Psihologija božićnog vremena

Božićno vrijeme jedno je od najposebnijih razdoblja u godini. Ulice i domovi su okićeni, okupljaju se obitelji i prijatelji, slušaju se božićne pjesme – događa se zajedništvo. Sve su to razlozi emotivnih naboja unutar osobe. 

Božić aktivira naše emocionalne memorije. Mirisi hrane, zvukovni podražaji poznate glazbe i običaji darivanja često nas vraćaju u djetinjstvo i stvaraju osjećaj sigurnosti i pripadnosti. Taj povratak u djetinjstvo pobuđuje ugodu i smanjuje stres. Zatim, Božić pojačava društvenu povezanost. Psihološki gledano, ljudi imaju snažnu potrebu za zajedništvom, a božićne obiteljske tradicije poput okupljanja, zajedničke Mise i volontiranja omogućuju ispunjenje te potrebe. Socijalna povezanost jača osjećaj smisla i smanjuje osjećaj usamljenosti, posebno u zimskim mjesecima kada je čovjek prirodno sklon depresiji. Učestala pomaganja i darivanja pobuđuju činove dobrote koji rezultiraju pozitivnim emocijama. Psihološka istraživanja pokazuju da pomaganje drugima i nesebično darivanje povećava osjećaj zadovoljstva i sreće, što je i suštinska poruka božićnog vremena.

Božić nas povezuje s toplinom, zajedništvom i dobrotom, ali za katolike je to prije svega vrijeme u kojem se te emocije prožimaju s duhovnim značenjem. Rođenje Isusa Krista donosi poruku ljubavi, nade i spasenja. Dok psihologija objašnjava kako Božić poboljšava naše emocionalno stanje, katolička vjera nas podsjeća da te osjećaje možemo usmjeriti u dublju dimenziju: kroz molitvu, zajedničku Euharistiju i služenje bližnjem. 

Na taj način unutarnja radost i zajedništvo dobivaju svoj puni smisao spajajući psihološki doživljaj blagdana s duhovnom stvarnošću.