Poslanje i baština katolika istočnih obreda

Poslanje i baština katolika istočnih obreda

Biskupi misionari koji su bili posvećeni i poslani u evangelizaciju od strane biskupa starijih sjedišta gledali su na svoje posvetitelje kao na glavu i uzor.

Autor
Livio Marijan/Laudato/D.R.
Fotograf
screenshoot
Objavljeno:
 
04.12.2020 09:45

 

Tijekom prva dva stoljeća poslije Krista u istočnom su se Rimskom Carstvu oblikovale dvije glavne skupine Crkava, okupljene oko velikih sjedišta Antiohije u Siriji i Aleksandrije u Egiptu. Ova središta crkvenog života nisu bila samo najznačajniji gradovi Istočnog Carstva, već i sjedišta apostolskog podrijetla. Sam sveti Petar upravljao je Crkvom u Antiohiji prije nego što je otputovao u Rim, dok je Aleksandrija također vukla podrijetlo od sv. Petra preko njegova učenika, sv. Marka evanđelista. Zbog ugleda ovih dviju apostolskih stolica njihove su liturgije i običaji vršili snažan upliv na manje Crkve koje su bile pod njihovim utjecajem. Evanđelje se najprije propovijedalo u velikim gradovima Carstva, a odatle se onda krenulo u evangelizaciju okolnih krajeva. Biskupi-misionari koji su bili posvećeni i poslani u evangelizaciju od strane biskupa starijih sjedišta gledali su na svoje posvetitelje kao na glavu i uzor te su oponašali običaje Crkve majke od koje su nastali.

Utjecaj treće Crkve – jeruzalemske – mora se također uzeti u obzir. Poseban 'sveti' položaj Svetoga Grada, gdje su se odigrali događaji našeg otkupljenja, učiniše ga velikim središtem hodočasništva i monaštva, te su se njegovi liturgijski običaji proširili diljem svijeta. Premda jeruzalemski obred danas ne postoji kao zaseban obred, tragovi njegovih običaja u većoj ili manjoj mjeri mogu se naći u svakom od danas postojećih kršćanskih obreda. Liturgijska tradicija tih triju Crkava (Antiohije, Aleksandrije i Jeruzalema) temeljni su izvori iz kojih su se razvili današnji istočni obredi.

Prvobitna grčka tradicija u Aleksandriji pretrpjela je snažne monaške i sirijske utjecaje, razvivši se s vremenom u Koptski obred današnjeg Egipta, odnosno u Etiopski obred koji predstavlja nacionalnu  liturgijsku tradiciju Etiopije.

Razvoj sirijske liturgijske tradicije, kojoj je podrijetlo u Jeruzalemu i Antiohiji, mnogo je zamršeniji. U samoj Siriji stara je grčka liturgija Antiohije kasnije poprimila običaje jeruzalemske Crkve, stvorivši Zapadno-sirijski obred kojeg danas nalazimo na Bliskom istoku i među Malankarskim kršćanima u Indiji. Maronitski obred u Libanonu tek  je latinizirana varijanta te iste tradicije.

U Perziji, izvan granica Rimskoga Carstva, sirijska je tradicija imala drugačiju sudbinu. Kršćanstvo se u početku širilo u Perzijsko Carstvo iz Edesse u Mezopotamiji, koja je bila kćerka antiohijske Crkve i važno središte semitske kulture. U tom formativnom razdoblju Antiohija, Aleksandrija i Jeruzalem bili su gradovi grčkog miljea u jezičnom i kulturnom pogledu te je grčki bio liturgijski jezik tamošnjih Crkava. Koptski i sirijski uvedeni su kasnije usporedo sa širenjem Crkve iz gradova u unutrašnjost Egipta i Sirije. Tako su i liturgijski običaji promijenjeni pod utjecajem monaških zajednica i manjih seoskih sredina. Međutim, Istočno-sirijski ili Kaldejski obred koji se razvio u Crkvi u Edessi vrlo je rano poprimio i sačuvao semitski pečat prvih židovskih (judeokršćanskih) zajednica. Ovu liturgijsku tradiciju danas nalazimo među Kaldejcima i Asircima (Nestorijancima) na Bliskom istoku i kod Malabarskih kršćana u Indiji (premda ovdje u vrlo latiniziranom obliku, što se tek u novije vrijeme pokušava izvorno obnoviti).

Usponom Carigrada kao glavnog patrijaršijskog sjedišta na Istoku tijekom 4. i 5. stoljeća, sirijska je tradicija započela nov i plodan razvoj. Kad je car Konstantin premjestio sjedište svoje carske uprave u Bizant 330. godine, biskup novog glavnog grada bio je tek sufragan (podređenik) metropolitanskog biskupa Herakleje u Tračkoj, koja se nalazila unutar Antiohijskog patrijarhata. Ali, Bizant je postao Carigrad, 'Novi Rim', i njegov je biskup kao dvorski prelat zadobio položaj od velikog političkog značenja u Crkvi i u Carstvu. Prevlast Carigradske Crkve na čitavom Istoku postala je gotova stvar i s vremenom je to prihvaćeno gotovo u čitavoj Crkvi. Kao što se moglo i očekivati, novo uzdignuće Carigrada dovelo je do razvoja i obogaćenja drevne tradicije Bizanta. Liturgijski običaji Antiohije i Jeruzalema imali su presudan utjecaj u konačnom oblikovanju veličanstvenog Bizantskog obreda. Obred se proširio po većem dijelu kršćanskog Istoka i među slavenske narode, a danas ga nalazimo po čitavom svijetu.

Kršćanska tradicija Armenije ima slične korijene. Kao 'svojevrsna sinteza sirijskih i kapadocijskih elemenata unutar okvira posuđenog od Jeruzalema' (Dalmais), Armenski obred sličan je staroj bizantskoj liturgiji. Do kraja 4. stoljeća Armenska je Crkva postala nezavisnom od Cezarejske metropolije u Kapadociji i njezin je obred, slavljen na narodnom armenskom jeziku, kasnije modificiran pod bizantskim i latinskim (rimskim) utjecajima. Armenski kršćani diljem svijeta još uvijek slijede te liturgijske običaje.

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: