Poslanje i baština katolika istočnih obreda

Tijekom prva dva stoljeća poslije Krista u istočnom su se Rimskom Carstvu oblikovale dvije glavne skupine Crkava, okupljene oko velikih sjedišta Antiohije u Siriji i Aleksandrije u Egiptu. Ova središta crkvenog života nisu bila samo najznačajniji gradovi Istočnog Carstva, već i sjedišta apostolskog podrijetla. Sam sveti Petar upravljao je Crkvom u Antiohiji prije nego što je otputovao u Rim, dok je Aleksandrija također vukla podrijetlo od sv. Petra preko njegova učenika, sv. Marka evanđelista. Zbog ugleda ovih dviju apostolskih stolica njihove su liturgije i običaji vršili snažan upliv na manje Crkve koje su bile pod njihovim utjecajem. Evanđelje se najprije propovijedalo u velikim gradovima Carstva, a odatle se onda krenulo u evangelizaciju okolnih krajeva. Biskupi-misionari koji su bili posvećeni i poslani u evangelizaciju od strane biskupa starijih sjedišta gledali su na svoje posvetitelje kao na glavu i uzor te su oponašali običaje Crkve majke od koje su nastali.

Utjecaj treće Crkve – jeruzalemske – mora se također uzeti u obzir. Poseban 'sveti' položaj Svetoga Grada, gdje su se odigrali događaji našeg otkupljenja, učiniše ga velikim središtem hodočasništva i monaštva, te su se njegovi liturgijski običaji proširili diljem svijeta. Premda jeruzalemski obred danas ne postoji kao zaseban obred, tragovi njegovih običaja u većoj ili manjoj mjeri mogu se naći u svakom od danas postojećih kršćanskih obreda. Liturgijska tradicija tih triju Crkava (Antiohije, Aleksandrije i Jeruzalema) temeljni su izvori iz kojih su se razvili današnji istočni obredi.

Prvobitna grčka tradicija u Aleksandriji pretrpjela je snažne monaške i sirijske utjecaje, razvivši se s vremenom u Koptski obred današnjeg Egipta, odnosno u Etiopski obred koji predstavlja nacionalnu  liturgijsku tradiciju Etiopije.

Razvoj sirijske liturgijske tradicije, kojoj je podrijetlo u Jeruzalemu i Antiohiji, mnogo je zamršeniji. U samoj Siriji stara je grčka liturgija Antiohije kasnije poprimila običaje jeruzalemske Crkve, stvorivši Zapadno-sirijski obred kojeg danas nalazimo na Bliskom istoku i među Malankarskim kršćanima u Indiji. Maronitski obred u Libanonu tek  je latinizirana varijanta te iste tradicije.

U Perziji, izvan granica Rimskoga Carstva, sirijska je tradicija imala drugačiju sudbinu. Kršćanstvo se u početku širilo u Perzijsko Carstvo iz Edesse u Mezopotamiji, koja je bila kćerka antiohijske Crkve i važno središte semitske kulture. U tom formativnom razdoblju Antiohija, Aleksandrija i Jeruzalem bili su gradovi grčkog miljea u jezičnom i kulturnom pogledu te je grčki bio liturgijski jezik tamošnjih Crkava. Koptski i sirijski uvedeni su kasnije usporedo sa širenjem Crkve iz gradova u unutrašnjost Egipta i Sirije. Tako su i liturgijski običaji promijenjeni pod utjecajem monaških zajednica i manjih seoskih sredina. Međutim, Istočno-sirijski ili Kaldejski obred koji se razvio u Crkvi u Edessi vrlo je rano poprimio i sačuvao semitski pečat prvih židovskih (judeokršćanskih) zajednica. Ovu liturgijsku tradiciju danas nalazimo među Kaldejcima i Asircima (Nestorijancima) na Bliskom istoku i kod Malabarskih kršćana u Indiji (premda ovdje u vrlo latiniziranom obliku, što se tek u novije vrijeme pokušava izvorno obnoviti).

Usponom Carigrada kao glavnog patrijaršijskog sjedišta na Istoku tijekom 4. i 5. stoljeća, sirijska je tradicija započela nov i plodan razvoj. Kad je car Konstantin premjestio sjedište svoje carske uprave u Bizant 330. godine, biskup novog glavnog grada bio je tek sufragan (podređenik) metropolitanskog biskupa Herakleje u Tračkoj, koja se nalazila unutar Antiohijskog patrijarhata. Ali, Bizant je postao Carigrad, 'Novi Rim', i njegov je biskup kao dvorski prelat zadobio položaj od velikog političkog značenja u Crkvi i u Carstvu. Prevlast Carigradske Crkve na čitavom Istoku postala je gotova stvar i s vremenom je to prihvaćeno gotovo u čitavoj Crkvi. Kao što se moglo i očekivati, novo uzdignuće Carigrada dovelo je do razvoja i obogaćenja drevne tradicije Bizanta. Liturgijski običaji Antiohije i Jeruzalema imali su presudan utjecaj u konačnom oblikovanju veličanstvenog Bizantskog obreda. Obred se proširio po većem dijelu kršćanskog Istoka i među slavenske narode, a danas ga nalazimo po čitavom svijetu.

Kršćanska tradicija Armenije ima slične korijene. Kao 'svojevrsna sinteza sirijskih i kapadocijskih elemenata unutar okvira posuđenog od Jeruzalema' (Dalmais), Armenski obred sličan je staroj bizantskoj liturgiji. Do kraja 4. stoljeća Armenska je Crkva postala nezavisnom od Cezarejske metropolije u Kapadociji i njezin je obred, slavljen na narodnom armenskom jeziku, kasnije modificiran pod bizantskim i latinskim (rimskim) utjecajima. Armenski kršćani diljem svijeta još uvijek slijede te liturgijske običaje.