Sluga Božji Josip Lang, pomoćni biskup zagrebački (1857. – 1924.)

U izdanju "Katoličkog lista" od 6. studenoga 1924. godine, samo pet dana nakon smrti biskupa Langa, dr. Stjepan Bakšić opisao je lik ovog Sluge Božjega. U nastavku donosimo cjelovit prijepis teksta.

Dr. Josip Lang.
 
Žalobno su zabrujala zvona zagrebačke katedrale u osvitu dana Sviju Svetih. Bol je njihova osjećajna i duboka, košto je dubok i nedohvatljiv gubitak muža, nad čijim su odrom zaplakala.

Al plačni zvonova glas samo je neznatni odraz duboke unutrašnje boli i slaba jeka otkucaja žalobnih srdaca naših, što su u taj dan proplakala iskrenije nego da plaču nad odrom rođene majke, dublje nego da pokapaju brižnog oca, općenitije nego da na vječno počivalište prate ponajboljeg i najzaslužnijeg borca drage domovine.

Pa za kim plaču zvona cijele široke zagrebačke nadbiskupije? Koga uz duboko poštovanje sa suzom na očima i bolnim jecajem rasplakana i neutješena čeda oplakuje sav hrvatski katolički kler? K čijem odru ko na grob svetitelja Božjeg hrle tisuće zagrebačkog građanstva s duboko proćućenim pietetom, što ga već kroz davna stoljeća u srcima sviju: i vjernih i nevjernih ne poluči ni najslavniji muž? Čijih se svetih ruku dotiču majke, da onda blagoslove djecu svoju? Pred čijim se odrom eno u kapeli starodrevnog nadbiskupskog dvora u velikim mnoštvima skupljaju nevina djeca, mladići i djevojke, trijezni muževi i nabožne žene, slabi starci i starice, ne da se mole za nj, nego da se preporuče njemu?

Pod crnim baldakinom uz plamsaj voštanica leži na odru tijelo velikog muža, svećenika i biskupa - dra Josipa Langa.

Pred taj odar dolaze tisuće, da bar još mrtva vide najvjernijeg službenika Kristovog; tuj u dubokoj boli mukom mučimo, tu nam se srce kida i krišom suza s oka truni.

Da, tu plačemo— al ne nad sudbinom svetog svećenika i biskupa, kojino je zacijelo već u dan svisvetskog slavlja prizvan, da se pridruži nebrojenim četama iz sviju naroda, "koje nitko ne može izbrojiti", gdje "stoje pred prijestoljem i Janjetom obučeni u bijele haljine i palme u rukama njihovim". Ne strepimo nad sudbinom čovjeka; čije su već bijele svećeničke ruke zakucale tiho na dverima nebeskog Jeruzalema, da se otvore njemu, kome su za cijelog, dugog svećeničkog života neizbrisivo lebdjele pred očima riječi svisvetskog evanđelja: "Blago  milostivima, jer će biti pomilovani". Ne drhćemo niti sumnjamo, da je već u dan tjelesne smrti za vječni život probuđen i sjedinjen u intuitivnoj viziji Božanstva onaj, kojino je Aloizijevom nježnošću i brigom ispunjao riječi besjede na gori: "Blago onima, koji su čista srca, jer će Boga vidjeti". Mi plačemo nad sudbinom svojom, jer nas ostavlja najbolji među nama: sveti biskup, evanđeoski samaritanac, učeni bogoslov, ponos naroda, dika klera i najrječitija apologija božanstvenosti kršćanske istine i katoličke crkve u našem rodu.

Jest sveti nas ostavlja biskup — i za to plačemo.

Već od najranije mladosti tolikim je žarom uznastojao, da životna svoja načela uskladi s vječnim zakonom evanđelja, da je već pred 4 decenija, na pomolu svoga javnoga rada, vrijedio ne samo u crkvenom nego uopće socijalnom našem životu kao osebujno odlična pojava. On je u svome životu do savršenstva proveo harmoniju duha i tijela tako, da je s apostolom Pavlom mogao da kaže: "Ne živim više ja, nego Krist živi u meni." Sve kreposti, što ih kršćanstvo unosi kao nužni čimbenik prave životne harmonije o kao neosporivi uvjet unutarnjeg etičkog razvitka čovječanstva bile su i svetačkoj mjeri svojinom duše pokojnog biskupa. Prožet je bio nepoklebivom vjerom apostola: ko najnježnijeg poklonika i čuvara euharistijskog Krista duša mu je danomice pred svetohraništem sa zaručnicom u Pjesmi nad pjesmama klikovala: "Sjela sam u sjeni onoga, za kojim sam čeznula" (Pj II, 3); niti mi je gorak "razgovor njegov, niti dosadno drugovanje njegovo" (Mudr VIII, 16), a blaženu je Gospu  ljubio privrženošću nevinog djeteta. Proniknut je bio zaufanjem te je i u najtežim časovima veseljem martira revnovao za procvat carstva Božjeg ćuteći na sebi vazdan silu duha Božjeg prema riječima pisma: "Koji se uzdaje u Gospoda, dobit će silu i uzet će krila kao što su u orla; trčat će i ne će se umoriti — i smalaksati ne će." (Izaija 40,31). Ljubav pak zakona Božjeg tako je duboko pohranio u dnu gorljivog srca, da je s apostolom Pavlom klikovao: "Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Zar nevolja ili smrtna stiska ili glad ili golotinja ili pogibao ili progon ili mač?" Nikad mu usna nije drhtnula od gnjeva, nikad mu desna nije segnula za osvetom. Težeći da slijedi evanđeosko Janje ne znadijaše za povrijede, a za slabosti je griješne braće svoje ko poglavar najbolji vijekom nosio srce dobrog oca oprosnika. U molitvi je probdio mnoge duge noći, a po svakidašnjim je trapnjama tijela mogao s apostolom da govori:  "Morior quotidie - umirem svaki dan". (I. Cor 15, 31). Posjedovao je Ambrozijevu odvažnost u obrani pravde Božje i ko nebojša ustajao na rušitelje Crkve Božje. U svemu ga pak resila muževna razboritost i divna čednost prema riječima pisma: "Čednost vaša neka je poznata svima ljudima".

I nijesu ovo tek puste riječi, već istinski, al slabi obrisi i čedni mozaici velebne duhovne zgrade, što ju je kroz 40 godina svećeničkog života uresio po izbor duhovnim blagom pokojni biskup Lang. Da progovori samostansko ziđe, gdje je pokojnik kroz 16 godina uzorno djelovao kao pedagog i svećenik; da progovore stotine svećenika, što su nekoć ko bogoslovi 12 godina bili svjedoci duhovnih vrlina svoga spirituala i rektora; da se oglase tisuće građana Zagreba grada i vjernika cijele domovine, što već kroz decenije motre ličnost uzornog biskupa: njihova bi riječ bila samo divan pjesan hvale, što bi danas u nepatvorenom zanosu i dječjoj iskrenosti iz tisuće grla romonila nad mrtvom glavom svetog biskupa.

Evanđeoski samaritanac bježi od nas - i za to su oči naše orošene.

Košto je Gospod nekoć prolazio zemljom "čineći dobro", da kao neizbrisivi zapis, opečaćen djelima djelotvorne ljubavi, ostavi čovječanstvu zapovijed i testamenat: "Ljubite jedan drugoga, kao što ja ljubljah vas", tako je veliki pokojnik poput dičnih sljedbenika i svetitelja Kristovih: Lovrinca, Martina, Nikole i Vincencija Paulskog prolazio ulicama našim sušeći suze sirotinjske i na smiraju svakog dana s Jobom mogao klicati Gospodu: "Oslobodio sam siromaha, što vapi i siroče, koje nije imalo pomoćnika. Blagoslov onoga, što je bio u nuždi sašao je na me i srce sam udovica utješio. Vid sam bio slijepcu, a noga hromom - bijah otac sirotinji" (Tob. 29, 12). Jest, ko davno nitko u nas, u tolikom je stupnju posjedovao osjećaj ljubavi i samilost prema bližnjemu, da je u doslovnom značenju često ostao i bez ruha, samo da ublaži bijedu sirotinje. I na samrti ne može da ostavlja zapisa blaga, da ga podijeli sirotinji, al joj ostavlja testamenat ljubavi svoje, da zapali njome i stvori sljedbenike svoje, koji bi razgrijani duhom samilosti poput njega postali sirotinji brižnim ocem i štitnikom.

