke nove branitelje, možda novim metodama, na novi način, ali ono što je Božje, uvijek će imati neprijateljstvo u ovome svijetu.