Preživjeti ili proživjeti božićni post

Preživjeti ili proživjeti božićni post

Ako ikada, sada je vrijeme za pozitivni duhovni lockdown. Koliki od nas redovito mole jutarnje i večernje molitve i redovito čitaju Sveto pismo, pita se đakon Livio Marijan.

Autor
Livio Marijan/Laudato/D.R.
Fotograf
screenshoot
Objavljeno:
 
30.11.2020 10:32

 

Slično kao i u svetoj Četrdesetnici, kad smo bili u preduskrsnom lockdownu, evo nas sada u predbožićnom lockdownu. Nema sajmova, komotnog i masovnog šopinga, 'uličnih advenata'. Štoviše, zatvoreni su kafići i restorani, nema jutarnjih kava i večernjih piva, pizza i kuhanog vina. I, što je posebno teško i tužno, mnogi su ostali bez posla i zarade. Tradicionalno već, predbožićna sezona i komercijalni Božić bili su zimski boom za cijelu ekonomiju. Sada se moramo stisnuti i preživjeti ovo. Za nas kršćane, božićni post, ili advent ili došašće, i nije vrijeme izvanjske zabave, trošenja i prejedanja, nego vrijeme posta, odricanja, duhovne priprave za jedan od najvećih blagdana naše vjere. Međutim, ostat ćemo i mi zakinuti jer ne možemo komotno ni u crkvu s najnovijim restrikcijama. Kako  smisleno proživjeti, a ne samo preživjeti ovo vrijeme? Okolnosti su nas sve 'stjerale' u kuću, u stan. To je pogotovo mučno za mlade.

No, ako malo zastanemo i razmislimo, ipak nije tako strašno što nas je lockdown 'natjerao' ili nam barem dao priliku da se malo okrenemo svojoj nutrini, sebi, svom dubljem i iskonskom 'ja'. Prilično smo zaboravili da imamo dušu i duhovnu dimenziju, i da nas upravo to čini ljudima, različitima od svega stvorenog oko nas. A duša ima svoje potrebe, svoj ritam, svoju hranu, kao i tijelo. Duši su potrebni mir i tišina za autorefleksiju (razmišljanje o sebi), za osluškivanje dubokih glasova naše nutrine i za promišljanje o životu, njegovim plusevima i minusima, o bitnom i nebitnom, o prioritetima. Isto tako, mi smo bića odnosa jer stalno živimo u odnosu s drugima, bližnjima i daljnjima, s prirodom oko sebe, s medijima i svim informacijama koje nam se nude preko njih. Na koncu, duša ima transcendentalnu (onozemaljsku) dimenziju, ona ima 'osjećaj' za nevidljivo, vječno, kozmičko. Kod mnogih su svi ovi odnosi pomalo poremećeni jer mnogi ne vode računa o redovitoj higijeni duše, kao što se brinu o redovitoj higijeni tijela.

Umjesto histeriziranja zbog ograničenog kretanja i mogućnosti zabave i trošenja kao dosad, ako hoćemo, ovo vrijeme lockdowna možemo posvetiti sebi, svojoj duši. Na koncu, ono što ugradiš u sebe – ostaje trajno u tebi kao neotuđivo bogatstvo. Ljudska kvaliteta ne može se odjenuti izvana ili kupiti u šoping-centru. Ona jest ili nije u čovjeku. Ništa nas izvana ne može toliko obogatiti ili promijeniti koliko mi sami sebe kad siđemo u dubinu svoje nutrine i tamo otkrijemo čitav jedan kozmos. Mnogi žive na površini, umjetnim i ispraznim životom koji žele ispuniti nekim vanjskim senzacijama i 'vibrama'. Prije ili kasnije shvate da te prolazne i površne stvari ostavljaju prazninu u duši, da duša uporno hoće nešto više, kvalitetnije, iskonsko, duhovno, trajnije. I za one koji tek traže smisao ili Boga, koji imaju neku svoju filozofiju ili religiju, ili nemaju neku predstavu o duhovnom životu, ovo je i njima prilika da se malo spuste u sebe i na kvalitetniji način upoznaju svoje unutarnje duhovno biće.

