Pet koraka iskrene isprike koje bismo uvijek trebali imati na umu

Podlost, šamar ili neprikladna ljutnja... Toliko je prekršaja koji mogu naštetiti vezi, čak i dovesti do prekida. No, često se dogodi da se, usprkos traženju oproštaja, prijašnji sklad ne vrati, piše Svjetlo riječi.

Prema autoru Garyju Chapmanu, razlog je jednostavan: ne govorimo istim jezikom isprike kao druga osoba. Ali, to se može naučiti. 'Postoji pet temeljnih aspekata isprike. Svaki je od njih važan. Ali, ljudi će se nastojati bolje povezati s jednim (ili više njih) posebno', kaže u svojoj knjizi 'Pet jezika isprike' Gary Chapman.

Njihovo poznavanje omogućuje upotrebu najprikladnijih jezika za svakog pojedinca i situaciju.

1. Izražavajući žaljenje: 'Žao mi je'

Jednostavno 'Žao mi je' može igrati ključnu ulogu u obnavljanju dobre volje. Odsutnost ove fraze nekima se može činiti zapanjujuće očitom. Ako osoba koja je kriva ne shvati da je zaboravila ove 'čarobne riječi', možete biti sigurni da je druga osoba to shvatila.

Oprosti za što? Isprika ima više učinka ako je konkretna. Ako se susretnemo s nekim s kim smo trebali imati sastanak u kinu, ne ćemo samo reći: 'Žao mi je što nisam došao pogledati film.' Osobi će puno više značiti ako vidi da prepoznajem kako je moja odsutnost utjecala na njih: 'Znam da ste prestali s onim što ste radili i rano otišli od kuće da biste onamo stigli na vrijeme. Znam da si morao voziti u špici. Morali ste me čekati i bili ste zabrinuti da mi se nešto nije dogodilo' itd. Ovi detalji otkrivaju da ne umanjujete svoju krivnju i uvrijeđenoj osobi pokazuju da razumijete koliko ste ju povrijedili.

Izbjegavajte dodavanje riječi 'ali.' Iskreno žaljenje ne bi trebalo biti kvalificirano.

Svaki put kad krivimo drugoga, prelazimo s isprike na uvredu – suprotno od opraštanja i pomirenja.

2. Priznavanje odgovornosti: 'Pogriješio sam'

Kao šef, Laurent je obično bio smiren, ali tog je dana strpljenja ponestalo. Oštro se obračunao s jednim od svojih zaposlenika. Riječi su mu bile poštene, a prijekori nužni, ali izrazio ih je s bijesom. Ovakvo ponašanje teži uništavanju odnosa. Jednostavna isprika mogla bi sve promijeniti; uključuje priznavanje njegove nepravde.

Zašto je nekima od nas tako teško reći: 'Pogriješio sam'? Vrlo je često naša nevoljkost da priznamo da smo učinili nešto loše povezana s našim osjećajem vlastite vrijednosti. Priznanje da smo pogriješili smatra se slabošću. U stvarnosti svi griješimo. Zrela odrasla osoba uči preuzeti odgovornost za svoje pogrješke. Nezrele odrasle osobe nikad ne će prestati pokušavati opravdati svoje pogrješke.

3. Popravi: 'Što mogu učiniti da stvari postanu bolje?'

Za neke bi nakon fraze 'Nije bilo u redu moje ponašanje prema tebi' trebalo doći nakon 'Što mogu učiniti da ti pokažem da mi je još uvijek stalo do tebe?' Bez ovog pokušaja popravljanja, uvrijeđena osoba sumnja u iskrenost isprike. I dalje će se osjećati nevoljeno, čak i ako im se kaže: 'Žao mi je, bio sam u krivu.' Treba ih uvjeriti da je veza još uvijek na snažnim nogama. Stoga je važnije činiti više i od samog govorenja ovih pet jezika. Ponekad je potrebno učiniti konkretno djelo.

4. Želja za promjenom: 'Dat ću sve od sebe da to više nikada ne ponovim'

Uvjet iskrenog pokajanja jest spremnost na promjene. Uključuje priznavanje da je ono što smo učinili bilo pogrješno, da je naštetilo osobi koju volimo. Vjernici traže i pomoć od Boga kako bi pomogao nastojanje same osobe.

Često mi je bilo korisno da promjene napišem na karticu, a zatim ju zalijepim na ogledalo gdje se ujutro brijem. To je način da im se da prioritet. Na taj ih način imam na umu cijeli dan. Pisanje vam također omogućuje da razjasnite svoje ideje i učinite ih konkretnijima. Možete započeti zapisivanjem rečenice poput: 'Ne ću kriviti druge za svoje negativne osjećaje.' Zatim razmislite kako ovu osnovnu namjeru primijeniti u praksi. Započnite svoje rečenice s 'ja', a ne 'ti' kako bi, primjerice, izjava: 'Ljutiš me' postala 'Ljuta sam.'

Otkrit ćete da je određeni plan lakše primijeniti u praksi nego opću namjeru. I primjenjujući to u praksi, uvrijeđenoj osobi pokazat ćete svoje dobre namjere.

5. Izravno traženje oprosta: 'Hoćeš li mi oprostiti?'

Priznali ste svoje nedjelo. Izrazili ste žaljenje. A možda ste čak i ponudili odštetu. Ali, to nije uvijek dovoljno. Otprilike svaki peti ispitanik (21 %) odgovorio je kako bi volio da mu se druga strana ispriča. 'Hoćeš li mi oprostiti?' Ne možete odgovoriti na ovo pitanje drugoj osobi. Oprostiti ili ne oprostiti: taj je izbor na njemu ili njoj. I budućnost vaše veze počiva na toj odluci. Kontrola nad situacijom oduzeta vam je, a nekim ljudima to može biti krajnje neugodno.

Oprostiti znači otpustiti kaznu i pustiti osobu da se vrati na svoje mjesto u našem životu: 'Stalo mi je do naše veze. Stoga sam odlučio prihvatiti tvoju ispriku i ne tražiti pravdu.' Iznad svega, to je dar. Dar koji se traži više nije dar. Ako sam nekoga povrijedio, nisam u položaju kralja koji bi sa svog visokog prijestolja imao pravo osuđivati ​​povrijeđenu osobu za nemilosrdno srce. Niti bih im smio prigovarati što mi nisu oprostili. To bi bila manipulacija.

Za ispriku je važna poniznost, ona je prva stepenica prema poboljšanju svakog odnosa.