Premda fizički udaljeni, duhovno trebamo biti još bliži nego prije

Udruga 'Savao' osnovana je 2017. godine. Okuplja ljude dobre volje, različite dobi, bez obzira na njihovo zanimanje, mogućnosti i sposobnosti. Njihovo je poslanje biti blizak čovjeku kojemu je ulica postala dom, a gdje biva nezamijećen. Ovo nas vrijeme tjera da se borimo za sebe i želi nam nametnuti lažne ideale, a članovi udruge u osobno životno ostvarenje uklopili su i drugoga, i to onoga kojega su svi odbacili. Njihov rad obilježava priprema i podjela hrane svakog utorka i petka, što je, zapravo, samo mali dio onoga što čine. Glavna odlika ovih ljudi i njihova djela u tome je da se uistinu brinu i da im je do potrebitih zaista stalo, što iskazuju ulažući trud kako bi im pomogli da, osim hrane i odjeće, dobiju osjećaj dostojanstva koji im i pripada. Spremni su, tako, razgovarati s njima, slušati ih u njihovim potrebama, podijeliti s njima vlastite radosti i boli, pronaći ono što će im olakšati život u skloništima u kojima žive. 

U udruzi Savao volontira i 29-godišnji Ivan Bošnjak, kandidat Družbe Misionara Krvi Kristove. Ivan je rođen u okolici Širokoga Brijega, gdje je i odrastao i živio do svoje 26. godine. U Hercegovini je završio obvezno školovanje, srednju medicinsku školu i pedagoški fakultet, nakon čega je radio u bolnici u Mostaru kao medicinski tehničar. 

–  Tijekom tog razdoblja nekako sam osjećao da 'to nije to'; da tu gdje jesam, ne mogu biti. Providnošću Božjom, u životu sam imao osobu koja me je potaknula na molitvu. Uvijek sam bio vjernik, ali nisam zamjećivao koliko sam zapravo u svemu tome bio daleko od istinskog predanja Bogu. Dok mi se, na neki način, otvaraju oči, događaju se novi providonosni susreti, ispovijedi, razgovori, molitve… Tada sam počeo razmišljati o pozivu. U Međugorju sam, potom, upoznao Misionare, što se zbilo u trenutcima kad mi je zaista bilo teško nositi se s odlukama koje sam osjećao da trebam donijeti. Dobio sam priliku da dođem k njima, na desetak dana. Prošlo je gotovo tri godine i, Bogu hvala, još sam tu – govori nam Ivan prisjećajući se tih prošlih dana.

Svetog Gašpara del Bufala, koji je osnovao Družbu Misionara Krvi Kristove, obilježava spremnost da ide k onima koje su drugi, na neki način, otpisali. On je sa žarom u srcu htio donijeti Isusa svakom čovjeku i tako mu pomoći na putu spasenja. Njegov primjer slijedi i Ivan, zajedno sa svojom braćom, koji je siguran da sv. Gašpara uistinu raduje prisutnost njegovih misionari u ovoj udruzi. 

– Na poticaj našeg odgojitelja, p. Stjepana Ivana Horvata, prije nekoliko mjeseci uključili smo se u rad udruge. Zajedno s njim, šest bogoslova i kandidata Misionara, i dva bogoslova Dubrovačke biskupije, podijeljeni u manje skupine, počeli smo volontirati. S obzirom na to da smo osobe koje se pripremaju za svećeničku službu, smatram da je važno da uz razvijanje osjećaja za marginalizirane, naučimo i kako konkretno djelovati, da postanemo svjesniji realne situacije. Tako, zapravo, svojim dolaskom i radom mi pomažemo udruzi, ali pored toga, ova udruga pomaže nama. Rekao bih da smo u duhovnom smislu mnogo više dobili, nego što smo dali – ističe.

Volonteri udruge 'Savao' pomažu u pripremanju, pakiranju i podjeli hrane i odjeće. Svakoga utorka i petka, voditelji tima pobrinu se da hrana, koju doniraju dobri ljudi, bude dostavljena u prostorije udruge, gdje se dalje priprema i raspoređuje kako bi se osiguralo da nitko ne ostane bez paketa. Potom se čisti prostor, a hrana prevozi na Glavni kolodvor. Uz hranu, zaduženi su i za podjelu odjeće, obuće i toplih deka. U svemu tome sudjeluje i Ivan sa svojom braćom.

– P. Stjepan pronašao je način i postao veza između onih koji su spremni darovati potrepštine pomoću kojih bi ova zima bila manje hladna ljudima bez krova nad glavom, udruge Savao i njezinih korisnika. Svatko, dakle, prema svojim mogućnostima doprinosi ovom djelu, a najveće je od svega ono što se događa za vrijeme i nakon podjele potrebitih stvari. To je prilika da čuješ glas čovjeka, da shvatiš da ispred tebe ne stoji prosjak, nego osoba s imenom, sa svojom boli, brigama, lutanjima i strahovima. To je čovjek koji traži radost, prihvaćanje, nadu… Zapravo, baš kao što i sami znamo toga biti nesvjesni, taj čovjek traži Boga – naglašava naš sugovornik.

Posljednjih nekoliko mjeseci posebno je izazovno vrijeme za cijelo društvo, a ponajviše za ugrožene skupine ljude – starije, nemoćne, bolesne, usamljene. Vrijeme je to u kojemu je briga o drugome postala i važnija nego prije. Prepoznati onoga u potrebi i odgovoriti na tu potrebu obveza je svakoga od nas. 