Možda najbolje čitanjem kvalitetnih knjiga ili gledanjem kvalitetnih filmovima koji problematiziraju vječna čovjekova pitanja dobra i zla, smisla i besmisla života, ljubavi, odnosa prema svijetu i drugim ljudima. Ovo je i prilika da se malo obrazujemo. Katastrofalno je pala kultura znanja (a onda i ponašanja i uopće kvalitete života). Danas svi sve komentiraju, a nitko ništa ili malo zna, ne čita se, ne uči se. Čovjek koji nema pravu informaciju (o povijesti, politici, filozofiji, ekonomiji, znanosti, općoj kulturi itd.) ima lažnu informaciju i kao takav je idealan plijen za manipulaciju. Ljudi, učite, čitajte, googlajte, i to ne radi zabave, nego kao rad na sebi. Intelekt, kao i tijelo i duša, potreban je svoje higijene, hrane, rasta. Za nas koji smo kršćani, koji vjerujemo u Bogočovjeka Isusa Krista, ovo je vrijeme kad bismo inače trebali više brige posvetiti duši i duhovnosti. Ako to dosad nismo radili, evo, Gospod nas je stavio baš u takvu situaciju. Pripremio nam je pustinju, a pustinja je u biblijskom iskustvu i smislu mjesto osame, tišine, traženja, lutanja, ali kroz to i oslobođenja, rasta, preživljavanja i čišćenja. I mi kršćani patimo od katastrofalne neukosti i kulture znanja kad je u pitanju naša vjera, poznavanje Svetog pisma, crkvene predaje i liturgije. Da ne spominjemo posebno nas grkokatolike koji o svom obredu i duhovnosti vrlo malo znamo.  Biti 'kao nešto', a ne imati pojma ili površno nešto malo znati o tome ravno  je ne biti u bîti ništa.

Ako ikada, sada je vrijeme za pozitivni duhovni lockdown. Koliki od nas redovito mole jutarnje i večernje molitve i redovito čitaju Sveto pismo? Bez redovite molitve (onoga što zovemo 'molitveno pravilo') jedva da se možemo i zvati kršćanima. Koliki od nas (a vidi se često po objavama i komentarima) pojma nemaju o osnovama i abecedi kršćanske vjere i kulture, o našem bizantskom obredu. Koliki od nas živimo i u lošim odnosima s bližnjima, a to je po sebi anomalija i stanje grijeha. Koliki od nas tratimo vrijeme bezveze, površno idemo nedjeljom (ili ponekad) u crkvu i nemamo ni iskren, ni kvalitetan, ni dublji odnos s Bogom te zapravo živimo i razmišljamo kao i svi drugi. Vrijeme božićnoga posta vrijeme  je iščekivanja, vrijeme dolaska, vrijeme bdjenja i duhovnoga rasta. Mi ne možemo više utjecati na prošli Kristov dolazak jer se već zbio i svake ga se godine za Božić svečano spominjemo. Ali, za nas je možda važnije pitanje onog drugog dolaska Kristova, Strašnoga i pravednoga suda – kako se naziva u svetim knjigama, i završetku povijesti ili završetku moga i tvoga života kada nam je stati pred Gospoda. Često nam tekstovi svetog bogoslužja govore upravo o tome. I ovo vrijeme zime, tmurnih i kratkih dana, kada sva priroda kao da umire, podsjeća nas na kraj. Na kraju toga vremena stoji Božić – blagdan Rođenja Kristova – kao svjetlo na kraju tunela i proljeće koje će početi upravo svršetkom zime. Iskoristimo taj hod, to zimsko putovanje, to tumaranje pustinjom za kvalitetniji susret s Božićem (malim Bogom) i ujedno završnim susretom s velikim Bogom na kraju života i svijeta.

Na koncu, sve će drugo tada biti nevažno i irelevantno kad se nađemo licem u lice sa svojim Stvoriteljem i 'Kraljem svega' ('Carja vsjeh', kako pjevamo na kraju 'Iže heruvimi'). Ako nismo dosad, onda odsad, u ovo sveto vrijeme božićnoga posta resetirajmo sebe i svoje navike, počnimo s 'novim normalnim'. Dižimo se ranije, pa i još za mraka, da proživimo ljepotu svanuća preko kojega nas i priroda podsjeća na Kristov dolazak, na svjetlo u tami. U rano jutro svježi smo i bistri. Kao prvi čin dana, izmolimo jutarnje molitve, ili psalme i koje kratko poglavlje iz Evanđelja, malo razmislimo o tome u svojoj nutrini, pomolimo se za sebe, svoje bližnje, sve koji pate na bilo koji način i od ove pandemije. Tijekom dana posvetimo malo vremena čitanju koje dobre knjige ili navečer pogledajmo neki kvalitetan film. Razgovarajmo svakoga dana iza ručka sa svojim ukućanima ili telefonski s bližnjima. Zatvorili smo se u sebe i postali zombiji. Ako imamo vremena, učimo nešto novo.

