Srijemski mučenici

Kršćanstvo se u trećem stoljeću počelo širiti i po rimskim pokrajinama na području današnje Panonije. Vjeru su prenosili trgovci, vojnici i radnici koji su najčešće dolazili s istoka. U to su vrijeme već postojale biskupije u Sisku, Vinkovcima i Osijeku, a osobitu je važnost imalo biskupsko središte u Sirmiju, današnjoj Srijemskoj Mitrovici.

Najraniji pouzdani tragovi kršćanstva u Panoniji potječu upravo iz vremena progona, osobito onih za cara Dioklecijana. Upravo su tada brojni kršćani u Sirmiju i okolici dali svoj život za vjeru. Među njima se posebno ističu sirmijski biskup sveti Irenej, koji je pogubljen 6. travnja, te njegov đakon Demetrije, koji je svoju mučeničku smrt podnio tri dana kasnije. Uz njih su stradale i brojne kršćanske djevice, tribun Urzicin, vrtlar Sinerot te svećenik Montan i njegova supruga Maksima, zajedno s lektorom Hermogenom. Petorica kipara iz fruškogorskih kamenoloma: Klaudije, Kastorije, Simforijan, Nikostrat i Simplicije, odbili su isklesati kip rimskog boga Eskulapa, zbog čega su, po carevoj naredbi, bili živi zatvoreni u olovne sanduke i bačeni u Dunav. Među svim srijemskim mučenicima najpoznatija je sveta Anastazija, koja je 304. godine, na Božić, u Sirmiju spaljena na lomači. U plamenu je, kako kaže predaja, ušla u nebesku radost Kristova rođenja. Njezino se ime nekada spominjalo u drugoj božićnoj Misi, a grad Zadar, kojemu je zaštitnica i gdje je poznata kao sveta Stošija, svečano ju slavi 15. siječnja. Tijekom seoba naroda u 7. stoljeću relikvije srijemskih mučenika prenesene su u Italiju, dok je tijelo svete Anastazije kasnije završilo u Carigradu, a sveti Hermagora u Akvileji. Ostatke petorice fruškogorskih kipara Rimljani su pohranili u Rimu. U Đakovačkoj biskupiji danas se zajednički slavi spomendan svih srijemskih mučenika. Posebno značenje to je štovanje dobilo 1976. godine, kada je tadašnji đakovačko-srijemski biskup Ćiril Kos u Zadru, na proslavi Svete Stošije, zamolio nadbiskupa Marijana Oblaka da dio njezinih relikvija daruje Srijemskoj Mitrovici. Molba je uslišana iste godine 24. listopada i moći su svečano prenesene. Relikvije svete Anastazije najprije su 22. listopada donesene u Đakovo, gdje su bile izložene u katedrali. U govoru tom prigodom biskup Kos zahvalio je zadarskom nadbiskupu te podsjetio na simboliku katedrale biskupa Strossmayera, u kojoj su prikazani svetci koji povezuju sjever i jug Hrvatske, od dalmatinskih svetaca poput sv. Kaja i sv. Jeronima do srijemskih biskupa sv. Andronika i sv. Ireneja. Time je, kako je istaknuo, Strossmayer proročki nagovijestio duhovnu povezanost Zadra i Srijema. Nadbiskup Marijan Oblak u svojoj je propovijedi prilikom prijenosa moći istaknuo da se sveta Anastazija, Srijemkinja i mučenica iz Sirmija, vraća u svoj zavičaj. Podsjetio je kako je njezina vjera nikla i rasla u poganskom okruženju, te kako je njezino mučeništvo na Božić simbolično povezalo Kristovo rođenje s Njegovim uskrsnućem. Anastazijino štovanje brzo se proširilo iz Sirmija u Carigrad, a zatim i u Rim, gdje je Papa na Božić slavio Misu u njezinu čast. Njezino ime uvršteno je i u Rimski kanon te u litanije svih svetih. Bizantski car Nicefor darovao je relikvije svete Anastazije zadarskom biskupu Donatu 810. godine, kao znak zahvalnosti za mir između Bizanta i Karla Velikoga. Od tada Zadar čuva njezine moći u svojoj katedrali, posvećenoj upravo sv. Stošiji. Nadbiskup Oblak je 20. listopada 1976. otvorio sarkofag sv. Donata i uzeo dio svetoga praha kako bi ga prenio u Srijemsku Mitrovicu. Rekao je da se sv. Anastazija vraća svome zavičaju kao simbol povezanosti prošlosti i sadašnjosti, Jadrana i Panonije, Zadra i Mitrovice. Tom je prilikom istaknuo i važnost njezina primjera za nove đakone, koji su toga dana bili zaređeni, potičući ih da svojom službom nastave svjedočiti vjeru kao što su to činili srijemski mučenici.

Zadrani su svoju zaštitnicu slavili kroz stoljeća, pjevajući joj himne u kojima joj se obraćaju kao braniteljici grada i uzoru vjernosti Kristu. U pjesmi se veliča njezina hrabrost pred muževim okrutnostima, spremnost na patnju i njezino potpuno predanje Bogu. Štovanje svete Anastazije živo je i danas, osobito u Samoboru, gdje joj je posvećena župna crkva. Samoborci i Samoborke, obučeni u narodne nošnje, svake godine početkom kolovoza hodočaste u Mariju Bistricu, gdje pjevaju stihove:

“Nas je otpravila,
Tebe je pozdravila,
Majko Božja Bistrička,
sveta Anastazija!”

Ovi primjeri svjedoče da je kršćanstvo na hrvatskim prostorima duboko ukorijenjeno već gotovo dvije tisuće godina. Vjera i mučeništvo svetaca poput Anastazije povezuju različite krajeve Srijem, Zadar, Samobor i Mariju Bistricu te u duhovnom zajedništvu spajaju hrvatske biskupije i nadbiskupije, svjedočeći trajnu snagu kršćanskog nasljeđa.