Sedam godina besplatno frizira beskućnike: 'Susret s njima ruši svaku predrasudu'

Ivana Leskur, frizerka iz Splita, unatoč prvotnom opiranju odlučila se izdvojiti vrijeme za beskućnike i svaki mjesec podariti im besplatno šišanje, bojanje i frizuru. 'Prijavivši se na '72 sata bez kompromisa', saznala sam da bih trebala raditi s beskućnicima i odmah sam odbila jer sam imala predrasude o njima.'

– Sve je krenulo u Studentskom katoličkom centru Split, popularnom SKAC-u, u sklopu volonterskog projekta '72 sata bez kompromisa'.  Odlučila sam se prijaviti bez razmišljanja o tome što bih mogla raditi. Kad sam se prijavljivala, rekli su mi da ću biti koordinatorica svoje grupe, ali mi nisu otkrili u kojem projektu. Nedugo nakon prijave saznala sam da bih trebala raditi s beskućnicima i odmah sam odbila jer sam imala one klasične predrasude o njima. Nikad mi nije bilo jasno zašto bi netko odabrao ulicu za život. Za mene su to lijeni ljudi koji nisu htjeli raditi. Iz tih svojih predrasuda prvu godinu odbila sam volontirati s njima. Drugu godinu ponovno sam se prijavila na volonterski projekt i ponovno dobila udrugu Most. Ponovno sam htjela odbiti jer su te predrasude u meni bile jače od svega. Budući da sam tada bila u Frami, fra Ante Udovičić rekao mi je: 'Već 15 godina Gospodin te poziva na volontiranje s beskućnicima. Idi vidjeti što te čeka tamo. Idi otvoriti sebi neka nova vrata'. Tim me je riječima fra Ante potaknuo da ovu godinu prihvatim svoj zadatak u udruzi Most – ispričala nam je Leskur za HKR.

Kad je došla u udrugu Most, iznenadila se kad je vidjela da to nisu ljudi koji su lijeni i koji ne žele ništa raditi. Dok je slušala njihove živote priče, njezine su predrasude pomalo nestajale.

– Rekli su mi da su tu ljudi koji su prevareni na razne načine i ostavljeni od svih. Toliko sam zavoljela njih i rad s njima da evo već sedam godina volontiram s njima iz mjeseca u mjesec. Sada akciju imamo mjesečno ili svaka dva mjeseca, a trenutačno pripremamo jednu akciju za Božić. Korisnika udruge Most je trideset, i svaki put svi se rado odazovu ovoj akciji. Taj dan je dan druženja i zajedništva jer osim što ih ošišam, obojim i sve ostalo, igramo društvene igre, družimo se, pravimo palačinke i to traje cijeli dan – rekla je Ivana.

Ono što ju najviše veseli i potiče na daljnji rad jesu reakcije korisnika.

– Njihove su reakcije neprocjenjive. U početku su bili skeptični i vrlo šutljivi, ali znate da mi frizeri volimo pričati, pa tako i ja, i od početka sam razbijala tu tišinu svojom pričom i kroz šalu. Često sam im znala govoriti: idem se šišati jer nikad ne znate što se može dogoditi i gdje ćete završiti nakon ovoga i tako se oni malo opuste i sve bude zabavnije – opisala je Leskur.

Dodala je kako se u ovih sedam godina skupilo mnogo lijepih priča. Ono što je se posebno dojmilo jest prvi čovjek kojeg je šišala. Nije bio ni lijen ni psihički nestabilan, nego mu je oteto nasljedstvo i najbliži su ga ostavili, pa je tako on završio u udruzi. Ondje je proveo manje od pola godine i u međuvremenu je našao stan, posao, sredio se.

– On i njegova životna priča bili su mi potvrda da su moje predrasude bile loše te da nisu bile utemeljene na istini, nego na nekim mojim krivim pretpostavkama. U sebi sam se uvijek osjećala povrijeđenom kad bih vidjela beskućnika jer je meni to na neki način vrijeđalo moju inteligenciju. Razmišljala sam: kad ja mogu raditi, može i on. Međutim, kad sam ih upoznala pobliže, shvatila sam da su to ljudi koji su jednostavno nesretnim spletom okolnosti završili u udruzi – istaknula je Leskur.

Najviše ju je ražalostilo kad je shvatila da ti ljudi čeznu za razgovorom, blizinom, zagrljajem, a ne toliko za materijalnim dobrima.

– Iz svega ovoga naučila sam da čovjek koji treba pomoć ne će pomoć ni tražiti jer mu je neugodno. Većinom pomoć traže oni kojima nije toliko potrebna, a onaj koji nema, on se snalazi i traži u tišini. O poniznosti sam naučila od svojih beskućnika. Također, primijetila sam kako više ima ljudi koji su potrebni razgovora, nego materijalnih stvari – naglasila je Ivana potaknuvši čitatelje da činimo dobro jer nas ono uvijek iznova dotiče, mijenja i čini ovaj svijet boljim.