Roditelji su priželjkivali da će imati sina inženjera, a sin otišao u svećenike

Ovu srijedu, 6. studenoga, u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu održana je sveta Misa koju je predvodio karlovački dekan, mons. Antun Sente, ml., rektor Josipova svetišta. Svoju prvu homiliju imao je novi đakon Josipova svetišta, vlč. Ivan Iviček. Misu su animirali članovi župnog zbora "Sveti Josip", predvođeni s. Blandinom Rakarić. U svojoj homiliji đakon Iviček osvrnuo se na poruku iz Evanđelja u kojoj Isus poručuje da je potrebno 'mrziti svoje' kako bismo bili Njegovi učenici. 

''Ova paradoksalna ljubav koju nam Isus daje kao primjer ljubavi ima pokriće i svojevrsno opravdanje jedino ako se temelji na odnosu s Isusom. Isusova škola ljubavi nije lagana! Isus kaže ostavi sve, odreci se svega jer ako to ne učiniš, ne možeš se zvati mojim učenikom. Na kraju Isus ne staje samo na tome kako treba sve zamrziti da bi se moglo Njega slijediti, već govori kako treba uzeti križ i nositi ga za Njim.

Onaj koji želi ljubiti Isusa, mora to činiti u potpunosti, predano do kraja. Slijediti Isusa nije jednostavno, nije to široki put koji nas vodi u nebo, već uska staza na kojoj moramo biti svjesni da ćemo biti popljuvani, ismijani, lažno optuženi... Morat ćemo biti zadnji među svima da bismo mogli biti prvi u Kraljevstvu nebeskom. Drvo križa i danas budi u nama sablazan koju ne bi nitko tako lako prihvatio, ali u toj sablazni krije se nesebična ljubav koja za sve nas prolijeva svoju krv do posljednje kapi i čini mjesto za svakoga od nas u svojim grudima. Takva ljubav koju nam Isus pokazuje svojim primjerom trebala bi u nama probuditi želju da i sami ljubimo takvom ljubavlju, koja ne će samo površno zahvaćati emocionalnu ljubav temeljenu na lijepim osjećajima i leptirićima u trbuhu. Takva ljubav nas želi upozoriti i naučiti da ljubav zahvaćena Kristom nije tek površna, nego uzvišena ljubav u predanju do kraja.

Danas je Josipov dan kada posebno častimo svetoga Josipa, koji nam je izvrstan primjer kako nasljedovati Isusa do kraja. Josip je, i prije Njegovih učenika, napravio taj veliki korak kada je u začeću našega Spasitelja prihvatio svu sramotu i osudu okoline te uzeo u svoju zaštitu Mariju i Njezino, od Boga začeto, Dijete. Znajući da će proći mnoge nevolje, ali da će to na kraju biti dobar izbor. On je pristao na taj izazov i ostavio sve. Zbog ljubavi prema Bogu prihvatio je Njegova Sina odgajati u školi poniznosti i ljubavi te tako Isusovu čovještvu dati najljepši primjer ljubavi prema bližnjemu.

Upravo na temelju toga Isus uči i svoje učenike kako trebaju ljubiti do kraja. Isusa ljubiti do kraja znači umrijeti sebi i svijetu, a živjeti jedino Bogu. U svemu umanjivati sebe da bi drugi rastao uz mene, u svemu drugome služiti, a mrziti da drugi služi mene, u svemu tražiti djelovanje iz ljubavi, a ne iz interesa ili ovozemaljske koristi. Jer, u konačnici, zemaljske koristi ostat će na zemlji, a sve učinjeno za Božju stvar bit će nagrađeno na nebesima'', riječi su prve homilije đakona Ivana.

Pri završetku svete Mise đakon je s okupljenim podijelio i nekoliko riječi o sebi, svom pozivu i osobnom odnosu s Bogom. 

''Dolazim iz župe svete Jane koja je dala mnoge svećenike. Trenutno ih je živih pet, a ako Bog da, ja ću biti šesti. Karlovac je meni zapravo jako poznat i drag jer sam prije ulaska na bogosloviju tu studirao pet godina, gdje sam završio studij sigurnosti i zaštite na radu te postao inženjer. Priznajem da je to bila prvenstveno želja mojih roditelja. Nakon završene četverogodišnje Srednje ekonomske škole u Jastrebarskom, trebalo je razmisliti kuda i kako dalje. Postavilo se i to pitanje: Planiraš li ići na bogosloviju ili kaj planiraš? Onako, malo u strahu, rekao sam da ne planiram ići u bogosloviju, no pitao sam se: ''Što dalje?''

Nakon različitih savjetovanja, pa i nagovaranja, poželio sam upisati Učiteljski fakultet. Htio sam studirati i povijest jer me uvijek zanimala. Mama i tata su priželjkivali da će imati sina inženjera pa sam, želeći roditeljima ispuniti želju, upisao studij sigurnosti i zaštite na radu na karlovačkom Veleučilištu, što sam na koncu i završio. Za vrijeme mog upisivanja na fakultet, još je bio živ djed s mamine strane koji je cijeli svoj život molio da budem svećenik. Spomenutom djedu ime je Vatroslav, a svi smo ga zvali Nacek. On je mene zvao Ive. Često je ponavljao: Moj Ive bude svećenik! A ja sam to uporno odbijao: ''Nema šanse. Kaj pričaš? Bedastoće. Nema šanse, ja svećenik... nikad!'' Zanimljivo, to 'nikad' se jako približilo.

Mogu posvjedočiti da je cijelo vrijeme u meni ipak tinjala želja i stalno prisjećanje na poziv, te osjećaj da nisam na dobrome mjestu. Moj djed Nacek preminuo je u vremenu moje prve godine studija na karlovačkom Veleučilištu. Nekako sam uvjeren da je spomenuta molitva mog djeda Naceka postala još jača, gore u nebu, i da jednostavno tome nisam mogao pobjeći.

Očito to nisu mogli izbjeći ni moji roditelji. U početku je bilo hrvanja, bilo je borbeno, ali, evo, pomirili su se i jednostavno prihvatili te vidim da je sada i njima drago radi mog poziva. Mama mi je u početku rekla: ''Dobro, ako si ti sretan, sretna sam i ja'', a tata još promišlja. On je to malo teže prihvatio, ali evo, Bogu hvala, uz molitvu je sve dobro.

I tako sam dobio i prvu službu zaređenog službenika Crkve. Moji prvi dojmovi kao đakona su veoma pozitivni. Prije nekoliko dana, moja subraća đakoni su komentirali kako sam i, prije nego što sam otvorio dekret kojim sam dodijeljen Karlovcu, već bio u Karlovcu. Baš mi je bilo drago doći i od kada sam saznao mjesto svoje nove službe, pun sam pozitivnih i lijepih dojmova. Baš mi je lijepo ovdje i osjećam se jako prihvaćeno. Nadam se da ćemo lijepo surađivati kroz ovu godinu koja je tek započela za mene i da će nam biti lijepo. Jednostavno: najljepše je biti s Isusom. Najljepša je Isusova škola, najljepše je biti s Isusom'', zaključio je đakon Ivan svoje predstavljanje i svjedočanstvo.