U grob pada samaritanac — i sada, kad se skrštene bijele ruke što su se danomice obraćale na dijeljenje milostinje; kad su zatvorene nasmijane usne, što su tješile tolike uboge i zdvojne: plaču nad otvorenim grobom najvećeg dobročinca svoga tisuće tužnih i nevoljnih, golih i bosih, i neutješene polaze na mirogojske poljane, dok im se s usana čuje vapaj, ko da hoće iz smrti da na život dozovu oca i samaritanca svoga.
Učeni bogoslov i dika klera pada u grob - i zato ranjena srca i poništeni od boli stojimo pred rakom prvog i najboljeg hrvatskog svećenika.

Ta tko je dublje poznavao teološke discipline od njega? Da li je tko svestranije segnuo u sav široki teološki studij onamo od poniranja u dubljinu nedokučivih dogmatskih misterija praktične aplikacije Kristove istine na polju pedagogije, morala i pastoralne prakse? Da li je tko vještije i s većom funkcijom znao da na propovjedaonici da otvara srca ljudska za spoznaju svetog zakona Božjeg? Ta koliko je puta rječitošću Zlatoustog i Bazilija, plamom Pavlove ljubavi, ko kerub oštricom mača, snagom riječi svoje odbijao nasrtaj na svetište Božje i obeščašćenje Kristove crkve od poganskih napadaja modernog bezvjerstva?! Kako li je zadužio našu bogoslovsku knjigu umnim raspravama i knjigama, u kojima odsjeva dubok um i veliko svećeničko srce. Ko dugotrajni učitelj, duhovnik i rektor svojim je produbljenim konferencama zasvjedočio ne samo golemo znanje, nego je spoznaju božanskih istina proširio u mladeži, da ga punim pravom već generacije spominju kao najboljeg učitelja i vođu.
I dok nas tješi, da je učeni biskup po riječima pisma ko zvijezda zasjao na nebu, jer je učio mnoge, dotle nam se dušom trga bol, jer nam premca za sobom ne ostavlja.

Tako evo pada u grob najjača apologija praktičnog kršćanstva u našim stranama.

Kroz duge godine stajao je pokojni biskup, kao najuzorniji, najučeniji i najbolji među nama, na braniku kršćanske istine i časti svećeničke; stajao je pred redovima našim ko neoboriva apologija, pred kojom je u stidu zamuknuo i najokorjeliji moderni nevjernik. Po njemu nam je Crkva bila ugledna, stalež častan. U njemu su protivnici gledali životvornu snagu katoličke istine: on je životnom skladnošću svojom bio slika kraljevstva Božjeg na zemlji, a milinom duše odraz nadprirodne ljepote svemirskih duhova i glasnik one neponjatne sreće, što će je u savršenom smislu vjekoma posjedovati svi, koji se poput njega milosnim sredstvima osposobiše za nedokučivo gledanje Božanske biti.

Evo ovakav muž pada u prerani grob.

I dok plačemo ojađeni nad gubitkom najsvetijeg sina drage domovine, neka nam grudi prožme zapis, što nam ga namro njegov svijetli duh: "Bog je ljubav; i koji stoji u ljubavi, u Bogu stoji i Bog u njemu" (I. Iv, 4,15). Golema ljubav k Bogu i djelotvorna ljubav k bližnjemu!

Gospoda pak, koji se u neizmjernoj ljubavi dostojao dragog pokojnika prizvati k savršenijem Životu kreposnika Božjih tako, te je oćutio milje Gospodnje riječi: "In charitate perpetua dilexi te, ideo attraxi te, miserans -  u sveudiljnoj ljubavi zamilovah te i za to te privukoh  smilujući se na te (Jer. 31), molimo smjerno, da nas u ljubavi svojoj pogleda te se udostoji milog pokojnika, čija su svetačka djela znana pred svim rodom našim, proslaviti slavom onih izabranika svojih, čije ime posebnim sjajem sja na oltarima crkve Božje.

Molimo Gospoda, da uz Kažotića i Krizina doskora slavom svetitelja Božjeg zasja i ime svetog biskupa Josipa Langa, za vječni uzor hrvatskom rodu, za proslavu svete Kristove Crkve i vječne pravde Božje.