– Ovo vrijeme ima dva lica, i svakako da je izazovno, ali otvorilo nam je mogućnost da nadilazimo sami sebe i pronađemo način da napravimo razliku između fizičke i duhovne distance, između udaljenosti koja čuva naše tjelesno zdravlje i duhovne blizine koja ozdravlja. Poštovanjem mjera čuvamo sebe i druge, na to smo pozvani. Život je dar, i prema njemu se moramo odnositi odgovorno. Međutim, to ne smije biti zapreka da djelujemo. Novi uvjeti sa svojim ograničenjima donose razne poteškoće, ali u sklopu takve svakodnevnice treba nahraniti gladnog, dati vodu žednom, obući ga i pobrinuti se da preživi zimu. Nema dvojbe da je to teško – sve ono što nam je nekad bilo uobičajeno, a u čemu smo pronalazili razlog za mrmljanje, sada je svakodnevnica kakvu priželjkujemo i kakvoj se nadamo. Upravo je u tome dobro koje možemo naučiti i izvući iz svega ovoga – biti zahvalan za ono što imaš – naglašava Ivan.

Sada smo, dakle, u situaciji da mi kao volonteri, ali i oni koji su korisnici udruge, imamo određenu odgovornost jedni prema drugima i prema samima sebi, zbog čega se moramo truditi u poštovanju mjera koje su stavljene pred nas. To je, dakle, otežavajuća, ali ne i okolnost koja nas zaustavlja da ipak, iako u prilagođenim uvjetima, nastavimo djelovati. Sve ovo sigurno je puno teže za korisnike. Vjerojatno još češće nailaze na 'zatvorena vrata', na lica onih koji prolaze pored njih, a sada smo svi 'dobili opravdanje' da to i dalje činimo. Udruga Savao pokazuje da ne mora i ne smije biti tako. Uistinu postoji način da i danas pomognemo, potiče ovaj 29-godišnjak.

Mnogi volonteri svjedoče kako je volontiranje međusobno primanje i davanje. Kroz darovano vrijeme drugome, oni sami rastu duhovno, a njihova svjedočanstva to potvrđuju.

– Promatrajući ljude koji se žrtvuju dajući ponajviše ono čega nikad ne znamo koliko imamo, a to je vrijeme, učim kako zaista mogu dati više, mogu činiti bolje. Osim toga, udruga je poput košnice pčela, svatko učini dio, a napravi se ogromno djelo. To je zajednica u kojoj jednostavno ne možeš ne pronaći svoje mjesto. Mnogo je toga ovdje što oplemenjuje čovjeka. Najveća 'nuspojava' svakako je doprinos onom dijelu izgradnje koji čovjek prolazi tijekom cijelog života, a to je promjena vlastitog pogleda. Za mene je osobito snažno iskustvo bilo da sam u korisnici udruge vidio osobu iz svoje obitelji. I to čovjeka uistinu potrese. Svi smo mi skloni osuditi, smjestiti drugoga u određenu kategoriju i opravdati svoje stajalište. No, Bog je čovjeka stvorio za zajedništvo, i ako se tom zajedništvu otvorimo, s čovjekom i Bogom, polako uočavamo da je sve ono što nas razlikuje tako neznatno u odnosu na ono po čemu smo isti – stvoreni smo na Njegovu sliku. Kad toga postanemo svjesni, ne možemo ostati ravnodušni pred Njegovim  uzvišenim djelom koje nas pita za pomoć. Na kraju shvatimo da smo i sami takvi. Razlika je samo u načinu našeg vapaja. Subrat i ja složili smo se, razgovarajući o svemu onome što smo u udruzi doživjeli, kako te volontiranje na ovaj način ponajviše potiče da se zamisliš 'u tuđim cipelama' – govori Ivan koji, poučen svojim iskustvom, poziva mlade da se uključe u volontiranje.

Uz sve što sam ranije naveo, a što smatram poticajnim za volontiranje, bilo da je riječ o udruzi Savao ili nekoj drugoj sličnoj organizaciji, još bih dodao da postati volonter znači da, čineći dobro, bivaš sudionikom u promjeni života onih koji zajedno s tobom volontiraju, života onih kojima pomažeš i vlastitog života. Vaš je slogan (Laudato televizije): 'Dobro mijenja sve', i to je uistinu tako. Volontiranje je kvalitetno ispunjeno vrijeme u kojem, čineći dobro za drugoga, činiš dobro sebi. Za mladu osobu volontiranje je prilika da stekne prijatelje koji cijene istinske vrijednosti, da radi na sebi, da nadilazi vlastite granice, pobijedi strahove – objašnjava.

Svjestan sam da volontiranje ponekad zahtijeva određenu hrabrost. Nije uvijek lako doći u novu sredinu, obavljati zadatke koje dosad možda nisi radio, a naći se u masi ljudi koje ne poznaješ. Međutim, iz iskustva dolaska u udrugu, a vjerujem da nema velike razlike ni na drugim volonterskim akcijama, mogu reći da ćete biti prihvaćeni. Savao je udruga kojoj je zaista stalo do volontera i više sam puta primijetio da, osobito novima, žele pomoći kako bi se uklopili.  Ponekad nam je teško izaći iz svoje ugode, ali uvjeren sam da, koliko god opravdanja imali, uvijek ima barem jedan snažan argument koji nas potiče da ipak dođemo volontirati, a to je ovo što sam već istaknuo – dobro je činiti dobro, zaključuje Ivan, kandidat Družbe Misionara Krvi Kristove. 

* Članak je dio projekta: ‘Međugeneracijska povezanost i solidarnost’, a objavljen je sklopu Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama Agencije za elektroničke medije.