Danas svatko može na internetu toliko toga naučiti, može i studij 'završiti' ako želi, bilo praktičnoga znanja bilo intelektualnoga, kao što su jezici… Na svršetku dana, kada sunce zalazi, stanimo opet malo u miru i tišini sa sobom i s Bogom, upalimo svijeću pred ikonom, izmolimo večernje molitve ili pročitajmo opet koji psalam i koji redak iz Novoga zavjeta, ili Povečerje iz Časoslova, i opet malo razmišljajmo i razgovarajmo i sa sobom i s Bogom. Večer smiruje ('Sad otpuštaš slugu svojega, Vladaru, u miru…').  Pitamo se za što ću moliti? Dovoljno je i letimično pogledati večernji dnevnik ili 'skrolati' po internetu vijesti, pa zaista skupiti materijala za molitvu. Toliko jada, zla i nevolje u svijetu i životu. A mi smo dio toga svijeta ('nitko nije otok').

Ugledajmo se u svetce kojih se spominjemo ovih dana predbožićnoga vremena i naučimo nešto od njih (dobrotu sv. Nikole, isposničko suzdržavanje sv. Sabe, mudrost svetog Ambrozija, molitveno iščekivanje svetih proroka, vjeru i odanost Danijela i triju mladića u Babilonu, mučeničku hrabrost i bogoljublje svetih mučenica Barbare, Lucije, Tatjane, Anastazije, Eugenije. I postimo. Jedno od najbitnijih asketskih vježbi kršćanskoga života pomalo smo zabacili. Post je s molitvom i milostinjom prema bližnjima bitan i temeljni kršćaninov životni fitness. To je istinska teretana u kojoj sagorijevamo nakupljeno salo našeg egoizma, naše neumjerenosti i podivljale pale naravi. Postimo barem srijedom i petkom, ili koliko god i kako god možemo. Od tog silnog govora o blagdanskim stolovima, jelu, poslasticama, kao da se i sami psihološki pretvaramo u purice i prasce. Mi nismo ono što i koliko jedemo. Valjda smo više od toga.

Na koncu, odlučimo se na neko konkretno dobro. Sigurno poznajemo ljude u nevolji, bilo u ekonomskoj zbog ove situacije, bilo u životnoj (samoća, bolest). Kad se odričemo nečega, skupimo nešto viška ili novaca ili vremena pa možemo i pomoći drugima. Sebedarje ili altruizam jesu zapovijedi kršćanskoga života, a ne hobi ili nevažni dodatak ili samo za neke tamo dobre ljude. Bog je 'radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom', a ne radi sebe. Njegovu veličanstvu mi nismo bili potrebni. Prestati se baviti sobom i malo više primjećivati druge i svijet oko sebe ima terapeutsku vrijednost u ovom pomalo bolesnom i poludjelom svijetu.

Bog nas preko dobrote liječi. Svaki se trud plati, svaka žrtva naplati, svako dobro vrati. A dobro rađa i uzvraća srećom, mirom, zadovoljstvom te duševnim i duhovnim zdravljem. Bog koji nas je stvorio najbolje nas poznaje i zna što nam treba bolje negoli mi sami. Bolje je imati povjerenje u Boga i svoju savjest nego u isprazne i prevarantske reklame i postove koji obećavaju: 'bit ćete kao Bog' te imati raj na zemlji na brz, jeftin i lak način. Svaka zrela i odrasla osoba zna da je jeftino uvijek samo jeftino i da sve što je vrijedno košta. Budimo zreli i realni, isplatit će nam se. I na koncu, kako kažu sveti oci, uzalud se Isus rodio u Betlehemu i tisuću puta, ako se ne rodi u meni, u mojoj i tvojoj duši i srcu, svakoga dana i svakoga Božića. Blagodatan i plodan svima sveti božićni lockdown!

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: